Nogomet narodu

Lopta nije okrugla

Kako nas je legendarni Sepp Herberger sve namagarčio

Sepp Herberger, koji je kao njemački izbornik bio potpisnik ‘Čuda u Bernu’ – pobjede nad mađarskom ‘Lakom konjicom’ u finalu Svjetskog prvenstva 1954. – ostao je upamćen po nekoliko izreka koje su s vremenom prešle u klišeje. Bio je, kažu, čovjek škrt na riječima i nije volio novinare, pa je javno govorio tek onoliko koliko je morao. Njemu se pripisuju izjave kao što su „svaki idući suparnik je najteži“ i „lopta je brža od svakog igrača“, ali ona daleko najpoznatija i najčešće korištena je naizgled najbanalnija tautologija.

Lopta je okrugla, rekao je Herberger.

U nekim verzijama, poput one koja se pojavljuje u sjajnom filmu ‘Trči, Lola, trči’ Toma Tykwera iz 1998., nadogradili su je u: „Lopta je okrugla, utakmica traje 90 minuta, a sve ostalo je samo teorija“. Po svoj prilici tu se radilo o tri različite izreke spojene zarezima, iako će neki posvjedočiti kako je Herberger – od čije se smrti sutra navršava 40 godina – i ponavljao te svoje maksime unedogled, pa ih je katkad znao i proširiti. Jednom je tako navodno rekao i ovo:

Lopta je okrugla zato da igra može promijeniti smjer.

Generacije su se nadahnjivale njegovim (nehotičnim?) aforizmima i pridavale im filozofsko značenje pa je tako i ovaj, sa spomenutim mudrim nastavkom ili bez njega, postao najkraći i najjednostavniji način da se kaže kako je nogomet igra neočekivanoga i da ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo. Također, u već malo slobodnijoj interpretaciji, ona na pijedestal stavlja loptu; da bismo razumjeli nogomet, moramo razumjeti loptu. Nije čudo da njemački – kao, uostalom i engleski, jezik učitelja – ima istu riječ za nogometnu loptu i nogomet sam.

Tako su Herbergerovu izreku tumačili zagovornici igre zasnovane na posjedu: lopta je u središtu igre i za nju se vrijedi boriti, mora je se imati. „Bez lopte ne možeš pobijediti“, rekao je njihov apostol, Johan Cruyff. Također on rekao je i: „Ako mi imamo loptu, oni ne mogu zabiti“.

Na vrhuncu tiki-take lopta je pretvorena u fetiš kao nikad ranije. „Zašto plače dijete koje je napucalo loptu preko ograde Guardiolina dvorišta?“, išao je vic. „Zato što zna da je nikad neće dobiti natrag.“ No, kako svaku akciju slijedi reakcija, a treneri nalaze rješenja kako bi kontrirali onome što je dominantno, tako se dogodio i novi uspon reaktivnog nogometa koji suparniku prepušta inicijativu i veći posjed lopte te pokušava to okrenuti u svoju korist.

Ako je Pep Guardiola bio najveći fetišist posjeda, onda je Jose Mourinho – kao njegova nemeza, pali vitez iz Barcelonine Jedi akademije za trenere koji se pretvorio u Dartha Vadera – sastavio najradikalniju antitezu takve filozofije. Barem ako je vjerovati novinaru Diegu Torresu, koji je godinama izazivao Mourinhov bijes jer je po informacijama kojima je raspolagao bilo očito da ima ‘krticu’ u svlačionici Real Madrida (do danas nije otkriveno o kome je bilo riječ, mada mnogi misle da je to bio Iker Casillas). Torres je u kontroverznoj Mourinhovoj biografiji otkrio trenerov manifest protiv lopte u sedam točaka.

1. Nogomet je igra u kojoj pobjeđuje momčad koja napravi manje pogrešaka.

2. Nogomet favorizira onoga tko isprovocira više suparničkih pogrešaka.

3. Kad se igra u gostima, umjesto pokušaja da se bude nadmoćan suparniku, bolje je poticati njegove pogreške.

4. Veća je vjerojatnost da će pogrešku napraviti onaj tko ima loptu.

5. Onaj tko se odrekne posjeda smanjuje i mogućnost činjenja pogreške.

6. Onaj tko ima loptu, ima strah.

7. Onaj tko je nema je, prema tome, jači.

Jürgen Klopp izbacio je moto da je „gegenpressing najbolji playmaker“, ali gegenpressing je presing na igrača koji ima loptu – dakle i njegove momčadi je žele osvojiti, samo što nakon toga traže najkraći put do mreže. Gegenpressing je, uostalom, najbolji dokaz da se može igrati atraktivni nogomet i bez dominiranja posjedom. Nekome je atraktivan i gerilski, kontraški nogomet s „mudima“ i „s nožem u zubima“ čiji je predvodnik Diego Simeone, koji svakog suparnika tretira kao da je jači i prihvaća stav da je život borba koja zahtijeva žrtve i odricanja.

Kad ne znate što biste s loptom, šutnite je u mrežu

Ali bit ove Mourinhove ideje – premda je on sam u rijetkim navratima postavljao igru baš u potpunosti na osnovu tih sedam točaka – jest da nemanje lopte nije odricanje, jer posjed nije poželjan. Onaj tko ima loptu, ima strah, a on ga čini slabijim i ranjivijim.

Ovdje se radi o potpunom prihvaćanju tamne strane i odricanju od lopte kao svetog predmeta u nogometu. O toliko radikalnoj herezi da je u krajnjoj liniji neostvariva – jer ne možete očekivati da će si suparnik svaki put sam zabiti gol; ponekad i vi to morate učiniti, a da biste to napravili, prvo morate osvojiti loptu na ovaj ili onaj način. A „kad ne znate što biste s loptom, šutnite je u mrežu“, rekao je također Sepp Herberger.

No, s druge strane, taj je ideal i savršeno logičan, jer ono što se događa s loptom samo je vrh ledenog brijega u jednoj nogometnoj utakmici. Brojke koje bilježi konvencionalna statistika*: posjed lopte, točnost dodavanja, dueli za loptu, driblinzi, startovi, udarci na gol… Sve se odnose isključivo na situacije vezane uz loptu – na jednog igrača koji je ima, te drugog koji je prima ili je pak želi oduzeti ili blokirati. Igrač u kontaktu s loptom provede tek 1 ili 2 posto utakmice – sve drugo je ispod površine, u tami. A golove, govorio je Luka Kaliterna, „ne zabija igrač nego igra“.

*U posljednje vrijeme pojavile su se napredne statistike bazirane ne toliko na kvantiteti koliko na kvaliteti, i one nam sigurno u ovom smislu više pomažu, ali o njima nekom drugom prilikom.

I zato, jednako kao što griješimo kad o kvaliteti igre ili igrača sudimo samo po subjektivnom dojmu, zasnovanom na onome što vidimo da radi s loptom ili u blizini nje, tako smo u krivu i kad preveliku pažnju poklanjamo brojkama. One nam mogu puno toga reći o zasebnim individualnim vještinama igrača, pa i o stilu igre, ali nam ne govore o njenoj kvaliteti niti zapravo o tome tko je bio bolji. U polufinalu SP-a 2014. Njemačka je imala 14 udaraca na gol i 48 posto posjeda naspram brazilskih 18 i 52; završilo je, kao što se možda sjećate, 7-1 za Njemačku. I daleko od toga da je to jedini takav primjer – momčad s većim posjedom lopte pobjeđuje, pokazalo se, u svega 52 posto slučajeva; ona s više udaraca na gol u 61 posto slučajeva. Nije dovoljno fokusirati se samo na loptu – voljeli li je ili je se bojali, moramo gledati i što se događa ondje gdje je nema.

Sepp Herberger bio je fascinantan lik, rođeni izbornik koji je svoj život posvetio njemačkom nogometu. Iako je prilično izvjesno da je bio i simpatizer nacista te je vodio reprezentaciju i tijekom Drugog svjetskog rata, poslije su mu opet dali posao i odveo je poslijeratnu Njemačku do tada nezamislivog uspjeha koji je imao enormnog utjecaja na društvo daleko izvan samog nogometa. Pokopali su ga u tamnoplavoj trenirci s logom DFB-a, nakon što mu je dan prije pozlilo dok je gledao prijateljsku utakmicu reprezentacije.

No, kakav god bio, namagarčio nas je s onom da je lopta okrugla. Valjda ne vjerujući da bi takva ikona rekla nešto toliko banalno bez ikakvog dubljeg značenja, mnogi su se kasnije pozivali na taj aforizam – bilo da bi opravdali njeno fetišiziranje, bilo da bi izazvali strah od njene nepredvidivosti. A on sam, sve sam sigurniji u to, nije htio reći ni jedno ni drugo nego je samo htio da ga puste na miru.

Lopta je, uostalom, rijetko kada baš sasvim okrugla.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.