Već je mjesec i pol dana prošlo otkako je Davor Šuker u sklopu novog festivala ‘demokracije’ Hrvatskog nogometnog saveza potvrđen kao njegov novi-stari predsjednik.
U svojoj poznatoj maniri, Šuker je poslovično kroz tu istu kampanju izbjegavao velike riječi i oslanjanje na konkretni i javno definirani program. Štoviše, moglo bi se komotno reći da je to za njega odradio sam Savez, koji je igrom slučaja uoči samog definiranja datuma izborne Skupštine osvježio sjećanje na jednu bitnu – ali isto tako i proračunato zaboravljenu – razvojnu stavku, koja je kandidatu poslužila kao idealno logističko zaleđe.
Kada bolje pogledamo, nije da postojanje bilo kakvog koherentnog programa planskog razvoja predstavlja bilo kakav bitni čimbenik unutar struktura Hrvatskog nogometnog saveza. Uz kontinuiranu podršku visoke politike stvorila se dobro znana mreža partikularnih interesa, unutar koje je ta poveznica državne i nogometne vladajuće garniture generirala svojevrsnu državu u državi, lišenu bilo kakve konkretne odgovornosti za nedostatak makar osjetnijeg provođenja, ali i pravog proklamiranja demokratskih procesa.
Gubitnika u toj situaciji je previše.
Prema posljednjim podacima, u Hrvatskoj pod ingerencijom Hrvatskog nogometnog saveza postoji više od 1.600 registriranih klubova, unutar kojih nastupa oko 130.000 nogometaša i nogometašica. Njihovi predstavnici u većoj ili manjoj mjeri čine strukture vlasti, koje u konačnici donose odluke o ljudima koji predsjedavaju samim vrhovnim tijelom hrvatskog nogometa.
Nije to ništa novo; kao ni činjenica da to isto vladajuće tijelo posredno živi od sprege lokalne (i ne samo lokalne) politike i nogometa. Još uvijek aktualna stranačka previranja unutar same Hrvatske demokratske zajednice, kao i sudski procesi koji se vode protiv najutjecajnijih ličnosti hrvatskog nogometa – istovremeno duboko povezanih s vladajućom strankom – rezultirali su određenim otklonom prema ideji direktnog utjecaja na ishod ovih posljednjih nogometnih izbora. Iako su u recentnoj prošlosti jasne direktive vrha stranke spram svojih lokalnih činovnika, a koji kroje ogromni utjecaj unutar županijskih nogometnih saveza, bile posvemašnje pravilo – ovi izbori odali su ozbiljni dojam rezerviranosti prema takvim potezima.
Izostanak dosadašnje razine političkog zaleđa i pojava relativno artikulirane opozicije natjerala je savez da obeća nešto što je od početka trebao raditi
Daleko od toga da je ta odluka premijera Andreja Plenkovića, unatoč kritikama upućenih na račun Saveza, rezultirala nekim tektonskim poremećajima. Čak ni potezi Središnjeg državnog ureda za sport na čelu sa Janicom Kostelić, pokazat će se kasnije, još uvijek neće rezultirati dugoročnijim promjenama.
Međutim, stranačka rezerviranost po pitanju jasne sklonosti ka očuvanju postojećeg stanja uzdrmala je inače itekako samouvjerene strukture vlasti samog Saveza. Najbolji pokazatelj za tu nesigurnost bila je i činjenica da su iz HNS-a kao idealno serviranu predizbornu točku Davoru Šukeru prezentirali pitanje ulaganja u razvoj lokalnog kadra i infrastrukture, što progovara direktno prema praktički svim registriranim klubovima, od Prve HNL do amaterske razine.
Zvao je tako Šuker – makar, možda su s obzirom na njegovu pregovaračku sposobnost neki zvali u njegovo ime – obećavajući županijskim savezima prijeko potrebna sredstva za razvoj gotovo nepostojeće infrastrukture. Ishod izbora samo je dokazao kako su ovi s druge strane slušalice jedva dočekali bilo kakav deklarativni plan i brojke, ma kako one bile smiješne i nesuvisle.
Foto: The HatTrick Review, 2004 – 2014, uefa.com
To ulaganje u razvoj uvelike je bazirano na sredstvima iz UEFA-ina programa pod nazivom Hattrick, kojim se sufinancira razvoj razvoj nogometa u svim članicama krovne europske nogometne organizacije, s naglaskom na grassroots. Tim sredstvima, putem kojih UEFA osim razvoja infrastrukture nudi i mogućnost ulaganja u razvoj najmlađih kategorija te u ženski nogomet i futsal, upravlja Hrvatski nogometni savez.
I ta sredstva akumuliraju na računu Saveza još od uspostave samog programa 2004. Dosad je 55 članica UEFA-e raspolagalo sa više od milijardu i pol eura sredstava; HNS je od subvencija iz tog programa, ovisno o prijavljenim projektima, mogao povući i više od 20 milijuna eura. I dok je, primjerice, susjedna Slovenija od 2015. tim sredstvima izgradila 18 nogometnih igrališta i 71 mini-teren, HNS-ovi kapitalni projekti bili su nabavka novog semafora na maksimirskom stadionu, preseljenje saveza u novi prostor na vrhu hotela Double Tree by Hilton te ulaganje u (privatni) projekt izgradnje nogometnog kampa na Rujevici.
Propast najvećeg HNS-ova ulaganja, sumnjivog i nedorečenog projekta kampa na zagrebačkim Sveticama, omogućila je savezu da uz UEFA-ino dopuštenje naglo preusmjeri dio tih sredstava u Šukerova predizborna obećanja o ulaganju u infrastrukturu prvoligaških, a onda naknadno i navodno niželigaških klubova.
Izostanak dosadašnje razine političkog zaleđa i pojava relativno artikulirane opozicije natjerala je, dakle, savez da obeća nešto što je od početka trebao raditi. Čak i za HNS-ove standarde to je impozantna razina travestije.
Uloga koordinatora tog projekta dopala je Marijana Kustića, svojedobno spominjanog kao mogućeg kandidata za HNS-ova predsjednika na istim ovim izborima, a koji je od kandidature odustao zbog činjenice da uslijed svoje uloge saborskog zastupnika iz HDZ-ovih redova ne bi prošao istragu Sportske inspekcije zbog potencijalnog sukoba interesa. Za ovu novu ulogu u nogometnoj vlasti iskoristio je pak mogućnost volonterskog rada, čime zasad ne krši regulative predviđene Zakonom o sportu.
Značaj ulaganja u nogometni razvoj na (polu)amaterskoj razini trebao bi gospodinu Kustiću biti najjasnija stvar na svijetu. Prvo kao dugogodišnji predsjednik NK Novalja, a onda i kao predsjednik Nogometnog saveza Ličko-senjske županije, Kustić je iz prve ruke svjestan ograničenja i potreba tih sredina.
Osim što se radi o području uvelike presvučenom statusom onog od posebne državne skrbi, Lika je i dom 11 aktivnih klubova, koji čine sastav županijskog saveza. Niti jedan od njih pritom nije član nacionalnih nogometnih liga; njih devet natječu se u županijskom, a dva u međužupanijskom rangu. Bez obzira na to, Kustić je predsjedavao županijskim savezom koji je unutar nakaznog sustava HNS-a pri odlukama imao jednaku težinu kao i svaki drugi županijski savez.
Nogometni savez Ličko-senjske županije također je jednoglasno podržao Šukerovu kandidaturu. Bezrezervna podrška argumentirana je obrazloženjem kako će se HNS “spustiti u bazu” i valjda preko noći početi “pomagati sve županijske saveze”. Jer u dosadašnjem stolovanju aktualnog predsjednika mogu se naći samo stare vijesti o nekakvoj ‘dubinskoj analizi’ stanja po županijama te doniranim loptama i kamerama za snimanje utakmica. U sasvim osiromašenoj regiji, gdje i ona preostala populacija mladih koja se okuplja oko nogometa zbog teških zimskih uvjeta vabi za barem jednim zatvorenim igralištem i još nekoliko vanjskih, ta se ulaganja čine, blago rečeno, tek simboličnima. Ali prije tragikomičnima.
Na sličnim neuvjerljivim temeljima bazira se i podrška NS Šibensko-kninske županije. Nju je, primjerice, osvojilo obećanje kako će za tu također infrastrukturno i razvojno pohabanu regiju izdvojiti 100.000 eura u poboljšanje infrastrukture, i to u periodu od iduće četiri godine. Troškovi izgradnje jednog terena s umjetnom travom u Velikoj Gorici su, primjerice, iznosili pet milijuna kuna, dok Hajduk za izgradnju svojih dvaju novih manjih terena predviđa trošak od oko šest milijuna kuna. Što čitav jedan županijski savez misli napraviti s iznosom koji nije dovoljan ni za petinu ovakvih projekata, nije baš jasno.
Ta prozirna obećanja ukazuju na jedan neugodni trend među onima koji bi ponajviše trebali skrbiti za razvoj grassroots nogometa.
Izostankom pritiska vrhuška stranke na svoje regionalne moćnike otvorila se mogućnost da se barem pokuša argumentirano raspraviti o stvarnim potrebama u tim dijelovima zemlje. No, ni uz nagle ustupke HNS-a i Šukera i najave ulaganja iz odavno dostupnih sredstava lokalni savezi nisu pomislili na to da zatraže konkretna jamstva kako se priča o razvoju nogometa u tim sredinama neće svesti samo na marginalne i populističke najave, potkrijepljene smiješnim iznosima ili novim alibi-ulaganjima, poput onog u izgradnju sasvim nove Kuće nogometa u Osijeku.
Umjesto toga spremno su digli ruke za Šukerovu ad hoc kampanju, a samim tim i za održavanje postojećeg stanja.
Time se, nažalost, potvrđuje teza koliko je sustav zapravo prožet izbjegavanjem realne želje za bilo kakvim promjenama. Naravno, kada pogledate da su i mnogo etabliraniji predstavnici klubova koji bi trebali težiti autonomiji, poput Osijekova Ivana Meštrovića ili Damira Miškovića iz Rijeke, također beskrupulozno prihvatili funkcije u ovakvom HNS-u, teško je za očekivati da će se i potencijalni ‘odmetnici’ s dna piramide odvažiti na nekakav čin pobune.
No, moraju pritom biti svjesni da čuvanjem svojih nebitnih pozicija istovremeno uskraćuju nove generacije, čijim bi razvojem u boljim uvjetima u konačnici profitirao i cijeli hrvatski nogomet. Taj kukavički pristup treba ih staviti na stup srama, ali i sve nas opomenuti kako za konkretne promjene koje želi dobar dio populacije ne treba čekati samo na reakciju politike, već je problem puno dublji i polazi od stava ‘malog’ čovjeka.
Naivno je očekivati ikakve značajne pomake od ljudi koji dvoznamenkasti broj godina nisu u stanju razviti jasnu strategiju razvoja, koji nas 14 godina prave budalama i šute o sredstvima predviđenima za ulaganje u nešto od čega oni nemaju izravne i trenutačne koristi te koji, uostalom, odbijaju provesti demokratske promjene. A oni koji bi se trebali boriti za prava klubova i nogometaša koje predstavljaju toga ili nisu svjesni, ili jesu, ali ih nije briga.
Kada se zbog novih neodržanih obećanja ugasi i posljednja omladinska kategorija u Lici ili u šibenskom zaleđu, onda će biti zanimljivo pratiti koji od njih će reći “krivi smo mi”. Zaista, jesmo; krivi smo mi ‘mali’ ljudi što smo vjerovali u nas same.
