“Samo zajedno možemo postići zaista značajne stvari u nogometu i u životu”, rekao je Klopp na FIFA-inoj gala-večeri pred samom kremom svjetske nogometne organizacije. “Nogometna industrija sposobna je transformirati svijet.”

Danas u Vikend-retrovizoru podsjećamo na tekst o ovoj inicijativi napisan prije dvije godine, kad je još bila praktički u začetku, s nadom da će Mata, Klopp i mnogi drugi koji dijele njihov pogled uspjeti u svojim namjerama.

xxx

Stvarna prednost novca, napisao je veliki američki pisac Paul Auster, ta je što „kad ga imaš, ne moraš razmišljati o njemu“.

Njegova je opservacija, naravno, samo djelomično točna; ona se uglavnom odnosi na svakodnevne situacije poput kupovine namirnica ili odjeće, plaćanja računa u kućanstvu ili u birtiji i slično. Taj mi se citat urezao u svijest kad sam, u godinama nakon studentskih, čitao Austerove knjige i istovremeno kuburio s poslovima, pišući o koječemu po raznim medijima. Moj je materijalistički ideal bio upravo to: da mi postane praktično svejedno hoću li u dućanu potrošiti 50 ili 150 kuna i tko će platiti rundu prilikom izlaska s prijateljima, a iscrpljivao se u želji da si mogu priuštiti ljetovanje ili put u inozemstvo bez planiranja financijske konstrukcije za takav pothvat mjesecima ranije.

Taj sam ideal više-manje uspio dostići. Doduše, uz puno rada i nauštrb slobodnog vremena, jer danas radim dva posla – ovaj domaći, urednički, te još jedan za inozemnog poslodavca – a povremeno napišem nešto i za neki strani medij. Rijetko razmišljam o novcu; kad to činim, radi se isključivo o dugoročnim stvarima i planovima za budućnost, što je i normalno kad imaš obitelj. Nemam vlastiti stan/kuću, ali nikome nisam dužan; nikad nisam imao nikakav kredit za otplaćivanje niti ga namjeravam imati za svog životnog vijeka, ne koristim čak ni kreditnu karticu ako baš ne moram. Ne mislim da sam zato na neki način ‘bolji’ od prijatelja koji će desetljećima biti robovi banaka zbog svojih stambenih kredita, nego me takva vrsta financijske – posljedično, često i mentalne – sputanosti naprosto užasava možda više od bilo čega drugog.

“Kao nogometaši zarađujemo nevjerojatne, opscene sume. Živimo u mjehuriću”

Kažu da su svi pisci egzibicionisti i to je vjerojatno istina. Ipak se nadam da mi nećete previše zamjeriti što u svojoj kolumni uzimam vlastiti primjer, ali poanta ovog nelagodnog* izlaganja nije kurčenje nego sljedeće: postoji razina na kojoj možete ostvariti određenu vrstu neovisnosti o materijalnim brigama. Pod uvjetom da su vaše vještine tražene na tržištu i da ste dovoljno realni i racionalni da ne želite uvijek više i više – što je, pak, čest slučaj s ljudima koji ‘uđu u pare’.

*Nelagodnog ponajviše zbog toga što mi se čini pomalo neprimjerenim razglabati o ovome u zemlji za koju, čini se, nema previše nade; iz koje bježi sve više pametnih i talentiranih ljudi jer ne dobivaju priliku i ne mogu zaraditi dovoljno za dostojanstven život. I sam, uostalom, držim otvorenom opciju emigracije sve dok mi dijete ne krene u školu.

I sad bismo mogli okrenuti priču na neke od nedavnih izjava čelnika hrvatskih nogometnih klubova – poput one da će „Dinamo idućeg ljeta biti 30 milijuna eura u kreditu“ ili one da Rijeci za plaće treba „više od 1,2 milijuna eura mjesečno“ te da joj je ostalo „4,6 milijuna eura“ za vratiti vlasniku – pa se pitati gdje je tu realnost i racionalnost, ili pak spekulirati o tome kada će Hajduk, sad kad je ‘ušao u pare’, napokon postati konkurentan. Ne sumnjajte u to da će Telesport prije ili kasnije postaviti i ta pitanja.

Ali zapravo sam vam ovaj put htio skrenuti pozornost na nešto sasvim drugo. Naime, postoji i druga – puno, puno viša – razina na kojoj se oživotvoruje Austerov aksiom.

„Kao nogometaši zarađujemo nevjerojatne, opscene sume“, govorio je Juan Mata iz Manchester Uniteda u travnju prošle godine. „Živimo u mjehuriću. U nogometnim okvirima dobivam normalnu plaću. Ali u usporedbi s 99,9 posto Španjolske i ostatka svijeta, zarađujem nedokučivo puno.“

Nastavio je pričati o tome, rekavši da simpatizira s onima koji su pobornici stava da je nogomet postao previše komercijaliziran.

„Razumijem o čemu pričaju. Poslovna strana nogometa čini da stvari izgledaju tako kao da su vlasnici sada važniji od navijača. Ne uživam u toj biznis strani. Volim igru. Volim trenirati i natjecati se. Prihvatio bih smanjenje plaće ako bi to značilo manje utjecaja biznisa na sport. Na ovoj smo razini jako dobro plaćeni i ponekad počnete razmišljati o tome postoji li stvarna razlika između X i X+3.“

Tako je govorio Mata, jedan od rijetkih visoko obrazovanih nogometaša među samom elitom. A onda je ove godine prešao s riječi na djela.

„Razmišljao sam o svemu što mi je nogomet dao. I razmišljao sam o tome što želim ostaviti u naslijeđe“, napisao je u svom tekstu za The Players’ Tribune. „Iako sam i ranije bio angažiran u humanitarnom radu, znao sam da želim napraviti nešto više. Želim se pobrinuti da drugi klinci dobiju prilike koje sam ja imao. Imamo toliko prilika naprosto zato što igramo dječju igru. Presretni smo jer živimo san.“

Ovog ljeta Mata se obvezao izdvajati jedan posto svoje plaće za Common Goal – fond koji vodi neprofitna organizacija Street Football World sa sjedištem u Berlinu i koji podržava ulaganje u grassroots nogomet diljem svijeta.

„To je mala gesta koja, ako se proširi, može promijeniti svijet“, napisao je Mata i uputio poziv drugim nogometašima da mu se pridruže i formiraju Common Goal Starting XI, momčad koja će vlastitim primjerom pokrenuti lavinu – „pokret zasnovan na zajedničkim vrijednostima koji može postati integralni dio cijele nogometne industrije – zauvijek“.

Mata traži nogometaše i trenere, znane i neznane, koji će mu se pridružiti u zavjetu da mali dio svojih „opscenih“ plaća izdvoje za razvoj nogometa na nižim razinama, s time da mogu birati u koju će inicijativu ili projekt njihov novac biti uložen. Ali to je samo prva faza – konačni je cilj ‘otključati’ tih jedan posto cijele nogometne industrije i usmjeriti ih u inicijative koje jačaju bazu. Tako da postane normalno da jedan posto od svakog posla ili plaće u nogometu odlazi onamo.

Da, mnogi nogometaši daruju u humanitarne svrhe i(li) samoinicijativno pomažu amaterski nogomet i da, FIFA ima fondove iz kojih pomaže manje razvijenima. Međutim, tim sredstvima upravljaju nacionalni savezi i prečesto ona završe u krivim rukama i na krivim projektima, a ovdje se radi o tome da bi svatko mogao odlučiti gdje će točno njegov novac otići. Osim toga, radi se o – u perspektivi – puno većim sredstvima od onih koje dijeli FIFA.

Nekoć davno je George Best, jedan od Matinih prethodnika na Old Traffordu, otkrio na što je spizdio svoj novac. „Potrošio sam puno na cugu, komade i brze aute. Ostalo sam naprosto proćerdao“, izjavio je.

Danas je nogometašima njegova, ali i puno manjeg kalibra neusporedivo teže spizditi sve što zarade. Nije nemoguće, ali zahtijeva aktivni napor; Juan Mata je, recimo, plaćen gotovo osam milijuna funti godišnje; on zaista ne mora razmišljati o novcu, a morao bi se silno truditi da sve to ulupa kako nakon njegovih 10-15 godina nogometa na visokoj razini ništa ne bi ostalo njemu i obitelji za lagodan život, sve da i nikad više ništa ne zaradi.

Ali nogomet se događa i jako daleko od takvog glamura; mnogi današnji top igrači potječu iz brutalno siromašnih sredina u kojima nemaju ni najosnovnije uvjete. Netko će reći da ih je možda upravo to očeličilo i učinilo igračima kakvi su danas, ali istovremeno je zbog takvih uvjeta propalo još puno više bogomdanih talenata. Nogomet ne može riješiti sve probleme svijeta, ali Juan Mata misli da može napraviti razliku.

Prvi koji mu se pridružio bio je Mats Hummmels, branič Bayerna i njemačke reprezentacije koji čak osobno niti ne poznaje Matu – samo ga je nadahnula njegova inicijativa. Zatim je prije tjedan dana objavljeno da su sljedeće američke reprezentativke Megan Rapinoe i Alex Morgan, a još prije toga je Mata izjavio da će uskoro obznaniti imena novih sudionika: jedan od njih je jedan njegov suigrač iz Manchester Uniteda, a nogometaš je rekao i da mu je menadžer Jose Mourinho potvrdio kako će se uključiti.

„Nogomet je neusporediv s bilo čim drugim“, rekao je Mata prošlog mjeseca Sidu Loweu u Guardianu. „Možda jedino glazba ima istu moć promijeniti društvo.“

Kao netko tko je velik dio svog profesionalnog vijeka proveo pišući fenomenološki o glazbi, uzimam si za pravo ustvrditi kako ona nikad nije promijenila društvo u jednom zamahu; ni hipici 1960-ih, ni punk rockeri 1970-ih, ni bilo što nakon njih nije napravilo revoluciju kakvu su mnogi u ona doba očekivali. Ali je zato mnogo toga imalo snažni, duboki utjecaj na individualne živote i zajednice, mijenjajući dotad prevladavajući način razmišljanja i otvarajući ljude novim spoznajama, iskustvima i senzibilitetima; sve je to kumulativno djelovalo i, ipak, mijenjalo svijet kakav poznajemo daleko izvan granica samih glazbenih subkultura. Revolucija, kažu, počinje od pojedinca.

Kao netko tko je iz tog svijeta došao u onaj u kojem je oduvijek želio biti – u nogomet – uzimam si za pravo reći kako globalno superpopularni nogomet sada ima usporedivu snagu.