Nogomet narodu

Neprilagođen

Crni Ante iliti Junior Fernandes, Dinamov mračni antiheroj

Kad sam krenuo u srednju školu, u razredu sam zatekao dvojicu likova iz susjednog mjesta koje dotad nisam poznavao. Bili su drugačiji od drugih: ležerni, skloni šegačenju i bez puno poštovanja prema autoritetima. I sȃm sam bio otprilike takav, pa smo se brzo složili. Bile su 1990-e, slušali smo bolju muziku od drugih te odijevanjem, Kurt Cobain-zurkicama u nastajanju i ponašanjem stali gravitirati grungeu, a u školi smo često odavali dojam neprilagođenosti i osjećaja da nam nije stalo, da na neki način ne pripadamo onamo.

Kad bih bio benevolentan prema onome što možda nije bilo ništa više od uobičajene tinejdžerske želje za skretanjem pažnje na sebe, rekao bih da smo težili individualizmu. Da smo se htjeli izraziti i grozili rigidnosti sistema koji nas je pripremao za to budemo samo kotačić u stroju, Another Brick In the Wall.

Ili nešto takvo.

Jednog sam dana upoznao ostatak ekipe dvojice svojih novih prijatelja. U to je doba na određenoj razini postojao animozitet između naših dvaju susjednih mjesta – ili se barem nama tako činilo – pa su dečki sigurno bili skeptični, ali jedan od ove dvojice predstavio me je riječima: „Ovo je Holiga. On je budala.“

Kao reakciju sam dobio onu gestu kad izbacite donju usnu, lagano spustite kapke i kimate glavom u znak odobravanja – ekvivalent današnjeg šukerovsko-fejsbučkog palca gore. I osjetio sam se ponosnim time što me smatraju ‘budalom’; bila je to samo druga riječ za uno di noi. Drugačiji od mase, neprilagođen. Bilo je to kao pečat u putovnici uličnog kredibiliteta i u tom sam trenutku bio onoliko ‘street‘ koliko to mlađi tinejdžer na ulicama slavonskog gradića koje su još uvijek vrvjele ljudima u maskirnim uniformama može biti.

U to je vrijeme Junior Fernandes bio još malo dijete i sigurno nije čuo ni za Dinamo Zagreb ni za Hrvatsku. Odrastajući u sjevernom Čileu, ni on ni njegovi brazilski roditelji nisu mogli zamisliti da će jednog dana, tisućama kilometara daleko od doma i na posve drugoj strani svijeta, i on postati budala.

Upotrebljavam taj termin s respektom; izbacujući donju usnu, lagano spuštajući kapke i kimajući glavom u znak odobravanja: budala.

Junior Fernandes uvjerljivo je najbolji igrač dosadašnjeg dijela domaće sezone. Ne samo najbolji Dinamov, nego u cijeloj ligi. Subjektivni dojam potkrijepit ću statistikom. U dosadašnjih pet prvenstvenih utakmica ostvario je InStat Index 309 i samo se jednom, u prvom kolu protiv Cibalije, nije našao u Momčadi kola koju sastavljamo isključivo na osnovi statističkog učinka. Bez te bi utakmice njegov Index bio 327. Po InStatu najbolji igrač 2016./17. u HNL, bivši Rijekin as Stefan Ristovski, prošle je sezone bio na 287. Redovito je Fernandes u vrhu statističkih kategorija koje se odnose na broj udaraca na gol, dobivenih napadačkih duela i uspjelih driblinga. Također i, za svoju poziciju, relativno često starta na loptu i presijeca suparnička dodavanja; njegova obrambena igra daleko je od ozbiljne razine, ali se primjetno trudi. Onako, barem toliko da izgleda kao da nešto radi, a i to protiv nekih suparnika zna biti dovoljno.

Praktično su ga otjerali, zamijenivši ga jednim bonvivanom i jednim marginalcem

U tih pet utakmica Fernandes je zabio tri gola, a posebno je bljesnuo u derbiju protiv Rijeke koji je odlučio svojim dvama pogocima. Zabio je i norveškom Oddu – i to, pokazalo se, odlučujući gol bez kojeg bi Dinamo već ispao iz Europske lige.

Junior Fernandes također je i strano tijelo u klubu. Uvijek bio. Ako su se Dinamovi medijski lobisti i ono nešto navijača što je ostalo lojalno sadašnjoj inkarnaciji kluba tijekom godina oko nekih stranaca mogli složiti da predstavljaju pojačanja i izvan terena, karakterom, Junior sigurno nikad nije bio među takvima. Uglavnom je balansirao između statusa ‘plaćenika’ i slučaja za sebe, introvertiranog osobenjaka.

„Čudna biljka“, kako ga često zovu.

Nije pokazao srednji prst publici kao Paulo Machado, ali nije ni pozdravljao Savjetnika nakon svojih golova i posvećivao mu ih, kao što smo to mogli vidjeti od El Arabija Hillela Soudanija. Uvijek se držao po strani, izbjegavao javne nastupe te se, recimo, u četiri godine koliko je u Zagrebu (tri i pol, ako izuzmemo posudbu u Tursku) nije potrudio naučiti ni toliko jezika da može razumjeti najbanalnije pitanje i odgovoriti na njega. Premda je ‘hrvatski zet’. Prije nekoliko dana mu je jedan sasvim kratki razgovor s novinarom prevodio sunarodnjak Angelo Henriquez, koji je u Dinamo došao godinu dana poslije njega.

Osim navedenog, nikad zapravo nismo dobili nekakvu konkretnu potvrdu Juniorova „teškog karaktera“, što je sintagma koja se ponavlja već toliko dugo da je prešla u truizam. Stvar je možda više u dojmu koji je znao ostavljati na terenu, govoru tijela koji je ponekad sugerirao da mu naprosto i nije previše stalo. Da na neki način ne pripada ovamo. A taj je dojam još potpomagao kontrast sa Soudanijem: Alžirac je žovijalan, omiljen u svlačionici i mnogim gestikulacijama na terenu daje do znanja da je 100 posto ‘unutra’. Pa i onda kad možda nije.

U siječanjskoj analizi usporedio sam statistički učinak dvojice igrača i zaključak je bio kako je u tom trenutku jedina prava razlika između njih bila u realizaciji: Soudani je na polusezoni imao 10 golova i pet asistencija, Fernandes pet golova i tri asistencije. Soudani je, potvrđuje statistika, bio naprosto precizniji i(li) u boljoj formi. Treba napomenuti i to da na ‘Soudanijevoj’ strani u cijeloj ligi praktično nije bilo poštenog lijevog beka koji bi mu mogao defenzivno parirati. Svi ostali relevantni parametri bili su im na otprilike istoj razini, s time da je Junior bio čak nešto bolji u pojedinim elementima obrambene (defenzivni dueli, startovi na loptu) i timske (ključna dodavanja) igre.

Pa ipak, ‘Mr. Derby’ je nagrađen novim milijunskim ugovorom, a Mr. Čudna Biljka poslan na posudbu u Tursku.

I nitko zbog toga u medijima nije dizao halabuku, činilo se kako postoji konsenzus oko toga kako bi najbolje bilo da se pojavi netko, bilo tko, s ponudom za Čileanca i uzme ga sebi, ‘samo da ga više ne gledaju’. Istovremeno je kao statement signing vraćen i masno plaćen Sammir, a agencija Doyen Sports, kao Dinamov suradnik i vjerovnik, u Maksimir je parkirala Marcosa Guilhermea, za čiju je šestomjesečnu posudbu – barem prema dostupnim podacima – Dinamo platio milijun i pol eura.

U antologiji loših odluka maksimirske oligarhije ova zauzima počasno mjesto. Praktično su ga otjerali, zamijenivši ga jednim bonvivanom i jednim marginalcem. Ta je odluka definitivno bila i jedna od ključnih stvari koje su Dinamo koštale titule i prekida 11-godišnje dominacije. Danas krivicu za nju pokušavaju svaliti na bivšeg trenera Ivajla Peteva, ali svatko tko zna zbrojiti dva i dva svjestan je koliko je to besmisleno.

Dinamo se zimus tako riješio uz Soudanija jedinog preostalog igrača koji je individualnom kvalitetom redovito stvarao razliku, a to je u nedostatku koherentnog sustava bilo zapravo jedino teško oružje momčadi. I to na drugačiji način od kolege sa suprotnog krila, koji je lukaviji i s boljim osjećajem za prostor; Fernandes je jači s loptom u nogama, ne bježi od nje i voli da napadi idu preko njega; vrlo je često gubi, ali je isto tako u stanju napraviti višak u ogledu jedan-na-jedan protiv praktično bilo koga. On je više ‘street’, veći individualac, neprilagođen rigidnosti sistema, a time i nepredvidiv.

Jednom rječju – ‘budala’. A ovakav Dinamo, od kojega nijedan trener ne uspijeva napraviti momčad, nema previše izbora nego oslanjati se na budale, kao što to i čini u zadnje vrijeme, u Soudanijevu odsustvu bacajući gotovo sve karte na Fernandesa.

Ako ste zaboravili, guglajte malo i vidjet ćete da se Dinamo i početkom ove sezone želio riješiti Juniora, ali nikakva ponuda nije stizala. A danas ‘njegovi’ mediji pišu da je „novi čovjek“, kako je „sazrio“ i kako bi svatko želio „ovakvog Juniora u momčadi“. A on zapravo ne radi ništa puno drugačije nego lani, samo je trenutno na gornjoj amplitudi forme – isto kao što je bio u ovo vrijeme prošlog ljeta kad je svojim golom protiv Salzburga donio Dinamu plasman u Ligu prvaka i puste UEFA-ine milijune.

Sumnjam da puno onih koji ovaj tekst čitaju zna da se Junior zapravo zove Ante.

OK, Antenor – to mu je službeno ime. Nije se baš nešto pisalo ni o tome kako je u podmlatku Cobreloe bio cimer s Alexisom Sanchezom, koji mu je i danas blizak prijatelj, ili da je u Europu došao iz famozne momčadi Universidad de Chilea, u kojoj je trener Jorge Sampaoli skrenuo pozornost svijeta na sebe svojim progresivnim taktičkim idejama. Dinamo i inače ima problem s javnom percepcijom svojih stranih nogometaša. Dok se o „domaćim dečkima“ zna gotovo sve što se ima znati na terenu i izvan njega, stranci prečesto nisu puno više od lica i imena na dresu. Posebno to vrijedi za Juniora, koji u četiri godine nije dospio dalje od „čudne biljke“ i „teškog karaktera“ kad je u pitanju percepcija javnosti.

Možda on i preferira takav status, ali svejedno nekako suosjećam s Crnim Antom. Soudani je heroj ovakvog Dinama, njegov najbolji igrač i u neku ruku statusni simbol, trophy wife; umilan i ekstrovertiran, ali na terenu često nasilan i sklon prevarama; Junior je pak u neku ruku njegov antipod, yin njegovu yangu, neprilagođeni i pomalo mračni antiheroj kluba koji je po mnogočemu također zapravo ‘anti-Dinamo’.