Oni koji uspiju ostvariti svoje ciljeve i doći do njih, radilo se o osvajanju trofeja ili zaradi, na kraju se neminovno susretnu s konceptom vlastite profesionalne ‘smrtnosti’. Biologija i njen utjecaj na organizam prepreka su kojoj čovjek ne može pobjeći, a nigdje to nije izraženo tako kao u profesionalnom sportu. On tu zapravo sve podredi karijeri koja u većini slučajeva neće potrajati više od maksimalno 20 godina, i to ako je zdrav i na mjestu.

Život nakon profesionalne karijere mnoge ostavi bezidejnima, a otud i one mračne priče o spiskanom novcu i uništenim životima mnogih kojima su ljudi zavidjeli zbog njihova uspjeha. Ostatak jednostavno mora pronaći način kako održati smisao odabiru koji su napravili davnih dana – a kada sve u životu podredite sportu, onda opcija i nemate previše.

Iskustvo stečeno putem nametne logični slijed događaja u kojem će ga osoba koja ga posjeduje nastojati prenositi dalje. Karijera trenera za mnoge je način da im sport i dalje ‘vrati uloženo – mada ponekad nisu sasvim svjesni težine svoje nove uloge, pogotovo kad je riječ o onima koji su imali vrhunske igračke karijere. Uloga učitelja nalaže postojanje ideje koju želite prenijeti, a zatim i čitavog niza sposobnosti koje morate posjedovati kako bi oni kojima želite prenijeti znanje to uspješno i usvojili.

Inteligentni igrači će razmišljati o igri dok je igraju; tražit će rješenja koja će izvući maksimum iz momčadske igre. Carricku je to usađeno od samih početaka

Johan Cruyff, možda i najveći nogometni ideolog u povijesti, odgojio je čitav niz nogometaša koji su kasnije i sami postali uspješni treneri. Mnogi od njih provode njegov pristup u koncept, onaj po kojem je Cruyff igrače tjerao da razmišljaju o igri; o stilu, koji je za njega često bio i važniji od rezultata.

“Svaki trener govori o kretanjima, o tome da igrači trebaju puno trčati”, govorio je sam Cruyff. “Ja im govorim da ne trče toliko, jer nogomet je igra koju igrate mozgom. Sve se svodi na to da budete u pravo vrijeme na pravom mjestu”.

Borba s biologijom i shvaćanje značaja bivanja na pravom mjestu u pravo vrijeme idealne su karakteristike karijere Michaela Carricka, tihog motora engleskog nogometa koji je ovih dana objavio kako će po kraju svog igračkog staža ovog ljeta ući u trenerske vode. No, ta bi njegova odluka zbog niza karakteristika koje su ga pratile mogla donijeti prijeko potrebno osvježenje na trenerskoj sceni Otoka, koja vabi za mladim domaćim progresivcima.

https://www.youtube.com/watch?v=qfkSjienUgA

Ima nešto u činjenici da je igrač toliko sklon ozljedama uspio odvući svoju karijeru sve do svoje 37. godine; pogotovo kada uzmemo u obzir činjenicu da ga kroz karijeru nisu pratile impozantne brojke golova i asistencija. Ipak, treneri – i to oni svjetske klase pod kojima je igrao, poput Sir Alexa Fergusona, Louisa van Gaala i Josea Mourinha – redovito su u njemu vidjeli ključnog igrača, onog koji svojim prisustvom i metronomijom donosi prijeko potrebnu ravnotežu u momčad.

Inteligentni igrači će razmišljati o igri dok je igraju; tražit će rješenja koja će istovremeno izvući maksimum iz momčadske igre. Carricku je to usađeno od samih početaka.

Sredinom 1990-ih BBC je za svoj prilog u dječjoj emisiji Live & Kicking posjetio Wallsend Boys’ Club, školu nogometa nekoliko kilometara udaljenu od centra Newcastlea, koja je kroz povijest dala imena poput Stevea Brucea, Petera Beardsleyja i Alana Shearera. Taj put je u njihovom fokusu bio Carrick, štrkljasti klinac dugih, mršavih nogu kojem majka čisti kopačke prije treninga. Međutim, iako tada napadač, mladi Carrick u jednoj izjavi iznenadi novinara.

“Kada dobijem loptu, pokušavam je produžiti drugim igračima ili je odložiti”, priča sramežljivo na teškom, sjevernjačkom naglasku. Možda to tada nije znao, ali upravo će ga to mnogo godina kasnije učiniti igračem vrijednim divljenja.

Nije čudno da koncentracija kvalitete u nogometu često leži u srcu veznog reda, gdje se s vremenom profiliraju i etabliraju najinteligentniji i najkreativniji igrači; oni koji su sposobni gledati širu sliku, shvaćati prostor i svoju ulogu u njemu, ali i onu suigrača oko sebe. Također, uloga dubokog veznjaka itekako vraća blagodat onim posebnim imenima koji svojom sposobnošću i shvaćanjem igre postaju fokalni dio momčadi. Iako uslijed visokog ritma današnjeg nogometa niti jedna pozicija ne dopušta odmor, ta jedna nudi džep u kojoj igrači mogu starjeti sa stilom.

“Ako osvojiš sredinu terena, vjerojatno osvajaš i bodove”, govorio je u jednom recentnijem intervjuu još jedan od velikih umova veznog reda, Xabi Alonso, nastavljajući tako krojfijansku ideologiju. “Kada dođu godine, nastojiš trčati što manje, a razmišljati što više. Kroz ulogu poveznice između obrane i napada naučiš čitati igru i bolje je razumjeti.”

Kada ga je Sir Alex Ferguson prije gotovo 12 godina doveo u Manchester United s titulom najboljeg dodavača i ponajboljeg asistenta u Tottenhamu – i to kao šesto najskuplje pojačanje kluba u povijesti za više od 18 i pol milijuna funti s bonusima – javnost je tu odluku pogrešno racionalizirala, vidjevši Carricka kao zamjenu za Roya Keanea, koji je zbog sukoba sa Sir Alexom bio na izlaznim vratima. Iako je dobio Keaneovu šesnaesticu na dresu, Carrick je doveden kako bi unaprijedio Unitedovu igru u sredini, koja je iziskivala značajniju rekonstrukciju.

Ferguson je znao važnost adaptiranja novim trendovima, još otkako je 1994. upravo Cruyffova Barcelona u grupnoj fazi Lige prvaka unakazila njegov United s 4:0 na Camp Nou kroz frustrirajuće kvalitetnu i uravnoteženu igru u posjedu. Sir Alex je priznao kako ga je taj poraz naučio važnosti kontrole igre i posjeda, pogotovo u europskim utakmicama. Na tom je poučku gradio reakciju na promjene u razvoju globalne igre, a dovođenjem Carricka dosta godina poslije još je jednom pokazao da je i dalje razmišljao u tom smjeru.

Carrick je bio fokalni dio Sir Alexove tranzicije iz ziheraškog linijskog 4-4-2 na varijacije s 4-2-3-1, pa čak i 4-3-3. U takvom je sustavu bilo potrebno imati radišnog i inteligentnog veznjaka, koji će svojim čitanjem igre i neumornim održavanjem tempa povezivati linije i preuzimati ulogu okidača za okomite igrače, koji su često i atraktivniji prosječnom gledatelju. Konačni rezultat iste je i osvojen naslov osvjača Lige prvaka, u onom moskovskom finalu protiv Chelseaja 2008. kada je Carrick odigrao svih 120 minuta nakon kojih je i pogodio u raspucavanju s bijele točke.

Kombinacija ozljeda i tvrdoglavosti uslijed statusne dogmatičnosti Stevena Gerrarda i Franka Lamparda u pretplaćenim ulogama duplih pivota udaljile su Carricka od donošenja jednako prijeko potrebne ravnoteže u reprezentaciju; nepravda je to koju je donekle ispravio tek Roy Hodgson. No, Carrick je ionako navikao biti radnik u sjeni, iako je na kraju dobio i kapetansku vrpcu Manchester Uniteda.

Lišen Xavijeve ili Pirlove atrakcije i gracioznosti, Carrick je uvijek bio nepravedno zapostavljen u smislu veće prepoznatljivosti i utjecaja. Ipak, u njemu Engleska ima jednog od najinteligentnijih igrača novog doba, koji u zemlji poznatoj po svojoj zatvorenosti spram novih rješenja predstavlja profil igrača kojeg bi u svom primeu poželio svaki progresivni trener na svijetu. S redovito najvećim postocima uspješnih dodavanja i presječenih lopti idealno se uklapa u bilo kakav sustav koji je oslonjen na zadržavanje posjeda. Uostalom, možda i najpoznatiji Cruyffov učenik, Pep Guardiola, nazvao ga je “jednim od najboljih holdera koje je u životu vidio”, što samo potvrđuje komponentu ideologije koju je u svojoj igri posjedovao Carrick.

A koja mu istovremeno, uz njegovu inteligenciju, mogućnost adaptacije i skromnost, daje ogromni potencijal da je odlično pretoči na druge u svojoj budućoj trenerskoj ulozi. Čak i ako za takve poput njega često nije bilo previše sluha u taboru engleskih puritanaca.