U nekom sam trenutku samo prestao redovito pratiti što se događa u ovoj zemlji.
Nije to bila svjesna odluka, nije bilo nekih vanjskih faktora koji su na to utjecali niti sam tada mogao identificirati što me točno na to nagnalo – jednostavno sam prestao čitati i gledati vijesti i zamarati se tekućim temama, a da to isprva nisam ni primijetio. Sada, kad se osvrnem na to s naknadnom pameću, čini mi se da se radilo o kumulativnom učinku izloženosti domaćim medijima – njihovu načinu promišljanja i predstavljanja stvarnosti, prioritetima i općenito pogledu na svijet koji promoviraju. O osjećaju da je gotovo sve što vidiš ili pročitaš samo spin na ovu ili onu stranu, a nerijetko i namjerno odvraćanje pozornosti s bitnih tema, takvo koje u fokus stavlja nešto sporedno ili sasvim nebitno dok daleko važnije stvari za svakodnevni život i budućnost prolaze ispod radara ili se odvijaju iza te dimne zavjese.
Zvučat će dramatično, vjerojatno i patetično, ali sada mi se čini da sam negdje na tom intimnom putu tiho i neprimjetno doživio trenutak u kojem sam izgubio vjeru u ovo društvo.
I od tada sve češće i sve ozbiljnije razmišljam o tome kako bi bilo otići. Premda mi ovdje ništa u materijalnom, pa ni u profesionalnom smislu ne nedostaje, svejedno nisam zadovoljan tim kotrljanjem po inerciji, jer sve što se kroz tu samonametnutu medijsku blokadu do mene probija govori mi da ovo nije zemlja u kojoj želim da moje dijete odrasta.
Kad Zlatko Dalić u medijima lamentira o tome kako se pita što mu ovo sve treba kad bi mogao raditi za velik novac, sunčati se i kupati ondje gdje je – tako barem kažu – univerzalno cijenjen, onda vjerujem da to ne radi isključivo radi samopromocije i jačanja pregovaračke pozicije u odnosu na Hrvatski nogometni savez. On je ‘vani’ – pa bio to i samo u nogometu inferiorni arapski svijet – uspio i priskrbio si nekakvo ime; u Hrvatskoj je ostao ne baš cijenjen.
Zapravo su dva moguća razloga zašto bi se netko poput njega vratio u ovaj čemer i jad: iz osobnih i obiteljskih, često i pomalo budalastih sentimentalnih pobuda, ili pak zbog čežnje za prihvaćanjem, slavom i moći ‘u svome selu’. Prekratko je Dalić opet ovdje da bismo bez neposrednog uvida u njegova razmišljanja mogli zaključiti što ga motivira.
Za nas koji smo ostali, a nismo posve letargični da prihvaćamo što god nam se ponudi, motivi mogu biti slični. Ali za nas postoji i treći, iako se taj djelomično može preklapati s prvim i(li) drugim: taj da vjerujemo kako će biti bolje.
Već sam spomenuo kako sam osobno tu vjeru izgubio, ali… Ali kad je nogomet u pitanju, onda to baš i nije sasvim točno.
I premda sam savršeno svjestan kako je nogomet najčešće samo preslika društva, ponekad jest i u povijesti je znao biti, čini mi se, i avangarda širih društvenih kretanja. Postoje silnice u tom dijelu hrvatskog društva koje me tjeraju da ga i dalje pratim; ponekad se u sebi borim protiv toga, ponekad za to, ali ne mogu zanijekati da su među onime što me još uvijek drži ovdje.
Prošle subote, otprilike u doba dana kad se novi izbornik u zagrebačkoj zračnoj luci upoznavao s momčadi koju će dva dana kasnije voditi do pobjede u Kijevu, sjedio sam s dvojicom poznanika iz domaćeg nogometnog svijeta. Pričali smo o nekima od spomenutih stvari, dijelili iste sumnje, strepnje, pa i budalaste sentimentalnosti. O tome navijamo li za ili protiv ove i ovakve ‘repkice’, ili možda istovremeno i za jedno i za drugo.
„Bio sam odlučio otići“, rekao mi je jedan od njih. „Nazvao sam oca i priopćio mu svoju odluku; on je upitao – sine, a tko će ostati i boriti se?“
Ne govorimo o borbi za neku konkretnu agendu – ideološku, ekonomsku ili duhovnu. Nego za društvo u kojemu su stvari uređene i funkcioniraju, gdje je važno koliko si u svom poslu kvalitetan, a ne to koga poznaješ i kojem taboru pripadaš.
Uvijek je to borba u koju verziju sadašnjosti ćete vjerovati, nikad za budućnost
Zlatko Dalić je, po svemu sudeći, bio predodređen za mjesto novog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije još puno ranije nego što je na to mjesto postavljen. Kad su odgovorni vidjeli da je vrag odnio šalu i da nešto hitno treba učiniti kako bi se očuvala neupitnost vlasti i zarade, naprosto su ga ‘aktivirali’. On je, barem na prvu loptu, beskrajno simpatičniji od svog prethodnika; za razliku od njega, sposoban je i voljan sažeto i relativno suvislo obrazložiti svoje odluke, koje se usto čine i barem jednokratno logičnima; u nemoguće kratkom roku u kojem je momčad bila s njim, uspjela je zaustaviti dotadašnji slobodni pad dovoljno da preživi i ostane u igri za plasman na Svjetsko prvenstvo.
Dalić je pokazao spremnost da nešto smjesta promjeni, pokazao je i ideju što – kako u postavkama prije utakmice, tako i u onima tijekom susreta – ostvario je pozitivni kontakt s igračima, ali i s medijima u prezentaciji samoga sebe.
Ono što nije pokazao su taktički genij, čarobni štapić ili viziju koji bi nam dali za pravo da mislimo kako s ovom momčadi može postići nešto što njegovi prethodnici nisu. Nije to pokazao jer takvo što niti nije moguće pokazati u jednoj utakmici, vođenoj bez odgovarajuće pripreme. Bila je to teška improvizacija. Osim toga, prvo poluvrijeme te utakmice spada među najgora koja je reprezentacija u ovom kvalifikacijskom ciklusu odigrala; u njemu je bila potpuno podređena Ukrajini i na odmoru morala biti sretna što ne gubi. U drugom je preuzela kontrolu i bila otprilike toliko bolja od suparnika koliko je on bio bolji od nje u prvom. Samo što domaćini svoje šanse nisu iskoristili, a Hrvati su zabili dvaput iz jedina dva udarca unutar okvira gola.
Realno procjenjujući, sve se uz malo sreće sklopilo u solidan debi novog izbornika. Rezultat izgleda uvjerljivo, a dojam drugih 45 minuta je bolji od nekoliko posljednjih utakmica pod Antom Čačićem, ali izvlačiti dalekosežne zaključke na osnovu toga naprosto je smiješno i kontraproduktivno.
Međutim, glavni hrvatski mediji žive u alternativnoj realnosti. Ili barem takvu iz nekih svojih razloga žele nametnuti svojoj publici. Ono što je uslijedilo je prodalićevska kampanja nevjerojatnih, kanonizacijskih razmjera; kampanja koja kod nedužnog čitatelja izaziva susramlje. Uvjeravaju nas u genijalnost, pronicljivost, čudotvornost njegove pojave, tvrde da je javnost unisono stala iz njega. Još malo pa će nas stati uvjeravati kako je Dalić velečasni Zlatko Sudac i Nikola Šubić Zrinjski u jednoj osobi, a to je sve samo ne produktivno. Za reprezentaciju i za njega samoga. Ako ćemo gledati pobude, ima tu svakakvih mogućnosti: od standardnog pokušaja bildanja atmosfere nakon reprezentativnog uspjeha, preko još standardnijeg dizanja nekog na pijedestal kako bi, jednom kad mu istekne rok, što efektnije i sa što veće visine pao u blato, pa do stvaranja dimne zavjese za stvarnu temu.
A stvarna tema je to da je HNS dopustio da reprezentacija uđe u posljednju, odlučujuću utakmicu skupine u potpuno rastrojenim i improviziranim okolnostima – i da mu to nije ni prvi, ni drugi put da mijenja izbornika i koristi „šok terapiju“ uoči ključnih ispita. Tema je da ni sad – kao ni u jednom prethodnom navratu – izbornika nije birao na imalo transparentan način, u skladu s nekakvom vizijom i na temelju profesionalnih referenci. Naprosto je ‘netko’ to tako odlučio i tako je bez pogovora napravljeno. Naravno – jednoglasno, kao i uvijek kad je savez u pitanju.
Stvarna je tema to što HNS nema nikakvu viziju, pa ni u trenutku završavanja ovog teksta, tri dana poslije Ukrajine, ne može službeno potvrditi čak ni to ostaje li Dalić barem za doigravanje ili ne, a kamoli objasniti zašto je on pravi izbor i što bi trebao donijeti momčadi. Tema je i to može li eventualni uspjeh išta promijeniti u općenitoj nogometnoj klimi, kao i može li to eventualni neuspjeh.
U međuvremenu, mediji se umjesto toga bave kanonizacijom Zlatka Dalića, nasmiješenog lica hrvatske alternativne stvarnosti. On je sada ubačen u njihovu mrežu i teško će iz nje izaći, a glavešine su pritom uspjele ostati sa strane; čak ih se i besramno hvali zbog ‘genijalnog’ poteza kojim je imenovan ovaj svetac u nastanku – svetac, doduše, s ograničenim rokom trajanja, kako to već inače biva.
Takvi spinovi i kampanje, u kojima se velike ribe uvijek nekako izvuku iz mreže i ne odgovaraju ni za što sve dok ne puknu od debljine, prežderane malima, jedna su od stvari koje ljude tjeraju da dižu ruke od svega – kako od navijanja za reprezentaciju, tako i od života u Hrvatskoj. Naravno, ne govorim sad samo o nogometu. Da, netko se mora i boriti, ali naši mediji uporno i svakom prilikom čine sve što mogu da premjeste te bitke na manje važna ili sasvim izmišljena polja; uvijek je to borba u koju verziju sadašnjosti ćete vjerovati, nikad za budućnost.
