Nogomet narodu

Ginuti za Hrvatsku

Nedostaje li našim reprezentativcima "nacionalnog naboja"?

Samuel Johnson bio je čovjek od pera u Engleskoj 18. stoljeća; između ostaloga pjesnik, esejist, književni kritičar i leksikograf. Ako nikako drugačije, možda ste naletjeli na njega u jednoj epizodi Crne Guje, u kojoj ga je portretirao sjajni Robbie Coltrane. Uz svoj magnum opus, knjigu koju slobodno možemo nazvati prvim pravim rječnikom engleskog jezika, ponajviše je ostao upamćen po jednom citatu – izrečenom prije gotovo četvrt tisućljeća, a još uvijek kritično aktualnom i danas.

„Domoljublje“, rekao je Johnson, „je zadnje utočište hulja.“

Baš je „hulja“ bio termin kojim je Zvonimir Boban implicitno počastio sadašnjeg Savjetnika Uprave GNK Dinama u jednom od rijetkih svojih intervjua zadnjih godina i od tada ga ponovio još dva-tri puta. Tijekom tog su se razdoblja Hulja i hulje više puta opetovano pozivali na domoljublje – bilo da se radilo o obrani osobnih interesa, komentaru aktualnih performansi hrvatskih reprezentacija ili usmjerenosti raznorodnih domaćih medija. Još jučer je famozni Savjetnik, ostavljajući poslovični dojam samouvjerenosti iako se ovaj put praćakao pred kamerama poput ribe na suhom, rekao: „Ne mislim da je problem izbornika. Siguran sam da nam fali nacionalnog naboja koji smo imali.“

Ali daleko od toga da je hrvatski mučenik Zdravko Mamić jedini koji (pre)često u usta uzima fraze poput nacionalnog naboja. Spominjanje i, sve češće, problematiziranje istog ponavlja se uoči svakog velikog natjecanja ili odlučujuće utakmice u bilo kojem sportu; o tome govore izbornici, igrači, novinari i stručni komentatori, podjednako neki Željko iz Siska na Facebooku koliko i proslavljeni sportaši, danas foteljaši s – barem nominalnim – pravom odlučivanja.

Ranije je, međutim, to bilo nešto samo po sebi razumljivo. Uzimalo se zdravo za gotovo da Hrvati imaju osebujno snažan nacionalni duh i da je domoljublje kerozin od kojeg vatrene kaubojske barakude lete travom, parketom i vodom, ostavljajući srce na terenu. I vjerojatno je do neke mjere i bilo tako: u poslijeratnim je godinama poznata krilatica dr. Franje Tuđmana, „Sportaši su najbolji ambasadori naše zemlje“, naišla na snažan odjek i gotovo unisono prihvaćanje, jer Hrvatska je bila ‘nova’ nacija mobilizirana u ratu za nezavisnost, koja je tek trebala izgraditi svoj ugled i značaj na međunarodnoj pozornici. Stoga se ‘ambasadorska’ uloga sportaša uvriježila ne samo kao ultimativna čast, nego i ultimativna dužnost.

Međutim, nije domoljublje samo po sebi bilo ono što ih je tjeralo naprijed.

Koliko god zagovaratelji ideologija krvi i tla na to gledali drugačije, odnos čovjeka s vlastitom domovinom i(li) nacijom sasvim je individualna, intimna stvar. Da bi ona postala motivirajući faktor za grupu ljudi, oni prije svega moraju biti okupljeni oko zajedničkog cilja – preciznije rečeno, moraju imati dojam da njihovi intimni osjećaji vode u istom smjeru, zbrajaju se i množe, pa se na taj način pretvaraju u vezivno tkivo i pozitivnu silnicu. To o čemu pričamo može se svesti na jednu riječ: zajedništvo.

A upravo je zajedništvo nešto što u nas progresivno propada već dvadesetak godina. Bilo je samo pitanje vremena kad će taj proces posve prodrijeti i u nacionalni sport, koji mu je toliko dugo odolijevao. Hrvatska je danas oštro podijeljena zemlja po gotovo svim bitnim pitanjima, počevši od svjetonazorskih; zajedništvo kao vezivno tkivo pojavljuje se u obliku solidarnosti tek kod prirodnih katastrofa poput poplava i požara. Sportska natjecanja, naravno, daleko su manje bitna od situacija u kojima postoji izravna prijetnja gubitka imovine i života; premda ‘katastrofe’ na sportskom polju katkad zauzimaju jednaki broj naslovnica kao i one prirodne, sport – nogomet, košarka, rukomet, svejedno – nije više nešto što može u potpunosti mobilizirati naciju u kojoj zajedništva nema.

Naravno da nema zajedništva; da ga ima, igrači bi ustali i odbili igrati sve dok oni koji svojim djelovanjem godinama ruše imidž i kult reprezentacije zauvijek ne odu

A ne može, između ostalog, ni zato što su unutrašnji procesi u sportovima koje smatramo nacionalno bitnima vodili prema podjelama. Zato što su se oni koji su te sportove vodili u pravilu svrstavali na jednu stranu – točnije, oni su uopće i došli u priliku da ih vode zato što ih je podržavala jedna društveno-politička struja. I onda, nakon što su aktivno sudjelovali u iniciranju i jačanju podjela (na osima Sjever-Jug, Zagreb-provincija, Savez-navijači…), onda se u ‘ko-nas-bre-zavadi‘ stilu pozivaju na zajedništvo i ogrću plaštom na ‘kockice’ koji je oduvijek primarno služio da se sakriju stvarni problemi poput nerada, nedostatka stručnosti i strategije.

Sportaši, uz pokoju iznimku koja potvrđuje pravilo, nisu idioti.

Oni najbolji među njima, oni koji su pozivani u reprezentaciju svoje zemlje, svjetski su ljudi koji su vidjeli i proživjeli puno toga. Njihovim osjećajima nije tako lako manipulirati. Kao što im smeta kad netko dovodi u pitanje njihovo domoljublje i ‘ostavljanje srca na terenu’, sigurno im smeta i to kad hulje traže od njih da „ginu za Hrvatsku“ dok oni ubiru postotke, smješkaju se po svečanim ložama i vode svoje svakodnevne sitničave bitke za održavanje vlasti i statusa – koji, za razliku od sportaša, nije izboren na terenu, nego zakulisnim igricama i barem prešutnim dogovorima s politikom.

Sportaši jasno – u prosjeku sasvim sigurno jasnije od ostatka populacije – vide da odavno više toga nije u redu. Da glavešine koje u njihovo ime ratuju s medijima i antagoniziraju navijače istovremeno nisu napravile gotovo ništa da im osiguraju najbolje moguće uvjete za pripremu, kao ni najbolje moguće trenere/izbornike i da svo to vrijeme nisu donijele zapravo nikakvu strategiju razvoja. Vide da se hrvatski sport u globalu rijetko vodi zajedničkim, a puno češće privatnim i partikularnim interesima.

I sasvim je jasno da zajedništva nema. Ne samo u trokutu savez – igrači – navijači i mediji, nego ni u samoj svlačionici. Jer da ga ima, igrači bi se sami usprotivili takvoj situaciji i takvom savezu. Barem u nogometu, gdje je stanje najdrastičnije – a lako se može dogoditi da isto (opet) bude i u nekom drugom sportu – ustali bi i odbili igrati sve dok oni koji svojim djelovanjem godinama ruše imidž i kult reprezentacije zauvijek ne odu. A otišli bi istog trena, jer zapravo u potpunosti ovise o reprezentaciji za koju su se uhvatili poput pijavica.

Ali igrači to neće napraviti – neki zato jer su njihovi privatni interesi vezani uz interese glavešina, neki iz kukavičluka, neki zato jer popuštaju pod emotivnim ucjenama hulja kojima je domoljublje zadnje utočište, neki zato jer im i nije dovoljno stalo. Neki od njih tek će stidljivo i neodređeno, kao razlog neuspjeha spomenuti to da im „fali naboja“.

Barem dok netko doista ne izumi nacional-detektor koji će mjeriti razinu domoljublja, mislim da je prilično pouzdano reći kako im fali puno, puno više toga.