Na suncu i sjeni

Rayo: Autentično lice otpora

Mali madridski klub prenio je na teren buntovnu energiju svoje zajednice

Konformizam kao način življenja, odnosno preživljavanja.

Prije ili poslije svi se suoče s trenutkom u kojem prilagođavaju svoja uvjerenja iz puke praiskonske potrebe za pripadanjem. Čak i u formativnim godinama, kada pubertet i adolescencija oformljavaju potrebu za buntom, za bivanjem ‘drugačijim’, percepcija nije usmjerena toliko ka potrebi za razvijanjem kritičkog pristupa spram okoline koliko stvaranjem imidža o sebi kao o onom koji se ne želi olako pokoriti normama nametnutim od roditelja ili nastavnika.

U toj buntovničkoj fazi uvijek se, međutim, primijeti razlika između onih koji rade stvari – najčešće protivno svojoj volji – iz puke potrebe za dokazivanjem i onih kojima je takav obrazac ponašanja autentičan. Klinci iz te druge populacije ne žele biti drugačiji kako bi poslali nekakvu poruku; oni smatraju da je normalno da i ostali prigrle neki oblik devijantnog ponašanja kojem su oni zbog životnih prilika inače skloni.

Vjerovali ili ne, i nogomet pruža sličnu dimenziju pristupa buntovništvu.

Pomisao da ste na strani otpora, da ste drugačiji od drugih važno je poglavlje u formativnim godinama, koje je s vremenom bitno samo suvislo kanalizirati, ali nikako ne i u potpunosti odbaciti. U eri kada je komercijalizacija sporta naložila ideju da su i nominalno ‘nedodirljive’ stvari poput povijesnog identiteta tek potencijalna stavka za marketinško eksploatiranje, klubovi se lako uhvate u koštac s borbom između brendiranja svoje pozadine u svrhu profita i korištenja iste zbog daljnjeg građenja određenog nasljeđa.

Koje treba braniti pod svaku cijenu.

Malo izvan prstena madridske zaobilaznice M-30 nalazi se barrio Vallecas, kvart koji je od samih početaka predstavljao posljednje utočište svih odbačenih i otpisanih, bez obzira na njihovo podrijetlo, rasu ili vjeru, što ih je od samih početaka svrstalo na stranu otpora dominantnom narativu. Vallecas je tijekom 19. stoljeća otvorio svoja vrata prolaznicima kroz ono što je tada bilo tek selo unutar madridske aglomeracije.

Rayo je pet sezona u Primeri bio patuljak koji je igrao prema standardu divova, a sada je po istim principima na putu koji vodi nazad među njih

Današnja prijestolnica politički nestabilne Španjolske nije nikada baš blagonaklono gledala na njihov razvoj, pokušavajući ih što je više moguće držati po strani. Između ostalog, pokušali su zaustaviti širenje Vallecasa tako što su naložile da sav kruh koji se prodaje u Madridu mora biti proizveden unutar granica grada. Pogađate, do tog je trenutka većina kruha koji su Madriđani konzumirali bila proizvedena u nekom od 70 mlinova smještenih u Vallecasu. Tim dekretom većina je morala prestati s radom, što je izazvalo revolt mještana i označilo dugu povijest sukoba s Madridom kao administrativnom jedinicom.

Period Španjolskog građanskog rata kao referentne točke novije povijesti Španjolske uvelike se odrazio i na Vallecas, tada epicentar radničke klase ali i boema, od kojih je veliki dio pripadao avangardnoj umjetničkoj grupaciji pod imenom Generacija 27. Ta potreba za otporom aktualizirala se tijekom samog rata, gdje su radnici i umjetnici zajedno činili dio poznatih gerilskih postrojbi Vallecasa, fokusiranih na borbu protiv Francove diktature. Jedan od njih bio je i Amos Acero, prvi demokratski odabran načelnik Vallecasa, poznat po tome što je zastupao ideju da rekreacija i obrazovanje trebaju biti dostupni svima. Kada su ga u svibnju 1941. strijeljale Francove trupe, posljednje riječi su mu bile: “Želim da moji ostaci završe jednog dana u Vallecasu, kako bih bio blizu ljudi kojima sam služio i tako ispunio svoj život”.

Vallecas i dalje živi u duhu otpora. Nekih 250.000 stanovnika koliko ih danas broji spremno odbija nalete gentrifikacije s one strane prstena M-30, baš kao što su nekad odolijevali onima koji su rušili ideju o Vallecasu kao utočištu radničke klase, nespremne na prilagodbu načinu života onih koji su ih kroz čitavu povijest odbacivali. Iako ih od centra Madrida danas dijeli nedugi put podzemnom željeznicom, Vallecas i dalje živi kao svojevrsna autonomna četvrt. Međutim tamošnje sredstvo otpora danas je koncentrirano na Campo de Fútbol de Vallecas, stadion od nekih 15-ak tisuća ljudi i dom kluba po koji nosi ime Rayo Vallecano.

Iako je sama činjenica da je četvrt takve osebujne povijesti odlučila kanalizirati svoju dugu tradiciju otpora kroz lokalni nogometni klub dovoljno upečatljiva priča, Rayo se potrudio izaći iz okvira onoga što bi drugi tek predstavili kao dobro polazište za komercijalnu eksploataciju. Povratak u elitni rang 2011. i pet godina provedenih ondje najbolji su primjer kako je klub prenio duh zajednice na sam teren. Najsiromašnijem klubu među elitom nije se davalo mnogo šanse; no, kao i Vallecas, Rayo je iz te činjenice izvukao samo motivaciju za opstanak po svojim načelima.

Možda je činjenica da Paco Jemez nikada nije bio atraktivan nogometaš kudikamo pomogla u građenju sasvim suprotnog trenerskog pristupa. Postoji anegdota u kojoj mu John Toshack nije vjerovao kada mu je na treningu Deportiva iz La Coruῆe Jemez došao i rekao kako ga “boli noga dok vodi loptu”. Kako je bio tvrd i tehnički nekompetentan, Toshack je iskoristio prigodu i rekao “Paco, sve nas boli dok ti vodiš loptu”. No, došavši kao trener u Rayo, gdje je kao igrač proveo dvije sezone, Jemez nije prihvatio sugestije da pragmatičnom i tvrdom igrom sačuva živu glavu. Vallecas je po njemu zaslužio klub koji će se po svojim, gerilskim principima boriti s favoriziranim suparnicima.

Taj Rayov otpor sveo se na implementaciju izrazito visoke linije i filozofije izgradnje napada od posljednje linije po principima koncepta Juego de Posicion. Nevjerojatno je bilo vidjeti kako momčad s ponajmanjim budžetom lige uporno kreće napadati Barcelonu njenim oružjem; inzistiranjem na posjedu i kvantitativnoj nadmoći između linija. Iz utakmice u utakmicu takav otvoren pristup protiv najvećih klubova poput Barcelone ili Real Madrida, koštao je Rayo teških poraza; od Reala je primio deset komada u samo jednom susretu, dok je protiv Barcelone u jednom trenutku prosjek postavio na pet primljenih po utakmici. Jemez je upitan kakvog smisla ima samoubilački postaviti tako zahtjevan sustav igre pred ekipu sastavljenu uglavnom od igrača koji su došli bez odštete i onih na posudbi, hladno je odgovorio:

“Oni će momčad poput nas ionako ‘ubiti’, stoga ne vidim zbog čega bih odbacio željene principe igre pred licem smrti?”

Rayo je klub o čijoj se poveznici sa zajednicom ispisalo mnogo članaka i priča. Od plaćanja doživotne stanarine starijoj stanovnici Vallecasa koju je ovrha izbacila na ulicu do sudjelovanja u prosvjednim povorkama i udomljavanju beskućnika, klub je osigurao da ni ulazak u elitu ne pretvori tu vezu u poligon za dodatne prihode. No, to sve može biti i vješto izveden PR trenutak, što i ne bi bilo ništa čudno ni toliko neprihvatljivo. Zadivljujuće je da su Paco Jemez i Rayo Vallecano otišli korak dalje i odlučili prenijeti prkosni duh preživljavanja u onaj segment koji je za sportski kolektiv ipak najbitniji – igru.

Rijetkost je zapravo da danas netko odabere teži pristup u situaciji gdje je autsajder. Sam Jemez je znao da će Rayo u takvoj konkurenciji ionako ‘poginuti’; parkiranje buseva, prepuštanje posjeda i duboki blokovi ispred gola mogu vam u toliko inferiornom položaju tek kupiti još malo vremena među elitom. Mnogi će takav očekivani pragmatičan pristup prigrliti objeručke, samo kako bi pokupili još enormnih sredstava od TV prava i marketinga, ali ne i Rayo. Ipak, iako su ginuli od ‘divova’, ovi su momci preživljavali u sudarima s direktnom konkurencijom.

Srećom ne znam kakav je osjećaj naći se u situaciji u kojoj znaš da doslovce živiš na ‘posuđeno vrijeme’, barem izvan ovog pomalo nihilističkog pristupa ideji o besmislu života, pošto se smrti u konačnici ne može pobjeći. Možda je s vremenom i Paco Jemez odbacio taj nihilizam i na trenutak pomislio kako je nakon pet sezona takvog preživljavanja hrabri Rayo ipak predodređen na nešto više. Mnogi ljudi u situaciji u kojoj se – primjerice, radi teške bolesti – susretnu s idejom da je smrt bliža nego što su mislili krenu u bespoštednu borbu protiv statistike i zakona brojeva. Taj pristup zaista i daje rezultate, ali ne znači pritom da se svatko nužno u konačnici i spasi. Možda je baš Jemez tada vjerovao da je Rayo zbog svog pristupa zaslužio budućnost bolju od one hrabrog borca protiv šansi; možda je baš iz tog razloga plakao kada je u zadnjem kolu sezone 2015./16. Rayo završio na 18. mjestu, onom koje vodi u Segundu. To je bila ujedno i njegova posljednja utakmica na klupi, iako mu je ponuđen novi ugovor.

Smrt je ipak bila jača, kako kažu epitafi zaslužnicima po novinama.

Koncept ‘otpora’ danas je dosta rubna pojava. Dok St. Pauli, klub slične tradicije i identiteta ima trgovine po New Yorku, a Celticovu opremu posjeduje svatko tko je u jednom periodu života ‘odlijepio’ na keltski punk, Rayo je pokazao autentično lice otpora u nogometu. Tih je pet sezona u Primeri bio patuljak koji je igrao prema standardu divova, a sada je po istim principima na putu koji vodi nazad među njih.

“Mi smo patuljci, ali smo patuljci koji stoje na ramenima divova”, citat je Williama od Baskervillea, lika u romanu Ime ruže Umberta Eca. “Iako smo maleni, snažni smo, i uspijevamo vidjeti horizont dalje nego sami divovi.”

Patuljci iz četvrti otpora na najbolji su mogući način kroz nogomet pokazali što zaista znači cijeniti svoju pozadinu i svoje nasljeđe.