Mislite da je rijedak soj budala koji će primjerice, sablažnjavanju bližnjih osoba unatoč, odlučiti kako je izrazito bitno da se stan opremi službenim klupskim asortimanom. Naravno da nije. Samo se okrenite oko sebe; ako sami ne pripadate toj populaciji, onda sigurno znate nekog čiji stan izgleda kao klupski dućan i koji ne vidi ništa loše u tome da na formalnu večeru dođe u casual klupskoj odjeći. Ta razina isprepletanja konzumerizma i fanatizma odlično je portretirana u glavnom liku kultnog romana Nicka Hornbyja Fever Pitch. Iako su prema tom romanu koji prati život fanatičnog navijača – a kojem se dvije privatne romanse, ona s omiljenim klubom i s omiljenom djevojkom isprepletu i naizgled međusobno isključuju – snimljene dvije ekranizacije, za englesko i američko tržište, u obje je ta razina savršeno predočena.

Kao, primjerice, u dijalogu iz ovog inserta.

„Malo nas je imalo privilegiju odabrati naše klubove“, piše Hornby. „Oni su nam jednostavno ‘nametnuti’. I onda kada padaju iz druge u treću ligu, kada prodaju najbolje igrače ili kada kupe one za koje znate da su nikakvi ili pak kada po sedamstoti put lansiraju beznadnu loptu prema onom divu u vrhu napada; mi smo naviknuti da uz salvu psovki odemo kući, brinemo se tjedan dana i onda se vratimo na stadion kako bismo sve to ponovili.“

Ali što ako ta fiksacija više nije nametnuta isključivo rođenjem; odnosno, ludim ćaćom ili materom, koji će nas po dolasku na svijet prvo učlaniti u lokalni klub i onda uz pomoć društva usmjeriti u ovozemaljski život prokletnika, osuđenog da ga provede tako što spektar emocija i međuljudskih odnosa proživljava ovisno o njihovim rezultatima, uspjesima i porazima?

Shvaćanje nogometa je u posljednjih nekoliko godina evoluiralo od stereotipnog

Nakon debakla na Svjetskom prvenstvu 1958. (ispala u natjecanju po grupama, koje je završila porazom 6-1 od Čehoslovačke), Argentina je proglasila smrt čuvene La Nuestre, nogometne filozofije koja je podrazumijevala antipod tada dominantnom europskom pristupu. Taj fluidni, kreativni nogomet karakterističan ne samo za Argentinu, već i – uz lokalizirane distinkcije – cijelu Južnu Ameriku uvelike je deriviran i razvijen iz činjenice da je mnogima prvi dodir s nogometom bio u slobodnoj igri, na ulici.

No, sloboda je nakon tog debakla protiv Čehoslovačke bila ukroćena, a estetika žrtvovana za rezultat. Dolaskom Victorija Spinetta, uvjerenog nogometnog pragmatičara, otpočela je era anti-fútbola, gdje je Argentina preuzela ideju cholisma. Izraz cholo je u početku označavao pogrdni naziv za pripadnike latinoameričkih nižih klasa, ali je s vremenom iz čisto derogativnog termina prešao u onaj koji označava ‘prekaljenog’ čovjeka, grubijana s iskustvom iz uličnog života.

Tek je dolaskom Cesara Luisa Menottija, trenera koliko i filozofa, Argentina ponovno prodisala usavršenim plućima prilagođene ideje La Nuestre. Njegov Huracan je 1973. godine pomeo argentinski nogomet ne samo u rezultatskom smislu, već i u estetskom.

Priča kaže da je Huracanovo deklasiranje Rosario Centrala s petardom u mreži bilo bliže idealu nekakve umjetničke forme nego pukoj nogometnoj predstavi, a plod toga je i činjenica da je po završetku tog susreta čitav stadion oduševljeno pljeskao Menottijevu Huracanu, iako se radilo o gostujućoj ekipi. Menotti je kasnije preuzeo Argentinu i organizirao momčad koja je postala jedna od najpoznatijih u povijesti; vrhunac je stigao nakon što je 1978. u finalu Svjetskog prvenstva svladala također besmrtnu Nizozemsku Rinusa Michelsa za naslov svjetskog prvaka. Njegova filozofija, antiteza navedenom anti-fútbolu, počivala je na ideji da se iz nogometa ne smije izopćiti element spektakla. On je anti-fútbol definirao kao nogomet koji „ljude želi uvjeriti da je život borba“ i da „iziskuje odricanja“ kako bi stigli do pobjede pod svaku cijenu.

„Održavam misao da je momčad prije svega ideja i obaveza, a trener mora prenijeti svojim igračima potrebu da se ta ideja brani. Brine me samo da treneri daju sebi za pravo da iz igre izopće spektakl nauštrb filozofije u kojoj se treba izbjegavati rizik pod svaku cijenu. U nogometu rizici postoje samo zato jer je jedini način da u njemu izbjegnete rizik taj da – uopće ne igrate“.

To finale SP-a u Argentini, obzirom na značajan razvoj globalnih televizijskih prijenosa u tom periodu, bilo je ono koje je svijetu ponudilo sudar dvije ekipe čije su estetike obilježile nogomet i privukle simpatije neutralaca, učinivši ih besmrtnima.

Tu dolazimo do svojevrsnog začetka koncepta važnosti nogometnog pristupa kod razvijanja afiniteta za određenu momčad, s kojom vas načelno ne veže nikakva društveno uvjetovana pozadina. Jedini identitet koji povezuje vas i takve ekipe je onaj koji se tiče stila igre tih momčadi, odnosno još važnije, njihovih trenera koji ih osmisle i sprovode u djelo.

Nogomet sam po sebi nema nekakav univerzalni estetski ideal. Neki bi, poput kultnog talijanskog novinara Giannija Brere rekli da je savršena utakmica ona koja završi bez pogodaka. Drugi će pak zazivati filozofiju Zdeneka Zemana u kojoj je zabiti jedan gol više od protivnika ultimativni cilj. To dosta ovisi i o tome vidite li nogomet kao ‘svrsishodni’ sport, u kojem estetika nije izvorna vrijednost, već je jedino bitno tko će postići taj gol više i pobijediti. Ali kojem god taboru pripadate, ne možete pobjeći od sklonosti da vam s vremenom nečija filozofija nogometa razvije privlačnost, nalik na svojevrsnu seksualnu tenziju baš kao kod protagonista Hornbyjeva romana.

Ako je Marcelo Bielsa ‘sin’ Menottijeva pristupa, onda je Mauricio Pochettino ‘unuk’, koji je Tottenham uobličio u jednu od najatraktivnijih ekipa u Europi i etablirao ga u vrhu engleskog nogometa. Osim njega, iz ‘rata estetika’ reizdanja Menottijeve La Nuestre i anti-fútbola u režiji njegova nasljednika na klupi Argentine, Carlosa Bilarda – inače također svjetskog prvaka 1986. i finalista 1990. – definiran je trenerski pečat Diega Simeonea, trenera koji ne nosi nadimak Cholo bez podloge. Upravo su Pochettino i Simeone nezaobilazna imena kada se priča o nogometnoj estetici i filozofiji igre u modernoj eri, a Tottenham, odnosno Atletico Madrid, uživaju sasvim drugačiji status od onog kojeg su imali prije njihovih ustoličenja.

Oba su Argentinca uvelike promijenili percepciju svojih klubova u očima mnogih ljubitelja nogometa diljem svijeta baš zbog implementacije specifičnih stilskih promjena u igri, koje su im dugoročno priskrbile više od pukog rezultatskog iskoraka. Klubovi su to koji su postali tihi favoriti mnogih , jer do dolaska ove dvojice trenera oni nisu predstavljali mnogo više od povijesno značajnih ekipa koje je vrijeme ostavilo negdje u pozadini.

Komparativno gledajući, suludo bi bilo reći da je stvar toliko relativna pa da se istim očima gledao Tottenham u doba četverogodišnje vladavine Harryja Redknappa ili lutanja s Andreom Villasom-Boasom i Timom Sherwoodom, kao i ovaj današnji Pochettinov. S druge strane, Simeoneov Atletico i njegov cholismo također su na sad već starom stadionu Vincente Calderon u ovih šest godina privukli pažnju mnogih koji više ili manje potajno žele da takva zapažena i progresivna nogometna estetika dosegne još veće visine. To se najbolje očitovalo u onim dvjema madridskim derbijima u finalima Lige prvaka, gdje je podosta neutralaca podržavalo ideju da momčad i sustav nadvisi individualnu kvalitetu. Kako znamo, u oba ova slučaja pobijedila je ona druga stavka, ali su ta dva finala, kao i ona utrka za naslov prvaka 2014. zbog svoje globalne pokrivenosti, najbolje pokazala koliko je Simeoneova vizija igre rezultirala podrškom šire, neutralne populacije.

Sigurno da je tome kudikamo pripomoglo i širenje sportske analitike u polje medijskog mainstreama, čime je postalo lakše definirati neke malo detaljnije odrednice nečijeg stila. Shvaćanje nogometa je i na općoj razini u posljednjih nekoliko godina evoluiralo od stereotipnog praćenja rezultata zbog kladioničarskih ishoda do jasnijeg razumijevanja poluga i mehanizama koje u konačnici čine stil. Teško da će nekog tko razlikuje tek osnovne faze igre na način da postoje samo ‘defenzivne’ i ‘ofenzivne’ ekipe u tolikoj mjeri osvojiti sinkroniziranost Atleticovih linija ili kombinatorika Sarrijeva Napolija.

Možda to sve skupa zvuči malo elitistički ili hipsterski pretenciozno, ali činjenica stoji kako je ta ‘vražja’ analitika uvelike pomogla da shvatimo i skrivene aspekte koji nas natjeraju da zavolimo nekog trenera, a posljedično i momčad(i) koje vodi.

Volio bih za potrebe teksta reći da je spomenuti ‘rat estetika’ menottista i bilardista označio početak ideološkog rata u svijetu poimanja kako bi se nogomet ‘trebao igrati’, ali to ne bi bilo točno. Od samih početaka ovu prekrasnu igru oblikovale su društvene okolnosti; od lepršavog uličnog nogometa u Južnoj Americi do evolucije iz britanske kolijevke nogometa putem čuvene ‘Dunavske škole’ srednjoeuropskog kružoka, nogomet je rastao sa tvrdoglavošću njegovih ideologa. Uostalom, kada se podvuče crta, i Menotti i Bilardo su svaki sa svojim dijametralno suprotnim filozofijama ostvarili ogromne uspjehe. Neki će proklamirati ‘socijalistički nogomet’ Pepa Guardiole, kako je on sam definirao orijentaciju ka kolektivu, dok će drugima pragmatizam i ‘siledžijski’ pristup njegove nemeze Josea Mourinha biti primamljiviji.

U tom ratu nema relativiziranja, jer zapravo nema agresora u punom smislu riječi.

I dok će Fever Pitch zauvijek prikazivati onu izvornu poveznicu nogometnog fanatika koji je na to osuđen nasljeđem, čak se i tamo Hornby uvelike dotiče pitanja estetike i činjenice da se ljudi zaljubljuju u nogomet zbog nje, kao što to vidimo u idućem paragrafu:

„Čin postizanja pogotka ima tu rijetku vrijednost da će oko njega uvijek vladati uzbuđenje kao posljedica činjenice da tada vidite nešto što igrači mogu napraviti svega nekoliko puta po utakmici, i to ako ste sretne ruke. Obožavam ga jer se snaga i inteligencija naprosto trebaju kombinirati. Nogomet omogućava igračima da budu predivni i baletno graciozni na način koji se u pojedinim sportovima i ne može postići. Savršen udarac glavom ili savršen volej dozvoljavaju tijelu da postigne balans i eleganciju kakve neki sportaši nikada ne mogu postići.“

Zbog toga je uostalom, riječima jednog mog dragog kolege fanatika, nogomet „znanost u pripremi, a umjetnost u izvedbi“.