Nogomet narodu

Dobrodošli u Zaljev, dom prvaka

Kako je Rijeka došla do naslova – i kako će se nositi s njim

Od 21. svibnja 2017. ništa za Rijeku više neće biti isto. Tog će dana momčad na Rujevici osvojiti prvenstvo, prvo u svojoj povijesti; ispuniti snove navijačima i arhivirati kompleks koji ih je pritiskao desetljećima, a posebno nakon onog posrnuća i poništenog gola Admira Hasančića u posljednjem kolu 1999.

Ne zavaravajte se, gotovo je.

Premda će Matjaž Kek biti razumljivo suzdržan i puhati na hladno, realno nam je ostalo samo iz puke pristojnosti pričekati službenu potvrdu kako bismo Rijeci čestitali temeljito zasluženi i pošteno izboreni naslov. Nakon trijumfa u Koprivnici protiv Slavena, vjerojatnost da Cibalia u nedjelju onemogući ustoličenje prvaka ostaje u domeni fantastike; Vinkovčani ni u svom najboljem izdanju i najjačem sastavu ne bi imali puno šanse, a činjenica da je čak pet njihovih prvotimaca u prethodnom kolu (namjerno) zaradilo treći žuti karton i suspenziju govori u prilog tome da su se već i unaprijed predali.

Gušt da naslov osvoje još jednom pobjedom na vlastitom terenu i pred domaćim navijačima Riječanima može, doduše, pokvariti još jedino Dinamo – na način da u ranijem terminu ne pobijedi u Osijeku, jer tada bi rezultat utakmice na Rujevici postao sasvim nebitan i momčad bi već i istrčala na teren kao novi prvak.

Ali ostavimo luzere u njihovim vlastitim problemima, analizama kako im je naslov izmaknuo i mozganjima kako će zatvoriti svoj enormni budžet za sljedeću sezonu bez pustih UEFA-inih milijuna za Ligu prvaka. Maksimirska spalionica novca ostaje bez dotoka glavne sirovine, a požar se nepažnjom i bahatošću nadležnih proširio iz proizvodnog pogona na same temelje Carstva. Pred Dinamom je teška sezona suočavanja sa samim sobom.

Međutim, što je pred Rijekom?

Rijeka je fascinantan grad. Znao sam se prethodnih godina povremeno potucati njime. Spavao sam na klupici u parku poslije burne noći u Palachu, kad me probudio dah opakog rotvajlera s kojim sam se našao oči u oči; isto tako i stjecajem okolnosti u nekoj vili na (mislim) Gornjem Zametu, kao i najskupljem hotelu u gradu, u doba kad su novine imale toliko novca da pošalju glazbenog kritičara onamo kako bi napisao karticu-dvije o nekakvom koncertu. Upoznao sam ondje razne, drage i manje drage ljude, te stvorio vlastiti doživljaj grada za koji ne tvrdim da je točan, ali mi se čini da u jednoj mjeri oblikuje i mentalitet njegovih stanovnika.

Na neki je način Rijeka svijet za sebe, zasebni mikrokozmos u kojemu su stvari postavljene nešto drugačije nego bilo gdje drugdje u zemlji. Vidi se to na njenoj političkoj i kulturnoj sceni, čuje u melosu i tonu radijskih voditelja čim prođete tunel Tuhobić iz Gorskog kotara u Primorje i počnete se približivati ‘šporkom starom gradu’. Nije to neobično, budući da je unazad stotinu godina Rijeka bila i poluautonomni Corpus separatum u sklopu Austro-Ugarske monarhije, ali i zasebna država te da i danas zlokobno nazvani Mrtvi kanal, koji je dijelio Sušak i Fiume, predstavlja neku vrstu psihološke granice. Središte grada ima srednjoeuropski, a ne mediteranski štih, a obalnu vizuru najviše pamtim po kranovima brodogradilišta.

Osjećaj izdvojenosti, posebnosti – ili, ako hoćete, insularnosti – pospješuje klaustrofobični geografski smještaj grada, stiješnjenog između brda, planina i mora. Kantrida, sa svojim prepoznatljivim stijenama i travnjakom koji je gotovo u moru, savršeno odražava taj sentiment. Ni Rujevica nije daleko od njega. A onda je tu i to što, gdje god da se nađete izvan  uskog centra, po svoj ste prilici na nekoj kosini ili krivini, ili i na jednom i na drugom istovremeno. Za nekoga tko prvi put dođe, sve to djeluje pomalo šizofreno; ako je usto i doba Karnevala, kad uz nevjerojatno bučnu povorku i jezive, paganske životinjske maske Zvončara gotovo uvijek još puše i bura, dojam koji možete dobiti je ili potpuni košmar ili kreativni, slobodarski nered iz kojega se mogu izroditi neobične i vrhunske stvari.

Dobrodošli u Zaljev, dom prvaka.

Kuvertiram tu poruku i na omotnicu pišem „otvoriti 21. svibnja 2017. u 21 sat“. I moram priznati da sam dugo imao sumnje – kako u prvom dijelu prvenstva, kojim je Rijeka dominirala, tako i tijekom zimskog prijelaznog roka; kad je Hajduk užgao Maksimir neočekivanom gostujućom pobjedom, pomislio sam da je gotovo, ali sjena sumnje opet se pojavila riječkim porazom od Lokomotive i u iščekivanju susreta u Koprivnici, gdje je Kek ranije redovito gubio bodove. No, već ih je sad, dva kola prije kraja, skupio 85 – s tim je zbrojem Dinamo lani bio prvak, ostavivši Rijeku na -8.

Je li ovo vrhunac lijepe priče s Kvarnera, kojemu će se odsad svi uvijek vraćati, ili može biti početak njenog novog, još ljepšeg poglavlja?

Rijeka je napredovala i konsolidirala se iz sezone u sezonu sve dok nije preuzela poziciju lidera hrvatskog nogometa. Ona sad to neupitno jest, a taj toliko dugo i željno iščekivani trofej stići će kao posljedica kontinuiranog rada.

I, naravno, novca.

Kad sam potkraj zime 2011. radio jednu reportažu s Kantride, svi su pričali samo o njemu. Tada novoimenovani predsjednik kluba – u međuvremenu, nažalost, preminuli – Robert Komen bez sustezanja je iznosio precizne brojke klupskog duga i nužnog kresanja proračuna u planu sanacije, što je za ono doba bilo praktično nečuveno ponašanje jednog nogometnog dužnosnika.

„Cijeli sam život ovdje“, rekao mi je, pokazujući prstom na mjesto ispod semafora na tribini nekoliko sati prije utakmice s Karlovcem na domaćoj proljetnoj premijeri. „Proveo sam 20 godina ispod sata. No, u današnjem je nogometu novac previše dominantan element, sviđalo se to nama ili ne. Zadatak ove uprave je osigurati kvalitetno financiranje kluba. Nećemo čekati da se stvari odvijaju same od sebe, napravit ćemo konkretne korake da sami sebe prezentiramo kao zanimljive ulagačima“, govorio je.

Njegove cifre i apeli izazvali su intenzivnu, pomalo i paničnu medijsku potragu za potencijalnim novim vlasnicima. Spominjao se Milan Mandarić, nekadašnji Atalantin predsjednik Alessandro Ruggeri, neimenovani arapski i američki kapital, pa čak se pojavila i bizarna priča da će klub kupiti nitko drugi do – Ćiro Blažević.

Sve su to, naravno, bile nimalo utemeljene glasine, slične onima koje su lansirali splitski novinari u vezi s Hajdukom, čiji su politički instalirani povjerenici nonšalantno gomilali dugove koji se i danas otplaćuju. U javnosti se sve češće pričalo o amaterizaciji ligaškog nogometa kao mogućem ‘spasu’, a kao jedinu alternativu predstavljalo fantazije o tajkunima i šeicima.

Situacija je, bez ikakvog pretjerivanja, bila dramatična.

U siječnju 2011. igrači su odbili putovati na pripreme u znak prosvjeda zbog neisplaćenih plaća. Rijeka je proljetni dio prvenstva otvorila porazom 3-0 u Varaždinu, a uoči gostovanja Karlovca momčad je dočekao Armadin transparent: „Mi idemo svuda, a vi igrate bez muda“; uzalud, jer tu je utakmicu Rijeka remizirala 0-0. Trener Elvis Scoria, za kojega su tad govorili da će biti „riječki Guy Roux“, bio je na rubu živčanog sloma, a branič Igor Čagalj je kasnije na parkiralištu pored stadiona imao nimalo ugodni razgovor sa skupinom  najvatrenijih navijača. Bila je to i oproštajna utakmica za kapetana Radomira Đalovića, koji je doslovce u posljednjih čas prodan u ruski Amkar za – Transfermarkt kaže – 450.000 eura, iako mu je tržišna cijena u tom trenutku bila oko dva milijuna.

Bez tog novca Komen ne bi tada mogao ni isplatiti plaće, a danas su se godišnja primanja jednog Rijekina igrača približila tom iznosu.

Rijeka će naposljetku, godinu dana kasnije, ipak dočekati svog tajkuna. Dugovi su sanirani, klub je oživio, doveden je Matjaž Kek, izgrađena je Rujevica, igralo se u Europi i prodavalo igrače za ozbiljni novac, ali naslov je izmicao. Sve do ove sezone Rijeka nije zapravo bila niti pravi izazivač. Svako malo sjetio bih se nečega što mi je onog dana, kad je jaz između riječkih bijelih i vrha lige bio najveći, rekao Sandro Bastiančić, pjevač riječke grupe En Face i tada kolumnist službene klupske stranice.

„Ljudi su gladni trofeja“, govorio je, objašnjavajući da navijači ne priznaju ništa osim utrke za naslov. „U ovih 20 godina jedna se titula već morala dogoditi – na ovaj ili onaj način, pošteno ili nepošteno, milom ili silom.“

Sad kad će ga Rijeka pošteno i osvojiti, mijenja se paradigma.

Toliko dugo su klub i generacije navijača živjeli u žudnji za tim trofejom koji nikad nije došao da je ona, žudnja, postala dio njihova identiteta. U kombinaciji sa spomenutom insularnošću urezanom u mentalitet, stav „sami protiv svih“ gotovo se redovito manifestira čak i onda kad očito nisu ni sami, ni protiv svih; ta neka neopipljiva i nevidljiva vrijednost prenese se s tribina i iz grada na momčad, premda u njoj danas praktično i nema Riječana. Netko će je vidjeti isključivo kao kompleks i ona doista može biti opterećenje, ali i psihološka prednost.

Pod Kekovim vodstvom momčad je cijelu sezonu, pa i sad kad je zapravo sasvim izvjesno da će uzeti naslov, izbjegavala bilo kakvu vrstu bahatosti i trijumfalizma. Pozicija u sjeni i razmišljanje samo o sebi savršeno su joj odgovarali. Kek je već dugo u Rijeci, upio je mentalitet i uložio silne napore da nitko ne ‘poleti’, svjestan da mu se lako mogu skresati krila. Sami protiv svih, barem iz njihove perspektive, igrači su gurali iz kola u kolo ne zanoseći se previše statusom favorita koji su vremenom stekli i rijetko zaboravljajući na disciplinu i odgovornost kako u igri, tako i u javnim nastupima.

Nakon što u nedjelju pobijede Cibaliju, dopustit će sebi veliko slavlje i opuštanje, ali jednom kad prestane vatromet i slegnu se konfeti ostat će zapravo gomila pitanja.

Kako će Rijeka nositi tu titulu i kako će se nositi s njom? Hoće li tribina biti završena na vrijeme da se na Rujevici mogu igrati europske utakmice? Zašto projekt Kantride još uvijek stoji i hoće li biti išta od njega? Zašto rad s omladinskim pogonom, drugom momčadi i nigerijskom akademijom nisu dali očekivane rezultate? Kako zadržati nositelje igre za iduću sezonu i kako se pojačati, budući da je budžet već sada iznimno napet? Može li se dospjeti do grupne faze Lige prvaka ili barem Europa lige, budući će se na tom putu neminovno sresti barem jedna jača ekipa? Kako će se eventualni boravak u Europi dulje od kolovoza odraziti na prvenstvene nastupe, budući da je klupa trenutačno vrlo tanka? Može li klub i na koji način osigurati dodatne izvore prihoda, jer je u komercijalnom smislu ograničen na Zaljev? Što je s gazdom Gabrieleom Volpijem, je li se stvarno sklonio na Kubu i hoće li ga više ikad vidjeti u Rijeci?

Ukratko, je li ovo vrhunac lijepe priče s Kvarnera, kojemu će se odsad svi uvijek vraćati u analizama i navijačkim prepucavanjima, ili može biti početak njenog novog, još ljepšeg poglavlja?

Riječima velikog riječkog pjesnika Janka Polića Kamova, „tko nosi svjetiljku posrne lakše od onoga koji ga slijedi“. A Rijeka će se već u ponedjeljak, 22. svibnja probuditi kao lučonoša.