Nije, doduše, o onome o kojem svi danas pričaju — jedino što o njemu imamo za reć je da mu je prijeko potrebna psihološka pomoć, ali možda jest dijelom (i) onima koji ga slušaju i smatraju relevantnim za bilo što.

xxx

Nisam ekspert za Split; nisam često dolje, a i kad jesam, moji su posjeti u pravilu na ovaj ili onaj način vezani uz Hajduk i nema previše vremena za druge sadržaje i iskustva koja grad nudi. Volim ga, makar ga nikad neću sasvim razumjeti. Priznajem, još uvijek ga gledam više turističkim očima nego kao netko tko je, barem površinski, saživljen s tim gradom ludosti i ekstrema, najboljeg i najgoreg, faca i štraca.

Gradom koji je – barem meni tako izgleda – u permanentnom stanju pobune protiv samog sebe, gdje je neka vrsta konflikta uvijek iza ugla i gdje i sentimentalni susret dvojice starih prijatelja izgleda kao da će svaki čas eskalirati u fizički obračun; gradom koji i dan-danas odgovara mnogim satiričnim stereotipima iz Velog mista, kao i – a to je stvarno fascinantno – značenju engleske riječi split, koja se kao imenica možda najbolje može prevesti kao rascjep ili raskol.

Split je, čini mi se, poput lonca u kojemu uvijek nešto krčka, pa svako malo počne kipjeti.

Takav je, posljedično, i Hajduk: vjerojatno jedina stvar koja oko sebe može okupiti grad rascijepljen po suviše tradicionalnih, svjetonazorskih i inih linija. No, može ga okupiti samo u zajedničkoj ljubavi prema klubu i u krajnjem cilju, odnosno želji da bude velik – ne i u načinu kako do toga doći. Otprilike kao u onoj ilustraciji s magarcima – tovarima, ako vam je tako draže – koji su jedan za drugoga vezani užetom i nijedan od njih ne može dosegnuti hranu jer svaki vuče na svoju stranu, umjesto da surađuju i zajednički pojedu hranu s obje strane.

No, ostanimo još nakratko kod Splita. Ono što me fascinira još više njegov je arhitektonski brutalizam. Dok ulazite u grad, pred očima vam se smjenjuju turobni stambeni kvartovi (ono što Amerikanci zovu ‘projects‘, a Englezi ‘council estate‘), oronule industrijske zgrade i bezlični moderni poslovni projekti od stakla i čelika, natakareni ondje bez ikakve očigledne logike; jedva da primijetite, ako uopće, išta od navodnog mediteranskog šarma ovog grada sve dok ne dođete do samog njegova središta.

Ondje su Riva, Prokurative, zvonik katedrale Svetog Duje i sva ona mjesta koja ćete zapaziti na idiličnim plavičasto-narančastim razglednicama. I zaista, iz žablje (i ljudske) perspektive Split izgleda sjajno – ali čim bacite pogled s neke malo više točke, možete vidjeti gomilu brutalnih betonskih gromada koje se prijeteći nadvijaju nad sunčani lipi cvit Mediterana.

Cili je Split rascvala grana – od tehnobetona, kako kažu Dječaci.

I u tome tehnobetonu žive Splićani.

Puno ih više živi ondje nego u tipično kompliciranom labirintu uskih i kamenom popločenih ulica, iznad kojih visi svježe oprano rublje. Split je danas bitno drugačiji grad nego što je bio onda kad su – u megalomanskom zanosu socijalističke industrijalizacije – te zgrade popunjavane mahom doseljenicima sa strane, sa svih strana, prije nego što su na gotovo svakoj njihovoj raspoloživoj površini naslikani murali ili načrčkani grafiti Hajdukove ili Torcidine tematike. Generacije ‘naše dice’ već su izrasle iz tih stambenih tvrđava koje turistima narušavaju savršenu pozadinu za selfieje s Marjana i one se ne mogu ignorirati; dica koja se potucaju po parkićima, fast foodovima i kafićima, dok pape i dida više ne rade one poslove zbog kojih su došli živjeti u te zgrade, jer ti poslovi odavno više ne postoje.

Split nije više samo grad fetivih, bodula i vlaja. Puno je kompliciranije od toga. I okolica se promijenila, danas ni Runovići ili Zmijavci nisu više nakraj svijeta. Svugdje se relativno brzo stiže, dobre ili barem solidne ceste esencijalne su ako želimo biti turistička velesila. U naciji iznajmljivača, konobara i sobarica, drugi je grad i druga su dica.

I da se sad vratimo gore spomenutim tovarima – drugi je, bogme, i Hajduk. Velebni i nekoć futuristički Poljud, na koji se nekoć znalo natiskati preko 50.000 duša, prekrila je patina; on je sada stari ruzinavi brod čije prisustvo daje iluziju veličine i danas, kad se sve oko njega smanjilo. Nekoć nadaleko čuvena Hajdukova omladinska škola zadnjih je godina izbacila vrlo malo zaista pravih igrača – a i oni koje jest otišli su prije nego što su mogli ostaviti dublji trag. Hajduk već više od desetljeća nije osvojio naslov prvaka.

Klupske legende, oni koji su ovdje žarili i palili u slavnijim vremenima, čuvari su te minule veličine; ona počiva na njihovim plećima poput kakve drevne tajne. Oni su je iskusili i živjeli, bili u njenom epicentru i zauvijek su njome obilježeni.

No, prošlost vrlo često postane teret ako se s njome ne znamo nositi. Ako ne možemo prihvatiti da se promijenio cijeli svijet oko nas i da smo se, na kraju krajeva, promijenili i sami. A to se dogodilo legendama. Opterećene su prošlošću i ponavljaju uvijek jedne te iste stvari koje su naučile, nespremne da se mijenjaju i prilagođavaju. Neki put zvuče kao da su prespavale posljednjih tridesetak godina.

„Naš Hajduk bi, ako ima utjecaja i ako je naš, kako se zove, trebao utjecati na to da igraju naša djeca“, kaže nedavno jedna od njih. „Hajduk je bio poznat po igračima iz našeg pogona, zavidio nam je i veliki Ajax na omladinskoj školi. Gdje god da se Hajdukovi igrači pojave, oni su najbolji u svojim klubovima u ozbiljnim ligama“, dodaje ta legenda čiji sin, inače produkt Hajdukove omladinske škole i svojedobno smatran velikim talentom, danas igra u drugoj slovačkoj ligi.

https://www.youtube.com/watch?v=BnT-4JmcCME

Druga legenda kaže kako bi trebalo u potpunosti rekonstruirati omladinsku školu – nesvjesna, valjda, da je to nešto s čime je Hajduk ove godine konačno ozbiljno krenuo. Treća, pak, po tko zna koji put ponavlja svoju mantru da se „ne može slaviti borba za treće mjesto“ i da bi u momčadi moralo biti „70 posto domaćih igrača, a 30 posto bi trebali biti igrači europske klase“.

Pazite, europske klase. Po meni, to bi značilo da se radi o igraču koji bi bio pojačanje za klubove najjačih europskih liga, ako ne već i onih baš najelitnijih momčadi (jer to bi, valjda, bila ‘svjetska klasa’). Takve igrače Hajduk je nekoć dovodio u vidu Dragana Holcera, Branka Oblaka ili Blaža Sliškovića: to su doista bili top igrači koje je u uvjetima koji nisu bili tržišni mogao dovesti u Split. Kako točno misli da Hajduk danas primami i plati takve igrače, legenda ne precizira.

Kao što nitko nikad ne precizira to žongliranje s postotkom igrača iz vlastite škole. Nekad je on 50, nekad 70, nekad 90 – ovisno o prilici. Ali o tome je posve bespredmetno raspravljati u situaciji kad se ta škola tek počinje ponovno graditi: iz dosadašnjih razvalina izašao bi tek tu i tamo koji obećavajući igrač, najčešće nedovoljno školovan – nogometno i u svakom drugom smislu – i najčešće ne bi ostvarivao svoj potencijal. Bio je među njima zavidan broj maloljetnih mamlaza, s roditeljima koji su poželjeli preko sina ostvarivati svoje bolesne ambicije.

Licitirati koliko naše dice mora biti je naprosto glupo. Neka ih bude 100 posto, ako su svi dobri. A ako ih je tek mali broj (ili gotovo nitko, kao, recimo, u Rijeci), onda se – uz promjene u ustroju škole i mukotrpan rad na novim generacijama – mora posvetiti dodatnoj selekciji i dovođenju onih koji mogu biti pojačanja.

Ruku pod ruku s teorijom ‘naše dice’ ide i ona o fureštima, strancima kao „polovnjacima koje nitko neće“, a pogotovo o stranom treneru koji „ne osjeti bilo našeg kluba“ i „ne razumi mentalitet“. Što je sve posebno čudno ako znate da je klub osnovan u Pragu, da je do Drugog svjetskog rata imao 16 stranih trenera i da je njegov najbolji igrač svih vremena bio – purger.

A taj famozni ‘mentalitet’ koji furešti ne razumiju isti je onaj koji je duboko ispolitizirao i iskriminalizirao klub prije nego što ga je temeljito opljačkao i doveo na sam rub nestanka. Koji je davao šansu valjda svakoj od legendi ako se željela okušati kao trener, sportski direktor, skaut ili samo sjediti u poljudskom kafiću prepričavajući anegdote iz prošlosti i svježe tračeve, primajući valjda i za to plaću od Hajduka.

Ako i nisu bile izravno angažirane u klubu, uglavnom su tada prešutno odobravale takvu praksu. I dok bi čovjek očekivao da će se legende barem deklarativno prikloniti pokretu koji je spasio Hajduk od propasti i digao više od 40.000 ljudi na noge – ako već ne same se konstruktivno angažirati kao čuvari veličine koju, uostalom, Naš Hajduk pokušava barem dijelom povratiti – one umjesto toga kod svakog krivog koraka, bitnijeg poraza ili smjene trenera istrčavaju u medije sa svojim, u pravilu negativnim gledištima.

I onda ih pojedini novinari citiraju, stvara se histerija i pomalo ksenofobična atmosfera te na kraju i takvi incidenti da očevi pojedine ‘dice’ fizički nasrću na Hajdukova predsjednika-furešta, koji ne osjeća bilo kluba i ne razumi mentalitet.

Tužno je to, ali konflikt koji se ovdje odvija nije onaj između domaćih i stranih, pa ni između starog i novog. To je konflikt između posezanja u prošlost i gledanja u budućnost. Nema to veze s time koliko tko godina ima, nego živi li u iluzijama ili u realnosti. Između onih koji, figurativno rečeno, gledaju Hajduk i grad Split kao cvit Mediterana i kroz pjesme o mrvi kruva, kapji vina i zrnu soli, te onih koji znaju da je to samo glupa fora koja se prodaje turistima.

Ali kažem, nisam ekspert za Split i možda samo brijem bezze. #Digidigididigidi #HŽV