And take a look, you may see me on the ground / For I am the parasite of this town
Parazit je, definicije kažu, „organizam koji živi na ili u organizmu druge vrste, iz čijeg tijela pribavlja hranjive tvari“; „osoba koja od drugih prima potporu, povlastice ili slično, bez da zauzvrat pruža išta uistinu korisno, netko tko živi od tuđeg gostoprimstva“. Termin vuče porijeklo iz antičke Grčke – parasitos je kovanica od riječi para (pored) i sitos (hrana). Označavala je osobu koja je besplatno objedovala na račun drugih; ljudi bi je pozvali u vlastiti dom i nahranili očekujući u zamjenu čašicu zabavnog razgovora, nekoliko laskavih primjedbi domaćinu i slično.
Implikacije termina ponešto su modificirane nakon što je usvojen u znanosti i naglasak je stavljen na eksploatatorski aspekt parazitizma: paraziti mogu dulje vremena živjeti na ili u domaćinu, oslabljujući njegov imunitet i opće biološko stanje, a istovremeno jačajući svoje resursima koje uzimaju od njega. Pojam je također izrodio i nekoliko sličnih narodskih termina u kojima se zadržao ‘prehrambeni’ element, pa tako danas imamo lezileboviće, džabalebaroše i uhljebe.
U današnjoj, kvazi-kapitalističkoj Hrvatskoj, upravo su „uhljebi“ smatrani glavnom preprekom razvoju društva, a nekoć su, kao „paraziti“, bili jedna od glavnih negativnih manifestacija samoupravljačkog socijalizma („Ne možeš me toliko malo platiti koliko malo mogu raditi“). Sjećam se kako je moj osnovnoškolski razrednik – za koga se pričalo da je uvijek u desnom unutrašnjem džepu sakoa nosio partijsku knjižicu – često u svojim nadahnutim govorima na satovima razredne zajednice znao ponoviti kako „društvo ne može opstati zbog takvih parazita kao što ste vi“.
Ako ćemo biti sasvim iskreni, termin koji najbolje opisuje Dinamovu ulogu u Ligi prvaka upravo je – parazit.
Znam, reći ćete da to pod krinkom subjektivnog komentara (što kolumna svakako jest) progovara hajdučki Schadenfreude, ali nije tako. Barem ne više. Ova imitacija nogometa koju gledamo u Dinamovim utakmicama na najvećoj europskoj sceni prestala je ikome biti zabavna; postala je mučna i teško gledljiva.
Glavni krivci nisu ni igrači ni trener; to je politika kluba čiji je core business uzgoj igrača za prodaju, a ne nogomet
Najbolji komentar dala je Sevillina domaća publika, koja je pri rezultatu 3-0 (pa i prije toga) počela napuštati stadion. Iako je njena momčad uputila već pomalo bizarnih 30 (!) udaraca na gol – u tome se barem jednom okušao svaki domaći igrač, izuzevši vratara – iako svaki navijač u pravilu voli gledati kako će njegovi nakantati suparnika, ni oni, očito, više nisu uživali u tome. Nisu ni nogometaši, koji su se cijelo drugo poluvrijeme vidljivo štedjeli za predstojeći ogled s Barcelonom. Sasvim sigurno nisu Dinamovi navijači, kojima su se blještavilo i spektakl Lige prvaka pretvorili u okrutnu kaznu, jer ne može im biti lako gledati voljeni klub kako se koprca među onima kojima nije dorastao.
No, i simpatizeri rivalskih klubova morali su se već zasititi ove nastrane, voajerske i sado-mazo igrice. Generalno gledajući, zasitili su je se svi: u prethodne tri recentne sezone u Ligi prvaka, Dinamo je imao gol razliku, redom, 3-18, 1-14 i 3-14, s time da je ova posljednja smatrana gotovo uspješnom, jer jedino u njoj je klub imao koliko-toliko konkurentnu momčad (barem konkurentnu za treće mjesto u skupini). Trenutno, nakon četiri utakmice grupne faze, gol-razlika je 0-12, što ukupno iznosi 7-58 u 22 susreta. Dinamo, dakle, zabija rjeđe nego svaku treću utakmicu, a prima 2,6 gola po susretu. U tih 22 nastupa zabilježio je 20 poraza, jedan remi i jednu slavnu pobjedu.
To da je parazit nije subjektivni sud, nego realna činjenica.
Dinamo pola svog godišnjeg proračuna osigurava samim sudjelovanjem u Ligi prvaka. Što je još važnije, taj novac mu praktično osigurava nastavak dominacije u domaćoj ligi, gdje raspolaže s više sredstava nego svi ostali klubovi zajedno, čime zatvara začarani krug kojim ubija domaću konkurenciju, a istovremeno u Europi nema šanse zbog manjka pravih, kompetitivnih testova, kao i ambicija koje se iscrpljuju pojavljivanjem na ždrijebu za grupnu fazu u Nyonu. Liga prvaka njemu je prvenstveno izlog za vlastite ‘projekte’ u vidu mladih igrača i služi za bildanje njihove vizibilnosti i cijene.
Uza sve to, Dinamo više nije u stanju ni propisno se osramotiti u Ligi prvaka. Premda je na dobrom putu da ove godine obori svoj negativni rekord po učinku, nijedan od dosadašnjih ogleda nije ponudio neko spektakularno stradavanje: bili su to redom hladni i vrlo rutinski porazi, u kojima nijedan suparnik nije morao – niti htio – dati ništa više od nužnog minimuma. A otkako je kormilo preuzeo Ivajlo Petev, u grčevitom pokušaju da se što je moguće više minimalizira poniženje kao pristup je usvojen pragmatični bunker.
I kod kuće i u gostima, Dinamo je protiv Seville zaigrao s petoricom u obrani, plus dvojica defenzivnih veznih, a bez klasičnog centarfora. Zabio se u svoj šesnaesterac i igrao ‘rukometnu’ obranu, uzdajući se prema naprijed praktično samo u brzinu Soudanija i Fernandesa. Sinoćnju utakmicu Petev je završio s šestoricom braniča – četvoricom stopera i dvojicom bekova. Ali Dinamo ni bunker – pristup koji u nogometu odavno priznat kao „pravo slabijega“ – ne igra kako spada niti dostojanstveno, ‘ispadajući’ i griješeći na svakom koraku. Najiskusniji igrači iskazuju ponajveći manjak rutine i pozicijske inteligencije, a oni najagresivniji stradavaju jer Europa nema razumijevanja za ono što im se na domaćim travnjacima iz kolo u kolo tolerira.
Tko to želi gledati? Zašto bi netko među elitom želio klub koji u utakmice ulazi vođen željom da prođe ispod radara, odnosno upiše što prihvatljiviji poraz; klub koji ima najgori stadion u Europi i još ga ne može ni pristojno popuniti, osim svakih par godina? Klub koji rasprodaje najbolje igrače prije plasmana u Ligu prvaka i ne dovodi nikakva pojačanja?
Kao u francuskoj komediji Le diner de cons, ili njenom američkom remakeu Dinner for Schmucks (u nas prevedenom kao „Večera s idiotom“), Dinamo je autsajder pozvan na domjenak bogatih i moćnih. Ali umjesto da ih zabavi svojom hrabrošću i ekscentričnošću, on pokušava proći nezamijećeno koliko god je to moguće i time ne ispunjava ni najosnovniji, jedini zadatak antičkog parasitosa.
Dinamo je parazit, uhljeb Lige prvaka; oni koji zagovaraju zatvorenu ‘Superligu’ europske elite za argument ne moraju potezati dalje od njegovih utakmica – jer Dinamo baš ničime ne pridonosi glamuru Lige prvaka. Štoviše, on ga ugrožava, oslabljuje njegovo „opće biološko stanje“ i na njegov račun ojačava svoje. Ako ovakva ocjena zvuči suviše okrutno prema igračima, koji sigurno daju najbolje što mogu, treba znati da su oni najmanje krivi. Glavni krivac nije ni trener, nego opća politika kluba čiji je core business uzgoj igrača za prodaju, a ne nogomet.
And take a look, you may see me in the dirt / For I am the parasite who hangs from your skirt
