Na suncu i sjeni

Kontrakultura Quiquea Setiéna

On je trener koji ne ganja rezultat po svaku cijenu

Naše živote u suštini definira niz odluka koji započinjemo još od najranije dobi. Jedna od prvih pravih životnih lekcija redovito bude ona da naši postupci imaju posljedice, i da se te posljedice mogu odražavati direktno na nas, ali i na ljude oko nas.

Dok je to svakako poučna misao, jer osigurava da u životu vodimo računa o odgovornosti spram sebe i drugih, s druge strane ona donosi i limite, pri kojima dugoročno zaziremo od povlačenja poteza koji bi možda mogli biti korisni, ali su u tom trenutku previše rizični. „Realnost, koliko god boljela“, opisao je to Oscar Wilde, „kudikamo je bolja od ideala, koji su zapravo opasni.“

Naravno, nogomet će tu po običaju pratiti život; ili je obrnuto, teško je reći. Ispred Njegova veličanstva Rezultata malo je onih koji smiju doći bez naklona. Kao i u surovoj realnosti današnjice, rezultat je ono što donosi hranu na stol. Bolje je odraditi ‘po pe-esu’ nego riskirati i potencijalno zakomplicirati sve jer ste pokušali primijeniti neku svoju drugačiju viziju, ideju kako bi to bilo efikasnije.

Quique Setién jedan je od tih ljudi, onih koje nikada ne bi zaposlili kao procjenitelje rizika niti ih čak poslali takvima – jer on zapravo institucionalizira rizik. Njegov Real Betis trenutno stoji na 13. mjestu La Lige, s tri poraza u posljednjih pet susreta. No, ne biste pogriješili kad biste nekome preporučili da pogleda poneku utakmicu te momčadi. U njenoj je igri rizika i previše, što potvrđuje i činjenica da je primila pogodaka koliko i momčadi sa samog dna. Ali jednako tako je i zabila puno; efikasnije su samo Barcelona, Real Madrid i Celta Vigo. Rezultati govore za sebe: pobjeda 4:0 nad Levanteom, pa poraz 5:0 od Eibara; 4:4 s Real Sociedadom, pa porazi s 6:3 od Valencije i 5:3 od Cadiza u Copi del Rey.

U tom se kontekstu inače spektakularna pobjeda od 1:0 na Bernabeuu ranije ove sezone činila – dosadnom.

Ljudi me kritiziraju jer ne radim stvari koje se nominalno očekuju od trenera

U mnogočemu, ne samo u tim rezultatskim oscilacijama, Setién se može nazvati jednim od rijetkih aktivnih promotora zemanovskog gung-ho nogometa. On se ježi pomisli da će treneri zbog ovisnosti o rezultatima, o kojima pak ovisi njihov posao, radije fokusirati ekipu na sprječavanje suparnika u razvijanju igre nego razvijati svoju. Cijeni, kaže, pragmatičnost Atletico Madrida pod Diegom Simeoneom, ali s druge strane svoje mišljenje o njima prezentira kroz izjavu da „ne voli ići u kino gledati horror filmove naprosto zato jer ih – ne voli gledati“.

Setién je, jednako kao i Zdeněk Zeman, možda pretjerano slikovit u objašnjavanju svojih stavova; poseže za možda i preizravnim rečenicama koje se neće svidjeti predsjednicima i vlasnicima klubova, kao što se mnogima od njih ne sviđa tako otvoreni nogomet zbog kojeg publika uživa, ali rezultati često pate.

Američki akademik Theodore Roszak posvetio je svoja učenja ideji kontrakulture kao otpora dominantnom skupu vrijednosti. Po Roszaku izgradnja dobrog društva nije primarno socijalni nego „psihički zadatak“. Setién sebe ne smatra predstavnikom nekakve nogometne kontrakulture, ali njegov pristup smješta ga u takve okvire. Za igračke je karijere redovito upadao u probleme s trenerima zbog razilaženja u mišljenjima; nakon što je završio na popisu španjolske nogometne reprezentacije za Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1986., nije ondje dobio ni minute zbog sukoba s tadašnjim izbornikom Miguelom Muñozom. U njegovu slučaju ‘dobar nogomet’ počiva na uvjeravanju igrača da je rizik isplativa stvar – pošto će on kao trener uvijek više vrednovati želju, a ne uspjeh sam po sebi. Primjerice, taj pristup odvajanja od konvencionalne uloge trenera kao konačnog autoriteta – opet podložnog onom vrhovnom, Rezultatu – mogao bi se podvesti pod Roszakovo viđenje kontrakulture.

„Trebam razviti vrlo prijateljski odnos s igračima i klubom koji vodim“, rekao je u sjajnom intervjuu za ESPN. „Vrlo sam emotivna osoba i imam svoja čvrsta uvjerenja, ali me ljudi kritiziraju samo zato jer ne radim stvari koje se nominalno očekuju od trenera. Želiš ostati u svojoj zoni komfora? Tako nikada nećeš potpisati za Barcelonu. Ako igrač ide linijom manjeg otpora i samo gleda kako napucati loptu u bespuće, gdje će ga to dovesti? Mnogi igrači nisu ni svjesni što su sve sposobni napraviti, treba im to pokazati.“

Odgojnu komponentu s loptom kao medijem protežirao(o) je i Zeman. Po njemu, oni treneri koji sebe guraju u prvi plan su oni koji samo treniraju, bez da poboljšaju učinak svojih igrača. U prijevodu, žele napraviti sve da održe Rezultat, bez želje za unaprjeđenjem igre, a posljedično i svojih igrača.

Teško je reći koliko bi Setién s ovakvim načinom gledanja izdržao u, primjerice, Hrvatskoj. Koliko bi prošlo vremena prije nego što ga prozovu redikulom jer skrbi za razvoj igrača i estetiku igre više nego za rezultat, pa time i svoj skupo plaćeni posao?

Sigurno puno, puno manje nego u Las Palmasu, njegovoj prethodnoj destinaciji. Ondje je vratio volju za igranjem i napredovanjem nekolicini ‘nepopravljivih’, kao što su bili Kevin-Prince Boateng, Jesé i naš Marko Livaja, ali je istovremeno ušao u sukob sa upravom koja nije cijenila njegov idealizam, makar je ondje on dolazio i sa znatnom dozom rezultatske funkcionalnosti.

„Tada sam rekao: ili ćemo raditi stvari onako kako ja želim, ili će ovo sve ionako skončati, pošto će se upropastiti“ Nisu ga poslušali; on je održao riječ i otišao. Las Palmas je danas uvjerljivo zadnja momčad lige, sa 11 bodova na kontu i u teškoj krizi vodstva.

My way or the higway. Trećeg puta kod ovog boema nema.