Na suncu i sjeni

Što je pošlo po krivu u Swanseaju

Dobri jarani, loši gazde i jedan solidan nogometni klub

Dobre jarane para kupit ne može, pjevao je nekoć dr. Nele Karajlić s ostatkom družine iz Zabranjenog Pušenja.

Novac ne može kupiti iskrene prijatelje, a u nogometu – koji je i Zabranjeno Pušenje te davne 1987. uključilo na popis stvari koje pokreće novac – ne postoje iskreniji prijatelji od navijača. Oni su ti koji će svoje slobodno vrijeme i novac trošiti na praćenje momčadi koja može, ali i ne mora imati nikakvog opipljivog uspjeha. Momčadi variraju od trofejnih kolektiva s atraktivnom igrom koju poboljšavaju zvučnim pojačanjima i najboljim trenerima, do onih bezidejnih kojima kao da je cilj samo postojati, ali obje varijante mogu se podičiti klupskim prijateljima, onima koji iz tjedna u tjedan pohode utakmice.

No, nema previše onih ekipa koje su u kratkom periodu prošle put od jednog opisa do drugog. Jednom je klubu na najkomercijaliziranijem nogometnom tržištu baš iskrena raja popločala put do uspjeha, samo da bi ga natrag počeo gurati isti milje ljudi protiv kojeg je ta raja svojedobno ustala i angažirala se.

Da, ovo je priča o Swansea Cityju.

Povijest tog kluba ispisana je ponajviše tavorenjem u osrednjosti, uz dašak suludih oscilacija koje kao da su dokazale navijačima kako je klub živo tkivo i kako i dalje postoji razlog zbog kojeg će se vraćati na tribine. Jedan takav period stigao je i krajem 1970-ih dolaskom 28-godišnjeg Johna Toschaka na klupu kao dotad najmlađeg menadžera u povijesti engleskog profesionalnog nogometa. Kasniji trener Real Madrida proveo je tada Swansea u samo četiri sezone iz četvrtog u najviši rang, gdje su Velšani svoju prvu sezonu završili na šestom mjestu. No, već sezonu kasnije strmoglavost se manifestirala u obrnutom smjeru, s ozljedama kao glavnim uzrokom novog pada u osrednjost i niže od toga, na rub bankrota i potpunog gašenja.

Teška vremena uvijek će ispisati najbolje ljubavne priče. Lako je voljeti kada stvari idu glatko, ali kad vam život iz dana u dan podmeće nogu, onda se na toj muci poznaju junaci.

Swanseaju, kao drugom najvećem velškom gradu, noge su bile modre od podmetanja. Povijesno poznat kao središte rudnika bakra, grad je svoja teška vremena proživio baš nekako s krajem Toshackove bajke. Privatizacija i zatvaranje rudnika u eri Margaret Thatcher 1980-ih ugrozili su egzistenciju mnogih u Walesu, a upravo je u tim krajevima duga tradicija sindikalnog organiziranja održavala najveće brojke aktivnih prosvjednika protiv njezine politike u čitavoj Velikoj Britaniji. Slabljenjem industrije došlo je do porasta nezaposlenosti, a samim tim i kriminala. Swansea je s vremenom postao epicentar krađe automobila, a zabilježen je i nagli porast heroinskih ovisnika. Grad koji je poznat po društvenoj koheziji taj je put ujedinila apatija, a nova omča financijskog kolapsa nad jednom od rijetkih stvari koja je društvo održavala na okupu, nogometnim klubom, postala je realna na prijelazu milenija.

I ponovno natjerala ljude na reakciju.

Godine 2002. klub je grcao u dugovima, spašavajući istovremeno svoj status četvrtoligaša pobjedom nad Hullom u posljednjem kolu. Logično, u tom je periodu navijačko nezadovoljstvo vladavinom konzorcija pod imenom Ninth Floor u potpunosti eskaliralo. Tvrtka je očajnički pokušavala uvaliti gubitaški klub nekom drugom, a taj netko bio je Tony Petty, londonski biznismen i samoprozvani West Hamov navijač. U sjeni njegova dolaska navijači su se krenuli i konkretno organizirati, umorni od redaljke dvojbenih investitora koji su klub odvodili u tada izglednu propast.

Udruženje navijača pod imenom Swansea Supporters’ Trust te iste 2002. postalo je dio novog konzorcija koji je za 50.000 funti – prikupljenih od navijača i bivših klupskih ikona na čelu s legendarnim igračem Melom Nurseom – otkupio klub od Pettyja. Nakon toga je klub napokon krenuo u period stabilizacije, a navijači su u međuvremenu došli do 20,4 posto udjela u klubu s otprilike 100.000 dionica u svojim rukama. To im daje pravo delegiranja dvaju članova uprave kluba, što je rijetkost u engleskom nogometu.

Povjerenje je iznevjereno kad je klub u ljeto 2016., bez znanja i uključivanja Supporters’ Trusta, prodan u ruke američkog konzorcija

Swansea je ulaskom navijača u strukturu kluba dobio ono što mu je godinama nedostajalo: stabilnost i kontinuitet. Uskoro su uslijedili uspjesi koji su nadmašili i one iz Toshackove ere. Za to vrijeme Swansea je bio klub s jasnom filozofijom ponajprije sportske politike, u kojoj je manjak financija nadomjestilo pametno kadroviranje kako igrača, tako i mladih, zanimljivih trenera. Svoj su obol dali Roberto Martínez, Brendan Rodgers, Paulo Sousa, Michael Laudrupa, Garry Monk

Idila na novom Liberty Stadiumu, u koji je klub uselio 2005., zaokružena je osvajanjem Liga kupa 2013. i nastupom u Europskoj ligi sezonu poslije. No, tvrdoglavost može ići u oba smjera.

Često je neuspjeh jedini način da se generiraju neke promjene. Ljudi će prečesto odbiti sagledati realno svoju situaciju sve dok imaju osjećaj da negdje iz nje postoji izlaz, da nije sve izgubljeno. Činjenica je da Swansea možda nikada ne bi došao ni do tog zlatnog perioda da se prethodno nije našao na samom dnu, financijski i strukturalno, i da iznos koji je bio potreban da ga navijači upute prema tom izlazu nije bio tek mizernih 50.000 funti.

Swansea Supporters’ Trust nije pretendirao preuzimati veći dio klupske upravljačke strukture, a i činilo se da za to nema potrebe. Njegovo sudjelovanje u svakodnevnom radu kluba bilo je itekako aktivno i plodonosno, glas navijača razmatrao se kod svake bitne stavke i očigledno je takav pristup donosio opipljivu korist.

Međutim, novac će i ovdje ponovno zavrtjeti tamo gdje burgija neće, pa je povjerenje iznevjereno kad je klub u ljeto 2016., bez znanja i uključivanja Supporters’ Trusta, prodan u ruke američkog konzorcija na čijem čelu su Jason Levien i Stephen Kaplan, inače vlasnici nekolicine sportskih franšiza poput DC Uniteda i Memphis Grizzliesa. Prodaja većinskog paketa kluba nije problem sam po sebi koliko je problematično da su se uslijed pojave svježeg kapitala stvari naglo okrenule poput Sméagolove osobnosti u Gospodaru prstenova. Navijači su potpuno zaobiđeni u procesu prodaje, vjerojatno iz straha da ne bi ugrozili dogovor.

Povijest u ovom slučaju, kako to nerijetko biva, nije bila učiteljica.

Čest problem je s gazdama i ‘gazdama’ je taj što loše reagiraju na bilo kakvo dijeljenje moći s drugima. Mnogima od njih pojmljivo je jedino to da se početkom njihova stolovanja stvari izokrenu naglavačke – jer koncept simboličke ‘šake o stol’, prečesto istican i u Hrvata, mora doći u ovom ili onom obliku. Levien i Kaplan nisu mogli prihvatiti da u klubu već imaju sjajno posloženu situaciju, praktički optimalnu za klub takve veličine, i da tek trebaju nastaviti uhodanim putem, jer bi to valjda značilo da su u priču ušli tek reda radi.

Klub je rasprodao svoje najvrijednije eksponate, a česte trenerske smjene destabilizirale su sportsku politiku i učinak na terenu. Lanjsko upošljavanje američkog trenera Boba Bradleyja u trenutku kad se klub već grčevito borio za opstanak stigao je kao kruna plitkog razmišljanja njegovih sunarodnjaka, koji su se usred kriznog perioda našli marketinški širiti u svoju domovinu. Iako Bradley nije bio kriv za to, dobar dio gnjeva se pretočio i na njega; travestija je potrajala samo 86 dana prije nego što je dobio otkaz.

Situacija se najbolje ocrtava u tome da je Swansea, do prije dvije sezone jedna od zanimljivijih priča o overachieverima, danas momčad koja unatoč pobjedi nad Liverpoolom i dalje tavori na samom dnu Premier lige sa vrlo realnom realnošću od ispadanja. Opravdana je i panika, jer u Swanseaju pad ima tendenciju da se ne zaustavlja tako lako jednom kad krene. Sad je već dobrano u tijeku, a kraj mu se ne nazire, prosvjedima navijača usprkos.

Njihova priča stoga služi kao primjer jedne od ozbiljnijih nuspojava gazdinskog lupanja šakama punih novca o stol, a to je izbjegavanje kritičkog rasuđivanja dok god je u računicu uključen novac kao projekcija moći. U takvom shvaćanju vlasničke pozicije kritika je viđena kao znak slabosti, a bilo kakav javni korektiv kao udar na sposobnosti upravljača da sam kroji sudbinu svog vlasništva.

Priče o gazdama i ‘gazdama’ u sportu ne moraju biti crno-bijele, postoji mnogo nijansi. Swanseajev primjer pokazuje koliko je zdrav suodnos vlasnika i navijača kao korektiva bio plodonosan i sada mnogi vjerojatno žale što ‘najboljim jaranima’ nije omogućeno da spriječe zakulisne igre kao posljedicu utrke za profitom.

Pare zaista pokreću svijet, ali ne mogu kupiti naknadnu pamet.

Ne propusti top članke