Na suncu i sjeni

Šal od svile

Četiri godine od smrti Pave Grubišića Čabe – navijača, buntovnika, idealista

Koliko su ljudi spremni daleko ići radi svojih ideala?

Na to pitanje možda nikada nije bilo teže dati odgovor. Pitanje polja ideoloških borbi danas se svelo na lamentiranje o životu u eri društvenih mreža; o ‘revolucionarima’ koji svoje zadatke odrađuju ‘aktivizmom’ sažetim u 140 znakova ili uz prigodnu poveznicu na svojim profilima. Kontrakultura i njena praiskonska borba protiv establišmenta povedena s ulice upala je u rupu koju je sama iskopala, dopustivši da je proguta i probavi komercijalizacija.

„Pravo na revoluciju“ sintagma je koja izgovorena zvuči zlokobno. No, stvar je u tome da je pravo na građanski neposluh i „pobunu protiv vlasti“ jedna od konstanti političke filozofije, također uglavljena i u Ustavu Sjedinjenih Američkih Država iz 18. stoljeća. Ne trebate biti osobito vični analogiji i dubokoj interpretaciji da vam bude jasno kako u različitim sferama – konkretno, našeg – društva ima i previše primjera odnarođenosti vlasti, koja je pojam ‘narodnog’ lošom subverzijom svrstala na stranu nečeg mračnog i prepunog rušilačkih tendencija. Pojam ‘ulica’ danas nosi ili njeno pravo značenje kao dijela infrastrukture na čijem se popločavanju pred izbore skupljaju jeftini politički poeni, ili, kao u ovom sportsko-subkulturnom narativu, skup nekakvih plaćeničkih rušitelja spremnih na uvođenje bezvlađa pod krinkom borbe za demokraciju.

Stoga nije ni čudno da prosječni reakcionarni građanin zazire od bilo kakvog čina otpora osim onog deklarativnog, utjelovljenog na tim društvenim mrežama. Navijačka kontrakultura danas je možda i posljednji bastion prava na građanski neposluh koja ga održava iznad razine vode podignute sablažnjavanjem i osudom, popularno uglavljenima u onoj roditeljskoj opaski kako „za ideale ginu budale“.

„U zemlji ugašenih ideala“, kako kaže poruka na jednom od novijih navijačkih murala Bad Blue Boysa, „svjetlost zvijezde obasjava put“.

Ako padne lopovluk, nerad i nemar u Hajduku, na jednom čvoru kao što je taj – onda pada u državi

Na današnji dan prije točno četiri godine tragično je ugašeno svjetlo Pave Grubišića Čabe, za kojeg nije pretjerano reći da je bio jedan od najvećih idealista u povijesti suvremene Hrvatske, pritom u pozitivnom kontekstu. Njegov, nažalost, kratki život osvijetlio je put ideji kako pravo na građanski neposluh ne smije biti stigmatizirano kroz prizmu romantičarskih nebuloza pubertetskih umova, već da je ono jedina poluga koju imamo u borbi protiv koncepta zakona koji nije jednak za sve.

To što je on bio Hajdukov navijač bitno je jedino zbog konteksta unutar kojeg je aktivirao svoje djelovanje. Grubišić Čabo se profilirao kao predvodnik u trenutku kada je Hajduk bio u dijametralno suprotnoj situaciji nego što je sad; klub je tada imao rezultate, ali oni su bili tek plod zakulisnih igara politike i tajkuna. Bio je u rukama ljudi koji su  ga svojim postupcima otuđili od naroda, dok su mir kupovali – kupovanjem utakmica.

Ili plaćanjem za pošteno suđenje, ako vam je draže.

Baš kao i danas, institucije su odrađivale posao tako što su jednostavno okretale glavu, duboko premrežene političkim vezama i suradnjama ispod stola. Baš kao i danas, narodu svedenom na koncept kruha i igara jedino je mjerilo bio rezultat; iako svjesni da baš ništa tu ne funkcionira, pokoja titula i ljetne avanture kroz pretkolo ili dva kvalifikacija za Ligu prvaka služile su kao legimitet za inertnost pred orgijanjem u loži. Međutim, ono što deseci tisuća reakcionara – a ne Hajdukovih navijača – tada naprosto nisu željeli vidjeti vidio je jedan ‘Pekar’, kako su Čabu zvali zbog jedne davne odjevne kombinacije. Ne samo da je vidio, nego je bio potreban jedan ‘uličar’ i fizički radnik poput njega, koji se imenom i prezimenom usudio pred svima njima glasno reći ono što danas tisuće navijača klubova diljem Hrvatske govore tijekom svoje borbe za demokratizaciju i pošteni nogomet:

„Ako padne lopovluk, nerad i nemar u Hajduku, na jednom čvoru kao što je taj – onda pada u državi!“

Za Pavu Grubišića Čabu tribina je bila medij, sredstvo njegove borbe. Igrom slučaja bila je riječ o poljudskoj sjevernoj tribini. Baš kao što su u periodu 1990-ih s maksimirskih tribina zazivali „slobodu i demokraciju“ u imenu Dinamo, tako je i Čabo postao ideolog novog doba u borbi za pravo naroda da vrati nogomet, ‘svoj’ sport u svoje okrilje, čupajući ga iz ruku onih koji ga koriste za svoje partikularne interese. Sva sila sociologa, kulturnih antropologa, političara i aktivista nije uspjela locirati i artikulirati polja te borbe onako dobro kao što je to onomad napravio pojedinac utjelovljen u liku i djelima čupavog uličara.

No, osveta za procese koje je on pokrenuo još te davne 2004. godine bila je nemilosrdna. Vidite, ona gorespomenuta opomena naših roditelja da za „ideale ginu budale“ plod je straha od te iste osvete, koja je Čabu možda i u konačnici koštala života. Establišment protiv kojeg je on beskompromisno išao i simbolički – kao kada je provalio u prostorije Pravnog fakulteta u Splitu i kidanjem knjige Rimskog prava poručio kako živimo u društvu koje zatvara oči na kontinuirano kršenje zakona – i direktno – kao kada se licem u lice sukobio s Igorom Štimcem i Željkom Kerumom – zna locirati način kako što suptilnije dovesti čovjeka do sloma.

„Imam velikih problema što se tog tiče sada“, dio je priče jednog od aktera koji su onomad zapalili maksimirsku ložu kao konačni čin prosvjeda kojim se tražio povratak imena Dinamo. „Ne mogu baš naći posao, kada god pogledaju dosje, dosje mi je takav… ali to je samo radi Dinama“.

Establišment je i tada, baš kao i u Čabinom slučaju znao da je takav običan građanin, radnik, itekako ovisan o njemu. Odgovor na bunt bio je prvi trik iz njegovog kriznog priručnika: ukinite čovjeku pravo na rad i na kruh i praktički ste ga osudili na životarenje koje je gore od smrti.

„Institucije koje su leglo korupcije, nepotizma, prozivanja ljudi zbog njihovih političkih stavova i ponašanja u slobodno vrijeme, da ih ne poštujem, to je blago rečeno. Tako je zasmetalo, očito je bilo u tonu glasa direktorice, što sam navodno “Jugoslaven”. I iz ostalih detalja koje su mi izvikani u “razgovoru” bilo je očito i da ta direktorica priopćenje koje sam dao povodom izražavanja neslaganja s “institucijom” kakva je današnji splitski gradonačelnik nije ni pročitala, kao što je nije zanimalo što bih ja mogao reći tijekom našeg “razgovora”. A taj pokušaj demonstracije sile, zbog gomile izrečenih neistina, zbog načina na koji se obračunavaju, najbolji je pokazatelj koliko su zapravo slabi“, napisao je Čabo kada mu je nakon sukoba na Rivi sa Željkom Kerumom uručen otkaz u poduzeću u kojem je radio.

Jedna od polemika po pitanju smrti kao konačnog kraja je ta što je, u trenutku kada čovjek izdahne, upitno što se dogodi s energijom koju tijelo oslobađa, a koja prema Zakonu o očuvanju energije treba prijeći iz jednog oblika u drugi.

Igrajući se analogijom, iz smrti navijača Pave Grubišića Čabe kao da je proizašla golema količina energije koju je idealist poput njega posjedovao za života, a koja se materijalizirala kroz bunt kada je Hajduk godinu dana kasnije, zbog sistemske represije nad svojim navijačima, odbio igrati najveći derbi protiv Dinama. Ili jednostavno kroz nastavak života njegovih ideala, raspršenih u desecima tisuća navijača koji vjeruju u ideju koju je on gajio do samog kraja: nogometa narodu.

„Jedini glas koji im se može zapravo suprotstaviti je veća gomila, udružena također interesom – ali zajedničkim – u interesu kluba i grada i regije i naroda i države koje vole. Lopov ne želi dati prostor stručnjaku jer onda za njega nema kruva do kojeg dolazi krađom i vezama, a veze su mu kao što je i on. Krive su prijašnje generacije navijača koji su šutjele na to, a rat je pojeo jednu generaciju, droga ovu prije nje“.

Ideali su ovo za koje je Pave potpuno otuđen od društva nažalost otišao do kraja, najavivši tek „nikad jaču Torcidu koja dolazi“.

Šal od svile sjajna je pjesma grupe Haustor, koja se slobodno može nazvati i ‘najnavijačkijom’ pjesmom koja ne govori o navijačima. U njoj glavni protagonist po uzoru na kaubojske filmove traži mjesto gdje se može stati, visoko dignuti ruke i pjevati pjesmu; slobodan, sa šalom od svile oko vrata. Na putu do te slobode ponekad mora posegnuti i za „užetom i gunom“, baš kao što su Čabo i momci koji su zapalili ložu posezali za čekićem, odnosno kanistrom i žigicama u trenucima kada su demokratski legitimni i prihvatljivi vapaji došli pred zid.

Put koji su oni utabali u zemlji ugašenih ideala zapravo je onaj iz Haustorove pjesme, kojim sa šalovima od svile oko vrata kroče mnogi njihovi sljedbenici na putu do slobode, pokazujući da njihova žrtva nije uzaludna.

Protiv volje umiješan u staru zavjeru strana, u staru zavjeru nada / Ja sam jednoga dana slučajno našao put ispod svih tih zastava što vijore...“