Iako je često teško odvajati sport od emocije, pogotovo kada je očigledno i poželjno da nismo samo pisci već i ljudi s pratećim afinitetima, odgovornost prema čitateljima gura nas da ne upadnemo u žrvanj slijepog idolopoklonstva i razložimo viđenje stvari što je jasnije moguće. Naravno, uslijed takvog pristupa lako je u ovoj eri medijske šizofrenije biti etiketiran titulom pedantnog pljuvača koji traži dlaku u jajetu, ali to je cijena koju će svatko od nas rado prihvatiti. Međutim, jedan domaći medijski trend u toj domeni djeluje kao mutirani soj svog prethodnika, što samo može značiti da oba imaju svoje ozbiljne nuspojave i posljedice.

Mantra Franje Tuđmana o sportašima kao “najboljim ambasadorima zemlje” uvelike je redefinirala medijsko polje i praćenje sporta u Hrvatskoj od samih početaka neovisne države. Naravno, okolnosti te izjave su se s vremenom uvelike mijenjale. Tih 1990-ih, uslijed ratnog stanja i potrebe za razvojem osjećaja općenacionalnog jedinstva Hrvatska nije imala mnogo mehanizama koji bi mogli biti toliko efikasni u promociji mlade države kao što je sport. U gotovo ezoteričnom okruženju, gdje se talenti profiliraju unatoč nebrojenim infrastrukturnim i sistemskim deficitima, njihovi su uspjesi dodatno dobivali na težini i idealno se uklapali u koncept koji kroz povijest zaista i jest bio vezan uz autokratska društva, čije konture smo tih godina itekako preuzimali.

Oni su bili idealni primjer Hrvata koji će pronositi slavu domovine unatoč silnim preprekama koje su stajale ispred njega.

Realno sagledavanje stvari i skepsa u euforiji uoči prvenstva redovito su stigmatizirani kao nekakvo disidentsko ponašanje lišeno nacionalnog naboja

Naravno, sukladno predsjednikovim željama, njihova medijska popraćenost bila je adekvatno euforična i dogmatična. Opravdana ili ne, kritika je u poprilično hermetičnom medijskom prostoru bila rizična i dobrim dijelom neprihvatljiva. Iako smo, baš kao i danas, nedvojbeno imali sjajne sportaše koji su nizali sjajne uspjehe, stvar je otišla u toliku krajnost da bi se svaka možebitna kritika prije upakirala u kutiju sumnjive motivacije umjesto obične konstatacije. A ta kutija je s vremenom postala Pandorina, koja se otvorila liberalizacijom medijskog tržišta taman na prijelazu milenija.

Pojavom i širenjem utjecaja neovisnih medija javnost je počela dobivati kompletniju sliku o društvu koje nas okružuje; o svim utjecajnim ljudima i svim njihovim lošim stranama koje su nerijetko debelo zasjenile one dobre. Međutim, sport je i dalje ostao i glavna poluga kojom se u duboko polariziranoj zajednici poput naše pokušava stvarati privid općenacionalnog jedinstva u doba kada konceptu etnocentrizma prijete trendovi poput demografskog sloma i generalne apatije.

Doduše, polazišna točka je danas podosta drugačija, jer osim doslovno propagandne crte medijsko praćenje hrvatskih sportaša sada sadrži i dozu čistog senzacionalizma. Ta dogmatičnost i gotovo kanonizacija naših predstavnika u elitnim okruženjima diljem svijeta očituje se kroz naizgled banalnu obradu njihova redovnog učinka, koje je u dobrom dijelu mainstreama dosegnulo karikiranu razinu.

Gotovo pa isključivo jednostrano praćenje i tumačenje učinka hrvatskih sportaša, osobito u kolektivnim sportovima, podsjeća me na stih iz čuvene satirične pjesme tada još “onog čupavog iz Osmog putnika“:

“Mala, udaj se bogato, ako i griješiš ništa zato / Jer ti si naše gore list“.

Nekritičko pokrivanje učinka naših sportaša ima dvojake posljedice. Svakog vikenda naslovi vrište o ovacijama i klanjanju strane publike genijalnim partijama naših igrača, čak i ako su neki u tom periodu bili rotirani na klupi uslijed krize momčadi ili ako se ispostavilo da ipak njihova igra nije u potpunosti na razini “drugog igrača u najvećem iznenađenju NBA lige”. Luka Modrić, Bojan Bogdanović, Mario Mandžukić, Dario Šarić i drugi aktivni reprezentativci koji su u fokusu takvog vida pokrivanja neosporno su tu gdje jesu zbog svoje kvalitete; no, dok ti napisi vjerojatno ne utječu previše na njihovu igru i adaptiranje, oni itekako mogu utjecati na čitateljstvo.

Kod takvog nekritičkog pristupa nastavlja se promovirati ideja o dogmatičnom statusu naših sportaša, pogotovo u doba kada je cjelokupni domaći sport prožet nizom afera koje su u konačnici otuđile navijače od ideje da ih istovremeno sjajni sportaši, ali dvojbeni ljudi tobože direktno predstavljaju na međunarodnoj sceni. S druge strane, taj je pristup također koristan u eri nemilosrdne utrke za klikovima, gdje će se naslov i narativ upakirati po onim najjeftinijim ‘postulatima’ struke o euforičnim i afirmativnim naslovima koji su toliko potrebni ‘duhovno osiromašenom’ narodu. Znate ono: nitko ne želi slušati ružne vijesti i to. Čak i ako pritom doza objektivnosti uopće ne bi značila ništa loše, niti bi odjednom od tih elitnih igrača naravno napravila nekakav škart.

Ali najapsurdnije je što taj pristup u konačnici i potpuno srozava kritičke kapacitete generalne čitateljske populacije, što za posljedicu ima i pojavu onog zloglasnog i poznatog ‘antihrvatskog’ etiketiranja.

Sjetimo se primjera statusa Marija Mandžukića u Bayernu po dolasku Pepa Guardiole. Hrvatski sportski mainstream tada je upregnuo sve snage da se obračuna s katalonskim trenerom, samo zato jer se usudio pretpostaviti da će se Robert Lewandowski kudikamo bolje uklopiti u njegov nekonvencionalni sustav. Posprdno se komentiralo sve od njegove nogometne filozofije do odjevnih odabira, a neumoljivo su traženi komentari domaćih trenera i bivših izbornika koji će kritizirati Guardiolin odabir – neke su njihove izjave očito vađene iz konteksta, a neke im naprosto idu na dušu, poput jedne kako je ono što je igrala Pepova Barcelona i tada Bayern “obično drkanje”. Da je taj ćelavi slijepac u roza prsluku odlučio baciti svoje škrabotine sa strane i odlučio zadržati našeg junaka, to bi valjda odjednom bila rapsodija.

A ako ste tvrdili drugačije, odnosno ono što je bilo bjelodano valjda svakome tko nije čitao te napise a barem se površno razumije u nogomet – da je Lewandowski naprosto neusporedivo bolji igrač – riskirali ste da ćete biti klasificirani kao nedomoljubni element i ne-Hrvat.

Onda se dogodi neko rano ispadanje s nekog velikog natjecanja, kada balon od sapunice uglavnom pukne tako što se osuđuje “nedovoljno zalaganje” naših reprezentativaca. Iako je realno sagledavanje stvari koje neupitno nosi i kritike ili skepsu u euforiji uoči prvenstva redovito stigmatizirano kao nekakvo disidentsko ponašanje lišeno nacionalnog naboja, na kraju se redovito ispostavi da bi ta realnost i objektivnost u prosuđivanju pomogla javnosti da se lakše nosi s neuspjesima svojih ambasadora i shvati da kvaliteta ne leži u ezoteriji, niti u tome hoće li javnost prisilno trebati “svi k’o jedan” stati iza njih, već u smislenom i sustavnom radu te realnom pogledu na vlastite prednosti i mane. Koji u nas redovito izostaju, ne samo u sportu i ne samo u medijima.

Ali to bi onda značilo da mediji od hrvatskih sportaša rade naše gore (smokvin) list za sve loše što se događa u našem sportu. A to nije točno… Ili?