João je bio u terminalnom stadiju plućnog emfizema, posljedice dugogodišnje teške ovisnosti o cigaretama, i imao je silnih problema s disanjem. Liječnici su mu zabranili put i nijedna ga redakcija nije pristala poslati na višesatni let do Italije, jer bilo je gotovo izvjesno da se neće vratiti. Na kraju si je sam platio put i našao televizijsku postaju za koju će izvještavati pisanim putem, jer govoriti praktično više i nije mogao. Iz aviona su ga izgurali u kolicima i smjestili u hotel – posjet stadionima nije dolazio u obzir – a kasnije će završiti u bolnici.

I ondje je, ležeći na samrtnoj postelji, napisao svoj posljednji komentar, tri dana nakon svršetka vjerojatno najružnijeg i najdefenzivnijeg Mundijala u povijesti. Brazilski ga je Seleção, koji je tad vodio Sebastião Lazaroni, posebno neslavno završio: nakon tri minimalne pobjede u grupi nad Švedskom, Kostarikom i Škotskom, ispao je od Argentine rezultatom 1-0. Više od rezultata Saldanhu je smetao negativni, pragmatični pristup koji je „uzimao sve najgore od Europljana“, zbog čega je već jako dugo kritizirao Lazaronija i njegove prethodnike.

„Brazil je predan čeličnoj gluposti“, napisao je u tom posljednjem, fatalističkom tekstu. Sljedećeg dana je umro.

Ranije ovog mjeseca navršilo se 100 godina od njegova rođenja, kao i 27 godina od smrti. Tom su ga se prilikom sjetili brojni brazilski mediji, pa i oni koji su ranije ignorirali ili negirali njegovu ostavštinu. João je bio hodajuća kontroverza, milijuni u Brazilu su ga voljeli, ali ni neprijatelja mu nikad nije ponestalo. Bio je – uz, primjerice, pisca i dramaturga Nelsona Rodriguesa, koji mu je dao općeprihvaćeni nadimak ‘Neustrašivi’, i novinara Maria Filha, čije ime nosi Maracana – član proslavljene generacije umjetničko-medijskih sineasta koji su se 1950-ih i 1960-ih intenzivno bavili promišljanjem nogometa i presudno oblikovali brazilsku nogometnu kulturu. Bio je dugo godina najpopularniji radijski i TV komentator, kao i žestoki kritičar i polemičar, ne samo kad je nogomet bio u pitanju.

Također je i godinu dana bio izbornik brazilske reprezentacije. Otpušten je tri mjeseca prije Svjetskog prvenstva 1970., kojim se Brazil prošetao pobijedivši sve suparnike i u finalu razbio Talijane 4-1, osvojivši tako svoj treći svjetski naslov.

Neki kažu da je presudni moment u imenovanju za izbornika bilo njegovo dugogodišnje medijsko kvocanje i kritiziranje svega što nije valjalo u igri reprezentacije, što je narod upijao i cijenio njegovo mišljenje više od mnogih ‘stručnih’. A onda je glavešinama dosadilo to slušati pa su rekli: „Ajde ti preuzmi ako si tako pametan“.

Zvučalo je suludo, ali on je prihvatio izazov. Samo što stvari nisu bile baš tako jednostavne.

Od ranog je djetinjstva João bio obilježen politikom i militantnim djelovanjem. Njegovi roditelji Gaspar i Jenny bili su članovi Maragotosa, skupine koja je potkraj 19. stoljeća pokrenula revoluciju protiv brazilske vlade, te početkom 1920-ih doživjela novi uzlet; obitelj je neko vrijeme bila u političkom egzilu u Urugvaju, a João je kasnije pričao kako je kao šestogodišnje dijete švercao oružje i streljivo pod odjećom pri povratku u Brazil. Kao tinejdžer je postao aktivist brazilske Komunističke partije i pisao vatrene pamflete, a u 1940-ima je nastrijeljen kad je jednom prilikom policija upala u prostore komunističke mladeži i sukobila se s njom. Iako ga je kasnije ljubav prema nogometu i novinarstvu odvela u drugom smjeru, svoje ideološke afinitete nikad nije skrivao – kao ni animozitete prema vojnim liderima i diktatorima koji su zavladali Brazilom.

General je preko ‘svojih’ novinara i predsjednika saveza tražio da pozove njemu omiljenog igrača: “Ja ne biram njegove ministre, pa neće ni on moje igrače”

Pokušao je igrati nogomet, ali nije dospio dalje od podmlatka svog voljenog Botafoga. Međutim, godine 1957., kad je već bio etablirani novinar koji je prošao gotovo sve najvažnije nacionalne redakcije, klub ga je pozvao: „Ajde ti preuzmi ako si tako pametan“.

I preuzeo je, osvojivši s Botafogom državno prvenstvo već u prvoj sezoni. Ostao je do 1959., do kad se pokazalo da svakodnevni rad u klubu naprosto nije za njega: bio je previše konfliktan po prirodi i neprestano ulazio u sukobe s igračima, suparnicima, a ponajviše klupskim čelnicima. Osim toga, previše mu je nedostajalo pisanje.

Nastavio je tako svojim putem, a onda se deset godina kasnije dogodila repriza. Reprezentacija, koja je u međuvremenu osvojila Mundijale 1958. i 1962., ali na onom 1966. žestoko podbacila, pala je u nemilost javnosti zbog loših igara i percepcije da se njene glavne zvijezde ne trude dovoljno. Takvoj je klimi uvelike pridonio i sam João, nemilice kritizirajući rad izbornika Aymorea Moreire i Dorivala Knippela ‘Yustricha’, ali nudeći i konkretna rješenja – dakako, na teorijskoj razini.

I premda je Brazilom tih godina vladala desničarska vojna diktatura, Saldanhi, komunistu, je 1969. ponuđeno izborničko mjesto. Obično se tvrdi da je pritisak javnosti bio toliki da ga je umiriti mogao samo potpuno iracionalni, očajnički i kockarski potez poput toga. Neki brazilski novinari pak kažu da se vladajuća oligarhija – kao predsjednik saveza predstavljao ju je João Havelange, koji će uskoro postati najkorumpiraniji čovjek u nogometu i ustrojiti FIFA-u po načelu organiziranog kriminala, odnosno institucionalizirane korupcije – zapravo nadala da Saldanha neće uspjeti, što bi uvelike otupilo oštricu njegove kritike u javnosti (toliko je bio popularan i važan…), a da će oni još uvijek imati dovoljno vremena postaviti nekoga svog prije početka SP-a 1970.

João je prihvatio izazov. Čekao se njegov prvi pogrešni korak.

No, on nije dolazio. João je odbacio nadimak ‘Kanarinci’ za reprezentaciju i rekao da njemu „ne trebaju ptičice, nego zvijeri“. As feras de Saldanha, Saldanhine zvijeri, bilo je novo ime od milja s kojim su prokrstarili južnoameričkim kvalifikacijama, zabilježivši šest pobjeda u šest susreta. Igra je bila drastično ubrzana, momčadski duh podignut na daleko višu razinu i Seleção je ponovno pridobio naklonost puka, kao i vjeru da na meksičkom SP-u može do zlata.

Glavešinama je ponestajalo vremena i manevarskog prostora.

U međuvremenu je diktatura u zemlji otišla s tvrdog na tvrđe, kako je vlast preuzeo general Emílio Garrastazu Médici. Njegov je režim postrožio represiju prema članovima Komunističke partije, mnogi od kojih su bili Joãovi dugogodišnji prijatelji. Krajem 1969. ubijen je njemu osobito blizak Carlos Marighella. U siječnju 1970., prilikom puta u Meksiko na ždrijeb Svjetskog prvenstva, João je svim stranim funkcionarima i političarima do kojih je uspio doći dijelio dosje koji je sam sastavio, a u kojem su bila imena više od 3.000 političkih zatvorenika te stotina koje je brazilska vojna diktatura ubila ili mučila.

To je, dakako, izazvalo bijes vladajućih, koji su iznimno popularnog izbornika počeli napadati svim sredstvima. Od sitnih incidenata, poput onoga kad je João rekao Peleu da je „ćorav“ (zvijezdini problemi s vidom bili su već dugo poznati), radile su se velike afere preko poslušnika u medijima. Od poraza od Paragvaja u nevažnoj prijateljskoj utakmici pokušao se napraviti još veći skandal, a João je sve više i više gubio živce – tako je, primjerice, s napunjenim revolverom došao u hotel tražiti svog prethodnika Yustricha koji se usudio kritizirati njegovu taktiku… Kulminacija je bila kada je general preko ‘svojih’ novinara i Havelangea tražio od izbornika da pozove Darija, njemu omiljenog igrača Atletico Mineira, na što je João bez sustezanja rekao: „Ja ne biram njegove ministre, pa neće ni on moje igrače“. Još je povrh toga odbio doći na primanje kod generala, poručivši da „ne može sjediti s ubojicom svojih prijatelja“.

Stvari su eskalirale i João je otpušten u ožujku 1970., nepuna tri mjeseca prije početka Mundijala. Zamijenio ga je je Mario ‘Lobo’ Zagallo, koji je odmah pozvao spornog Darija i prihvatio vojnog časnika Cláudija Coutinha kao svog asistenta. Zagallo će kasnije tvrditi da je on jedini zaslužan za trijumf jer je u tom kratkom vremenu potpuno promijenio taktiku; da je Joãov 4-2-4 bio zastario i suludo napadački i da bez prelaska na 4-3-3 Brazil ne bi uspio, usprkos svim onim zvijezdama kao što su bili Pele, Jairzinho, Tostão, Gerson, Carlos Alberto i Rivelino. Ali to su sve bili igrači koje je João selektirao i od njih već napravio pobjedničku momčad.

Ne možemo znati što bi bilo da je João ostao. Za njega su očito postojale važnije stvari od nogometa, poput vlastitih uvjerenja i obraza. Jednako kao što je napadao diktatore i njihove poslušnike, tako je kritizirao i moderni nogomet, koji se po njemu počeo udaljavati od svojih korijena. „Danas mnogi igraju za dolarske ugovore, a ne za momčad“, pisao je.

Bio je vjerojatno najžešći zagovornik autentičnog brazilskog stila i do kraja života zagovarao futebol arte kontra pragmatičnosti koja je dolazila iz Europe i Argentine, ali nije bio idealist kojega je pregazilo vrijeme: pratio je trendove i u svojim komentarima, kao i u trenerskom radu, razmišljao o tome kako da se brazilski nogomet modernizira, a da pritom ne izgubi autentičnost. Rezultati govore da je u tome bio i uspješan. Dokumentarac o njegovu životu, prikazan prije pet godina na festivalu u Cannesu, prozvao ga je „Mozgom iza igre“.

Brazilski kolege govore da je na isti način razmišljao i o brazilskom društvu; premda uvjereni komunist koji nije prezao ni od potezanja pištolja (onaj incident s Yustrichem nije bio jedini sličan), bio je jedan od najotvorenijih kritičara diktature među javnim osobama i ostao dosljedan sve do svoje smrti i onog posljednjeg teksta napisanog na samrtnoj postelji. Generali su ga možda lišili prilike da podigne pehar Julesa Rimeta, ali nikad nije zbog toga kukao; znao je da je za sve što je u životu dobro i loše napravio bio odgovoran sam i da je to bio njegov izbor.

Jer je bio Neustrašivi.