Nogomet narodu

Kad Vatreni utihnu

O ukletoj udovici, godišnjici staklocida i tišini koja odjekuje

I taj je put, kao i bezbroj puta ranije, isplovio dok su svi još spavali. Ali tog se dana nije vratio. Ona ga je čekala; čekala ga je kao Penelopa svog Odiseja ili poput glavne junakinje turske sapunice o vječnoj nesuđenoj ljubavi, stajala je na balkonu bezizražajna pogleda uperenog na pučinu sve dok joj kose nisu osijedjele i dok nije izgubila razum. Tako je valjda i umrla, čekajući. Možda je njeno očajničkom nadom izmučeno srce jednom samo stalo, a ona se srušila i izdahnula. I možda joj se u treptaju oka neposredno prije toga, u onoj sumaglici između života i smrti, učinilo da vidi njegovu ribarsku barku kako joj se vraća i možda zato nije mogla naći mir.

Jer viđali su je i dalje.

Mjestom su kružile legende o prikazi umrle udovice kojoj je more otelo ljubav njena života; navodno bi se pojavljivala svaki put kad puše bura, a njene sijede vlasi vijorile bi se na vjetru. Za olujnih bi povečerja bljesak munje nakratko obasjao njeno bijelo, sablasno lice na balkonu kuće koju su mudri stariji sumještani izbjegavali. Lokalna djeca su se junačila i obilazila oko kuće, ali nisu se usudila ući jer iznutra su se znali čuti zvukovi poput škripe podova i razbijanja stakla.

S novim vremenom došli su i novi običaji, a turizam je istisnuo ribarstvo kao glavnu gospodarsku djelatnost na otoku. Našao se konačno i novi vlasnik kuće, takav kojemu nisu smetale priče o prikazi koja je nastanjuje ili ga za njih nije bilo briga. Dao ju je temeljito renovirati i nazvao ‘vilom’ te uskoro počeo ugošćavati turiste iz cijele Europe i svijeta. I premda su stare babe i dalje tvrdile da na balkonu katkad viđaju ukletu udovicu, a gosti se ponekad žalili na bizarne incidente u vili, poput nestanka kutija s ‘Domaćica’ keksima ili neobjašnjivog pucanja stakla usred bijela i sunčana dana, nitko tome nije pridavao previše pozornosti.

Sve dok se jednom, a ovaj će vikend tomu biti godinu dana, u kući nije našao slavni hrvatski nogometaš s obitelji. I to nakon neuspjeha na Euru, zapamćenom i po bakljama kojima su antidržavni elementi sabotirali hrvatski ponos i pokušali zatomiti vatru koja samo što se nije rasplamsala u hrvatskim srcima i na terenu.

U činu koji su neki od vodećih domaćih medija prozvali bezočnim terorističkim napadom iz kojeg stoji mreža medijskih i političkih podupiratelja, lokalni su pomračeni umovi izmanipuliranih i huškački nastrojenih vandala mučki udarili na svetost obiteljskog hrvatskog doma, kamenjem porazbijali sve prozore i vrata na vili i natjerali slavnog hrvatskog nogometaša na bijeg kroz stražnja vrata otkud je gliserom glavom bez obzira pobjegao s hrvatskog otoka na koji se došao odmoriti.

Tako je glasila prva, ekskluzivna verzija. Na nju su se nakačili ostali – donekle obuzdavši, doduše, gorljivi entuzijazam i iznošenje detalja u nedostatku stvarnih dokaza, ali svejedno unisono osudivši taj sramotni čin koji i nije mogao biti ništa drugo do nastavak planiranih i organiziranih diverzija kojima je nanesena teška šteta Hrvatskoj, hrvatskom nogometu i hrvatskom turizmu. Nastavak svastike, baklji, otimanja torbica ženama i sladoleda djeci iz ruku na ulici. Refleksno su reagirali čuvari duša, kao i čovjek kojeg vlastodršci hrvatskog nogometa dosta blagonaklono zovu ‘izbornikom’.

Ali mudri stariji otočki svijet znao je koja je prava istina. Zar bi netko u pola bijela dana, u doba hrvatskog ručka, napao svetinju? Kako je moguće da napadača nitko nije vidio? Zar bi ovozemaljsko stvorenje moglo preko visokog zida koji opasava vilu hititi hrvatski kamen težak preko dva kilograma i dimenzija otprilike 25 x 25 centimetara – takvim je, pokazalo se, ovaj atentat izvršen – i još dobaciti do stakla na kući?

Ne, to je moralo biti djelo uklete udovice.

Realno govoreći, koliko god vam priče o duhovima zvučale ofucano, praznovjerno i treš, ova je još kudikamo uvjerljivija od one koja je bila lansirana u javnost i zbog koje su se uzjebali svi koji skrbe o huliganskoj opasnosti kao najvećoj prijetnji za hrvatski nogomet i društvo. Realno govoreći, vjerojatnije je da je za sve kriva sablasna ribarova žena, jamačno orjunašica i članica udruge Naš Hajduk, nego skupina mrzitelja čiji je cilj uništiti Vatrene pa pritom ne prežu ni od napada na obitelj s trogodišnjom curicom i dvomjesečnom bebom.

Gotovo punih godinu dana prošlo je od onog otočkog armagedona, od staklocida na Ugljanu. I premda se u međuvremenu prilično jasno ispostavilo da baš nijedan od inicijalnih medijskih navoda nije bio točan, pa su se pojavile i sasvim realne analize prema kojima nikakvog napada zapravo nije ni bilo, Ivan Rakitić još uvijek nije rekao ama baš ništa konkretno o tom incidentu i histeriji koja je uslijedila. I nijedan novinar ga nije htio ili dobio priliku o tome pitati.

Prošlo je, evo, i par tjedana od svjedočenja Luke Modrića pred osječkim Županijskim sudom u suđenju Zdravku Mamiću i ekipi, pri kojem je promijenio svoj raniji iskaz. I nakon što su grafološki vještaci utvrdili da novo svjedočenje ne odgovara istini, odnosno potpisu, a protiv Modrića pokrenuta istraga zbog sumnje u lažno svjedočenje, niti on, a niti bilo tko drugi iz službenog kruga reprezentacije nije našao shodnim oglasiti se na bilo koji način. Čak su se i isti oni mediji koji su se u slučaju staklocida pokazali tako laki na obaraču morali ovaj put iščuđavati – kako to da nitko od suigrača nije kapetanu dao barem moralnu potporu?

Bilo da se radilo o ‘pravoj’ ili ‘krivoj’ strani, ostajali su nijemi, pasivni podupiratelji vlastitog otuđivanja, a time i instrumenti podrške vladajućoj oligarhiji

Ali to zapravo nije ništa čudno, jer hrvatski su reprezentativci već dugi niz godina ovčice koje nikad i ništa bitno ne govore, koji prežu od svakog potencijalno kontroverznog društvenog angažmana i ne pokazuju nikakvu odgovornost prema navijačima. Bilo je mnogo prilika u kojima su mogli izreći svoje mišljenje i stav o temama koje tragično dijele domaću javnost, kad su mogli pozitivno utjecati na neodrživu situaciju, i svaku od tih oni su bez greške propustili. Bilo da se radilo o ‘pravoj’ ili ‘krivoj’ strani, ostajali su nijemi, pasivni podupiratelji vlastitog otuđivanja, a time i instrumenti podrške vladajućoj oligarhiji dok god se poštuje „presumpcija nevinosti“.

Imali su prilike da hrvatski nogomet – ili barem reprezentaciju – pokušaju izbaviti iz okova jedne vrste dužničkog ropstva i sve su ih bez greške propustili.

Ivan je jednog dana tako isplovio i nikad se nije vratio. Luka je također isplovio i nema ga. Dejan je isplovio i viđen je kako se grli i pjeva s čovjekom protiv koga je trebao svjedočiti. Ali svi su oni isplovili još znatno ranije, a na nama je hoćemo li to prihvatiti ili ćemo, poput uklete udovice s Ugljana, stajati na balkonu i čekati ih dok nam kose ne posijede i dok ne izgubimo razum.

„Nitko nam ne može uzeti naš osmijeh“, napisao je jedan od njih prije godinu dana.

Pa hajde, drago mi je zbog tebe i tvoje familije. Jer naš ste uzeli još davno prije.

https://www.youtube.com/watch?v=vA5pNJ6XMoA

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.