Na suncu i sjeni

Subbuteo, mini-teatar mašte

Priča o igri koja je osvojila generacije

U svijetu sporta malo je onih koji uspiju ostvariti profesionalnu karijeru. Jednostavno, putem do tog statusa stoji previše prepreka i odricanja, kako fizičkih tako i financijskih, ali i pukog spleta okolnosti. Možete sve odraditi kako treba, ali ako vas u određenim situacijama ne posluži i malo sreće, sve postane uzaludno.

No, kao i generalno kada je riječ o ljubavi, nitko vam ne kaže da morate biti svjesni loših strana kada se kao klinac prvi put zadivite nekom sjajnom potezu čovjeka na terenu, čovjeka koji će vam kasnije postati idol. Onaj radi kojeg najčešće bezuspješno pokušavate satima ponoviti isti potez koji on na televiziji izvodi neopisivom lakoćom, kao da je riječ o nečem banalnom poput navlačenja papuča ujutro. Bjesomučno ganjajući loptu svatko dijete zamišlja da mu se u tom trenutku dive tisuće navijača, skandirajući mu ime i noseći zastave s njegovim likom. On u tom trenutku možda i nije svjestan da živi u svijetu mašte, izvan stvarnosti koja tvrdi da on realno jako teško može doći na približno sličan nivo kao onaj čije poteze rekreira na igralištu.

A onda malo odrastete i postanete svega svjesni, ali bez obzira na to i dalje fantazirate o tome kako bi sve izgledalo da ste ipak bili u toj maloj kvoti onih koji uspiju. Da ste vi onaj koji drži konce na terenu i tako postaje nečiji idol.

Peter Adolph je također kao klinac iz Langton Greena, sela nešto južnije od Londona, sanjao o nogometnoj karijeri. U eri kada je televizija, kao i nogometna lopta, bila luksuz za seosku obitelj, bilo je kudikamo teže upijati poteze velikih igrača toga vremena poput velikog Stanleyja Matthewsa. Adolphu nije pomagalo ni što je njegovo selo bilo podosta udaljeno od velikog grada i stadiona koji su tad, za razliku od danas, bili pristupačni svima.

Kao i mnogima prije i poslije njega, Peteru je taj reality check stigao s godinama; prvo onaj koji ruši snove o životu aktivnog igrača, onomad udaljenog od današnjeg pojma zvijezde s pripadajućim luksuzom koliko i Langton Green od Londona, a onda i onaj kudikamo suroviji. Drugi svjetski rat odveo ga je na bojišnicu kao člana britanskog Royal Air Forcea, da bi se u rodni kraj vratio 1946., baš u periodu kada je Football League nogomet u zemlji nakon ratnog prekida nastavljen.

U Subbuteu je fokus na priči. Na bezbroj scenarija u kojem vaše omiljene ekipe mogu pobijediti, remizirati ili izgubiti sve dok se to ostvari kroz utakmicu vrijednu pričanja

Osim nogometa, Adolph se strastveno zanimao za ornitologiju, odnosno granu zoologije koja se bavi pticama. Pokušavajući nastaviti s uobičajenim životom, zarađivao je ponešto novca za sebe i majku tako što je, osim šalterskog rada u lokalnoj ispostavi Zavoda za mirovinsko osiguranje, proučavao i prodavao ptičja jaja.

Nogomet ipak nikada nije ostavio po strani, a njegov pomalo štreberski imidž stigao je do izražaja kada se aktivno počeo zanimati za Newfooty, prototip današnjeg stolnog nogometa koji je još 1929. patentirao William Lane Keeling. S teškim, olovnim pločicama u službi figura, Newfooty je više nalikovao igri poput dame nego bilo kakvom stolnom nogometu, pa je Adolph pokušao vlastoručno učiniti igru jednostavnijom i atraktivnijom. Vodio se načelima da materijali od kojih su rađene te figure koje predstavljaju igrače trebaju biti što lakši; sve kako bi što vjernije prikazali agilnost i lakoću pokreta pravih igrača, karakteristike koje su krasile i “Čarobnjaka driblinga”, Matthewsa.

Od dugmeta s majčinog kaputa sastavio je prvi prototip figure, a golove je izrađivao od metalnih okvira. Tepih koji je oponašao teren bio je vojna deka kakvu je nakon rata imalo svako kućanstvo, a prvo izdanje te njegove adaptirane varijante stolnog nogometa dolazilo je u kutiji veličine one za cipele, zajedno s kredom kako bi igrači iscrtali granice igrališta. Igru je odlučio patentirati pod nazivom The Hobby, ali kada su mu u uredu za patente rekli da je to preopćenit i generički naziv, Adolph se sjetio latinskog imena svoje omiljene ptice, sokola lastavičara koji je poznat i kao hobby, a latinsko mu je ime Falco Subbuteo.

Postavio je oglas za igru Subbuteo u ondašnjoj preteči teen časopisa The Boy’s Own Paper i otišao na put u New York, gdje je po pozivu trebao odrediti vrijednost rijetke kolekcije ptičjih jaja. Kada se vratio, majka ga je zabrinuto pitala što da napravi sa otprilike 7.500 funti narudžbi koliko je u tih par dana od objave oglasa pristiglo, što bi danas u protuvrijednosti bilo oko 750.000 funti. Mnogi su, poput Adolpha, ostavili tračak mašte o nogometnoj karijeri u glavi, a taj njegov patent zvan Subbuteo bio je odgovor kojim su mogli oživjeti svoje izmišljene scenarije. Igra je sama po sebi predviđena da bude što sličnija pravom nogometu; pravila vrijede tako da figure igrača koje se slobodno kreću po ‘igralištu’ mogu dodavati i pucati tako što osoba koristi agilnost prstiju pa čak i prostornu inteligenciju pomoću koje je gradio akcije.

Subbuteo je stoga brzo rastao, a profil publike bio je sličan onom njenog osnivača; štreberski, s izraženom kolekcionarskom crtom. Adolph je otvorio čak tri pogona u kojima je zaposlio sumještane, sve kako bi što efikasnije pratio ogromnu potražnju. Pravi proboj stigao je 1950., kada su improvizirane kartonske figure na podlozi od oble plastike zamijenile prave figurice, da bi uskoro krenuli s izradom autentičnih ekipa u dresovima, zatim naknadno i sudaca te ostalih aktera; sve do tribina. Cilj je bio što vjernije replicirati nogometnu utakmicu, toliko da su izdavane singlice s nasnimljenim efektima publike i sudačkih zvižduka.

Za većinu nogometom zaluđenih Engleza snovi su ostvareni 1966., kada je Gordi Albion na svom tlu osvojio prvi i zasad jedini naslov svjetskog prvaka. Za Adolpha je to bilo brisanje granice između mašte i stvarnosti, snova i realnosti. Obični marketinški potez, u kojem je Subbuteo uoči turnira izbacio liniju figura svih 16 sudionika tog Svjetskog prvenstva, priskrbio mu je televizijsku popularnost prvi put u povijesti igre, ali za njenog je kreatora to bio vrhunac ideje. Brisanjem te granice u njegovoj glavi i globalnom popularnošću igre tvornički su pogoni prebačeni u Leeds, a Adolph je četiri godine poslije napustio tvrtku koja je nastavila rasti sve do ranih 1990-ih.

Subbuteo je u tih 40-ak godina serijske proizvodnje ušao u pop kulturnu legendu. Bendovi kao što su The Undertones, Half Man Half Biscuit i Massive Attack snimali su pjesme s referencama na igru, dok je BBC snimao i igranu seriju Playing for Real, s izmišljenom Subbuteo ekipom u glavnoj ulozi. Od 1970-ih se igraju i sasvim ozbiljna Svjetska Subbuteo prvenstva. Brojke govore kako ju je više od 10 milijuna ljudi diljem svijeta posjedovalo i brisalo neke svoje granice igre te pisalo svoje scenarije velikih utakmica.

Steve Cooper, izbornik engleske reprezentativne selekcije do 17 godina, ovog je ljeta na Svjetskom prvenstvu u Indiji u svlačionicu instalirao model Subbuteo terena, s posebno prilagođenim figurama u dresovima Engleske kao i onih njenih suparnika. Ta kinestetička komponenta pomicanja igrača na tepihu pomogla je mladićima da usvoje i bolje vizualiziraju svoje postavljanje na terenu i nužne kretnje. Englezi su osvojili naslov svjetskog prvaka.

Subbuteo je, možda ipak ne baš toliko intenzivno kao 1966., ponovno izbrisao granice između dvaju scenarija; onog ispisanog pomicanjem figura igrača te onog realnog.

Dolaskom virtualnih platformi simulacije poput Football Managera prilagodile su izvornu vrijednost Subbutea novim generacijama – naravno, s nemjerljivo više detalja i širine. No, poanta leži u tome da je u Subbuteu fokus na priči, ne na rezultatskom ishodu. U njemu utakmice ne donose nužno trijumf, već nude bezbroj scenarija u kojem vaše omiljene ekipe mogu pobijediti, remizirati ili izgubiti sve dok se to ostvari kroz utakmicu vrijednu pričanja i smišljanja te priče. Izvan njene natjecateljske komponente igra dođe kao scenografija dječačke predstave o najuzbudljivijim nogometnim utakmicama ikada odigranim, koje su to postale baš zato što ste vi tim igračima dali imena svojih idola i natjerali ih da odigraju točno takvu utakmicu.

Nekoga će to možda jednog dana odvesti do ponavljanja takvih utakmica u stvarnom životu i sa stvarnom ulogom pod pravim reflektorima, ali kod igrača to ostaje tek manja ili veća vjerojatnost tijekom karijere. Ostali sanjari s igrališta na kraju možda i nisu bili takve sreće nakon neminovnog reality checka, ali s druge im je strane Subbuteo omogućio da u svojoj mašti prožive mnoga finala, izgubljena i osvojena.

Uostalom, tko zna koliko je tisuća ljudi i te 1966. godine unaprijed s figurama igrača Gordog Albiona trijumfiralo u čuvenom finalu između Engleske i Zapadne Njemačke