Nogomet narodu

Narod nogometu

O rasprodanim hrvatskim stadionima i snazi ljudi

Nada i strepnja, ljubav i strah, Eros i Thanatos isprepliću se u mislima svakog navijača na dan važne utakmice, stvarajući bujicu emocija kakve – pogotovo ako smo odrasli i ako smo muškarci – najčešće nismo spremni priznati niti javno pokazati oko bilo čega drugog. Dok se približava meč, sve više nam se muti razum, životni prioriteti barem nakratko zamjenjuju mjesta, a svakodnevica, rutina, prošlost i budućnost gotovo nestaju na tih nešto manje od dva sata koliko ćemo biti ‘mi’, a ne tek samo ‘ja’ – slabašni, ljudski grešni i poročni, nesavršeni i nikad do kraja ostvareni ‘ja’.

Živjet ćemo onih 90+ minuta stisnutih palčeva i stisnutog srca, istovremeno razgaljeni i nasmrt preplašeni, proživljavati svaku kontru i duel kao da se sami u njima nalazimo, bit ćemo dio borbe naših anđela protiv njihovih demona, poput malog djeteta uvjereni da ono što radimo i govorimo – ili ne radimo i ne govorimo – možda može imati utjecaja na rasplet situacije, prevagnuti na pobjedu ili na poraz. Dok utakmica traje, bit ćemo mnoštvo i osjećati se tako sve dok sjene ne padnu na ispražnjeni stadion, a mi se vratimo u samo svoju kožu, smireni ili uznemireni, sretni ili nesretni.

Piše o tome i, primjerice, Nick Hornby u svojem hit-romanu Fever Pitch.

„Ali što drugo možemo kad smo tako slabi? Svakodnevno ulažemo sate, mjesece svake godine, godine svakog životnog vijeka u nešto nad čime nemamo kontrole; je li onda čudo da smo svedeni na stvaranje genijalnih, ali bizarnih liturgija stvorenih da nam daju iluziju kako smo ipak moćni, baš kao što je činila i svaka druga primitivna zajednica suočena s dubokim i naizgled neprobojnim misterijem?“

Football, bloody hell.

U ova će dva dana, sinoć i večeras, deseci tisuća ljudi – točnije rečeno, njih više od 50.000 – pohoditi paganske mise u Rijeci, Splitu i Osijeku te strepjeti, voljeti, radovati se i tugovati oko scena u kojima 22 mladića ganjaju loptu. Bit će to jedan od rijetkih tjedana u kojima domaći nogomet poprima svoj puni smisao, kad se pretvara u pulsirajuću, neukrotivu i neponovljivu energiju i kad se stvaraju priče koje će se godinama prepričavati.

To da ljudi vjeruju i podržavaju išta u ovoj zemlji, već je samo po sebi fantastično. Još jednom je nogomet, od svih stvari, dokaz da nismo digli ruke od svega i predali se

„Već godinama sam pretplatnik na Istoku“, počeo je svoju jednog od prethodnih ljeta hajdučke euforije moj Facebook prijatelj, nazovimo ga Vedran. „Ali ono što sam ovaj put doživio stvarno oslikava taj naš jebeni klub. Na utakmicu sam išao sa svoja dva sina, 13-godišnjakom i 10-godišnjakom. Imao sam dvije pretplate, za sebe i za starijeg sina, a za mlađeg sam namjeravao, kao i obično, uzeti kartu kad dođemo na stadion….“

Međutim, dok je Vedran tri sata prije utakmice krenuo za Poljud iz nedalekog dalmatinskog gradića, ulaznica za Istok više nije bilo. Zvao je sve kojih se mogao sjetiti, pokušao potegnuti veze i vezice, ali bezuspješno. Išli su od čovjeka do čovjeka tražeći ulaznicu i nudeći novac i ništa nisu mogli naći. Mlađi je sin već bio na rubu suza.

„Stajemo u red sat prije utakmice na ulazu ‘P’, u nadi da će nas pustiti na dvije pretplate, ali znamo da nema šanse i da to radimo već iz očaja. Sin mi stisne ruku toliko da me zaboljelo. Tko god ima dijete, zna za taj osjećaji nemoći i ljutnje na samoga sebe kad mu ne možeš priuštiti nešto što silno želi. Ništa, govorim mu, ako nas ne puste uđite vas dvojica, a ja ću čekati vani i zvati nekoga unutra da pazi na vas. Ma koga ću zvati, tko će čuti mobitel, tko će se probiti do njih… Osjećam kako me hvata panika i propao bih u zemlju, sada već svjestan da našu malu obiteljsku dramu prate i proživljavaju svi oko nas u redu, da glade mog sina po glavi jer suosjećaju s njime.“

Kad imaju priliku za otklon – kao kad, primjerice, u miru čitaju ovakav tekst – naši su ljudi posebno osjetljivi na patetiku. Nije to nimalo čudno, jer živimo u zemlji u kojoj nas vlastodršci, političari, novinari i praktično svi drugi koji mogu na nas utjecati hvataju gotovo isključivo na patetiku: nacionalnu, ideološku, klasnu, svjesnu i nesvjesnu, stvarnu i posve izmišljenu. Patetični su sami naši životi i već je nevjerojatno na koje su nas sve načine uspjeli zajebati i kako smo sve uspjeli zajebati sami sebe; kad je društvo disfunkcionalno, cinično i trulo do srži, onda ne vjerujemo nikome i ničemu ako to nismo na svoje oči vidjeli, a svaka priča o ljudskoj dobroti i nadi u čovječanstvo već instinktivno nam zvuči sumnjivo i patetično.

Zato će za neke od vas vjerojatno najbolje biti da preskočite odlomak koji slijedi, a u kojem Vedran opisuje epilog svoje drame, i da se zadržite u svojoj ljušturi cinizma i nihilizma.

„Odjednom mi prilazi neki momak“, kaže on, „vadi kartu iz džepa i bez riječi je pruža mom zabezeknutom sinu, dok svi oko nas u nevjerici gledaju. Sve ono što je zadnja dva sata u sebi potiskivao izbacuje u zagrljaju kojim me umalo udavio i koji ću pamtiti čitav život. Momku dajem 200 kuna, guram mu novčanicu u džep, ali on ne želi ni čuti o tome: od Hajduka se ne uzima, Hajduku se daje. To kaže.“

To kaže.

I okej, slobodni ste o ovoj priči misliti što god želite, nije poanta ni u Vedranu i njegovim sinovima, ni u Hajduku i ‘narodnom modelu’, ni u toj niti u bilo kojoj drugoj utakmici. Možda se slična scena dogodila i u Rijeci ili u Osijeku. Poanta je u tome da u ovoj zemlji, usprkos svemu što je napravljeno njenom društvu i njenom nogometu, još uvijek postoje ljudi koji vjeruju u sve te gluposti; koji se neizmjerno vesele i nadaju nekoj nogometnoj utakmici i žele je po svaku cijenu uživo vidjeti.

Poljud je praktično razgrabljen u najkraćem mogućem roku. Rijeka je rasprodala svoj nadograđeni stadion, Osijek je samo za ovu priliku otvorio i veliku te godinama već pomalo fantomsku zapadnu tribinu da bi udomio sve koji svoju momčad žele vidjeti uživo. Tri hrvatska nogometna stadiona gotovo istovremeno proživljavaju opsadno stanje i situacija podsjeća na neka davno minula, nevinija vremena kad su ljudi doista vjerovali u svoj klub i podržavali ga. Barem nakratko, oni će ponovno zauzeti glavno mjesto u priči i maknuti iz fokusa sve negativnosti koje guše domaći nogomet.

A to da ljudi vjeruju i podržavaju išta u ovoj zemlji, već je samo po sebi fantastično.

Još jednom je nogomet, od svih stvari, dokaz da nismo potpuno digli ruke od svega i predali se.

Lažni je truizam da se nogomet igra zbog gledatelja. Na amaterskoj i grassroots razini igra se zbog nadmetanja, užitka i rekreacije, a na elitnoj je tehnokracija uspjela već postići i to da se igra pretežito zbog novca i interesa industrije zabave, iako i ona sama počiva isključivo na fanovima koji su spremni to platiti, gledati, kupiti ulaznice, prijenose, suvenire i štošta drugo.

Na ovoj našoj razini, koja je negdje na pola puta, realnost je takva da klubovima navijači uopće nisu nužni; toliko su izdašne potencijalne UEFA-ine nagrade i toliko je moguće zaraditi od prodaje talenata da su prihodi od osnovne djelatnosti – igranja utakmica te prodaje ulaznica i svega onoga što ide uz to – zapravo minorni. Ni sponzorski ugovori, ma kakvi bili i ma koliko ih bilo, ne mogu nadomjestiti činjenicu da ti klubovi djeluju u Hrvatskoj, u novom svjetskom (nogometnom?) poretku predodređenoj da izvozi isključivo nedorađenu sirovinu, odnosno talent.

Pa ipak, bez ljudi, bez navijača, sve to i nema previše smisla. Najbolje to znaju u Dinamu, koji je svih ovih godina igrao ozbiljne europske utakmice i zarađivao ozbiljan europski novac, ali nije mu to pomoglo da vrati i pridobije ljude. Rijeka, Hajduk i Osijek, svaki na svoj način, ukazuju na vrijednost zajednice – onih koji se s čitavom pričom poistovjećuju, vesele, tuguju i daju joj snagu kakvu nikad ne može imati samo na ekonomskim temeljima.

Jer kad se sve zbroji i oduzme, upravo su ljudi najvrjedniji resurs društva koje polako, ali sigurno propada iz dana u dan gubeći najbolje od njih, koji se pretvaraju u sirovinu i odlaze. Ljudi – a mnogi od njih su idioti i đubrad, pokazuju to stvarno mnogobrojni recentni primjeri, ali ima ih još uvijek i onih čista srca – njihove misli, emocije i podrška, ma koliko nam u danom trenutku možda izgledali patetično, jedino su što nas još može spasiti. Pod uvjetom da im se vjeruje i posveti pažnja, a ne samo privilegiranoj kasti koja oduvijek vlada svime, pa tako i nogometom.

„Stvarna vrijednost bilo čega“, napisao je jednom mudri Henry David Thoreau, „jest količina života koju u to uložite“.