Bio mu je rođendan.

Te čarobne večeri, 5. studenog 2003. na Stade Louis II, Miladin Dado Pršo stavio je hat trick španjolskom Deportivu već do poluvremena, a kasnije dodao još jedan gol u nevjerojatnoj pobjedi 8-3. Kao da je u jednoj utakmici htio nadoknaditi sve ono što je dotad propustio u svojoj neobičnoj karijeri i počastiti se za svoj 29. rođendan. Dospio je na sve naslovnice, a njegov će Monaco kasnije te sezone dospjeti i do finala Lige prvaka, izbacivši putem Real Madrid i Chelsea i pokleknuvši na kraju od Porta Josea Mourinha.

Istog mjeseca, 10 i 14 dana kasnije od ovog golgeterskog vatrometa, Pršo će zabiti još dva gola, vjerojatno najvažnija u svojoj karijeri. Hrvatska reprezentacija, za koju je te godine debitirao postigavši gol u maksimirskom rasturanju Belgije 4-0, sudjelovala je u doigravanju za plasman na Euru 2004. u Portugalu, nakon što je završila druga u kvalifikacijskoj skupini – bod iza Bugarske, a poravnata s istim tim Belgijancima, ali s boljom gol razlikom.

Suparnik je bio Slovenija i bilo je jako teško. U prvoj su utakmici Vatreni pred 35.000 navijača odigrali samo 1-1, nakon što je Pršino rano vodstvo poništio Ermin Šiljak; u drugoj, na starom Bežigradu, Pršo je sredinom drugog poluvremena zabio jedini gol i oteglio Hrvatsku do Portugala.

Padao je i ustajao, razgrtao obranu, nosio po dvojicu na leđima, pokušavajući istovremeno biti sprinter, dribler i bager. A to nije mogao. Toliko dobar nije bio

Danas zdravo za gotovo prihvaćamo to da nam reprezentativci igraju u najvećim europskim klubovima i da imamo toliko kreativnog talenta da ga ne možemo sav potrpati u startnih 11. Međutim, tih prijelaznih godina između silaska sa scene svjetski brončane generacije i dolaska nove, nazovimo je ‘Modrićevom‘, Hrvatska je bila duboko prosječna reprezentacija. I dok je u obrani Otto Barić još bio solidno pokriven s Robertom Kovačem, Igorom Tudorom, Joeom Šimunićem i drugima, kreacija mu je počivala na 32-godišnjacima kao što su bili Nenad Bjelica i Đovani Roso, a puno je polagao i na ne puno mlađe niti proslavljenije Ivicu Mornara i Mikija Rapaića.

U napadu je, pak, imao igrača koji je nekoliko godina ranije radio kao pomoćnik automehaničara na Azurnoj obali i u slobodno vrijeme igrao nogomet.

Priča o Prši kao nogometnoj Pepeljugi mnogo je puta ispričana. Puno je toga bilo protiv njega. U Hajduku, gdje je kao junior igrao veznjaka, nije uspio dijelom zbog toga što mu je dijagnosticirana srčana mana (Mama Nada i ćaća Rade cijele karijere su mu ponavljali: „ne trči puno, čuvaj se, pazi na srce“, ispričao je jednom Dado), a dijelom vjerojatno i zato što ga nisu u potpunosti prepoznali. Onu jednu godinu što je odigrao u HNL-u u Pazinkinu dresu nije ostavio neki veliki trag, a u Francusku je stigao u potrazi za boljim životom, ne nužno nogometnim. Nije živio sportski; potucao se po barovima i trošio ono malo novca što je zaradio na poker automate, rulet i cigarete i nogometu se vratio tek kasnije, nakon što je upoznao buduću ženu Carole, najprije kao amater u lokalnom četvrtoligašu.

Nakon što je 1996. zapeo za oko treneru Jeanu Tigani u prijateljskoj utakmici doveden je u Monaco, ali trebalo je proći još vremena – i kaljenja s Ajacciom u drugoj ligi – prije nego što je Pršo postao spreman za nogomet na najvećoj sceni. On je zapravo procvjetao tek u svojim kasnim 20-ima, a taj studeni 2003. bio je zacijelo sam vrh – iako je kasnije imao slavnih trenutaka, poput pogotka Chelseaju u polufinalu Lige prvaka ili Francuzima na Euru 2004., a u Rangersima je bio obožavan.

Obožavan je bio i u domovini.

Hrvati se drže nekog prešutnog dogovora da je etničko porijeklo njihovih vrhunskih sportaša tabu-tema, osobito ako se radi o onome konkretnom etnicitetu kojemu pripada i Pršo. Kod njega je ta situacija dovedena do apsurda, jer nikad – ali nikad! – se u medijima nije spominjalo njegovo rodno ime, koje je – saznali smo kasnije – u nekom trenutku i službeno promijenio u Dado. Čovjek bi pomislio da se zove Adolf, poput onog Dade što je prezimenjak Telesportova popularnog kolumnista, pa da je stoga i razumljivo što se ne koristi pravim imenom. Ali dobro, to su kolektivno-psihološki i kulturološki problemi koji uvelike nadilaze nogomet; što se Prše tiče, bit će da mu je takav (re)branding otvorio vrata masovnoj popularnosti među navijačima Vatrenih.

U ono je vrijeme centarforima bilo stvarno teško. Evolucija te pozicije, činilo se, došla je do samog kraja i od vrhunske se ‘devetke’ očekivalo da bude sprinter, dribler i bager u jednom paketu. Didier Drogba bio je prototip takvoga i mokri san svakog trenera, ali vrlo je malo bilo tako kompletnih igrača i ubrzo su svi shvatili da moraju naći nova, drugačija rješenja.

Istovremeno, Hrvatska je nakon Herr Otta zapela u situaciji koja je tada već bila anakronizam: sustavu 3-4-1-2 u kojem je gotovo sva kreacija počivala na ‘desetki’, ofenzivnom playmakeru lišenom defenzivnih zadaća, predodređenom za odigravanje finih zadnjih pasova i malo čega drugog. Donekle je to bilo i razumljivo; s jedne strane jer je taj ‘1’ – odnosno, desetka – bio Niko Kranjčar, prvi playmaker s potencijalnom da postane svjetska klasa još od originalnih Vatrenih, a s druge jer je na klupi reprezentacije bio njegov otac Zlatko.

Kad je njegova Hrvatska istrčavala na njemačke travnjake tijekom SP-a 2006., bila je to najdekadentnija i najimpotentnija Hrvatska u živom pamćenju. Betonirana često i sa sedmoricom primarno defenzivnih igrača, a vrlo ograničena opcijama prema naprijed. Suparnici su aviona mogli vidjeti da opasnost prijeti ili od Nike, na čija je nejaka pleća stavljen pretežak teret, ili preko bokova, na kojima su svi ionako imali brojčanu prednost jer više nitko živ osim Cice nije igrao s trojicom otraga.

Više od onog vrhunca u studenom 2003., Pršu pamtim iz tog ljeta 2006. Pamtim kako se lavovski borio igrajući u paru s Ivanom Klasnićem ili Ivicom Olićem, radeći sizifovski posao od prve do 90. minute; trčao je, skakao, uklizavao, vraćao se po loptu, padao i ustajao, razgrtao obranu građenjem i fintom, nosio po dvojicu na leđima, pokušavajući istovremeno biti sprinter, dribler i bager.

A to nije mogao. Toliko dobar nije bio. Pa sve i da jest, lopte nisu stizale do njega.

Gledao sam centarfora – pravog, klasičnog macana od centarfora – koji nije više na svom vrhuncu i koji zna da ne može biti ono što se od njega traži, ali svejedno daje apsolutno sve od sebe da to bude i ne odustaje. Razmišljao sam koliko bi Pršo dobar bio i koliko bi golova zabio za Hrvatsku da je imao prilike igrati s boljim igračima i pod ravnanjem razumnijeg trenera. Ginuo je Miladin Dado Pršo, štono se kaže, za Hrvatsku; ginuo i poginuo na terenu. I koliko god glup bio nadimak Hrabro srce za nekoga tko igra za Glasgow Rangerse, u reprezentativnom dresu mu je sasvim pristajao.