Nogomet narodu

Noć živih mrtvaca

Barcelona je ustala iz mrtvih i pobijedila. Nije bilo lijepo. Sa zombijima nikad nije

Bilo je to kao u filmu, reći će Luis Enrique nakon utakmice i dodati: „Ali u hororu, ne u trileru.“ Barcelona je počela mrtva, vratila se, onda je opet usmrćena i opet se vratila iz mrtvih za najluđi, najnevjerojatniji comeback ikada.

Dugo se nakon utakmice Camp Nou tresao u adrenalinskoj ekstazi i sve je prštalo od sirovih, divljih, neukrotivih emocija. Igrači i stručno osoblje trčali su naokolo kao sumanuti, grlili se, smijali, plakali, urlali. Navijači su na tribinama skakali kao divlje zvijeri u kavezima. U press loži je prokuhalo, a nekima od nas ispred televizora učinilo se da bi nam iz glave počele frcati vruće kokice kad bismo samo mogli skinuti poklopac koji ih drži zatočene.

Football, bloody hell.

Ono što se dogodilo pamtit će se kao inspirativno za sva vremena i sve generacije koje dolaze. Ne samo u nogometu, nego i u životu: primjer, jedan od najboljih, da je sve moguće i onda kad je nemoguće. Da kombinacija volje, vjere i muda može ostvariti i najluđe snove i da se nikad ne treba predavati. Povijest, kao što znamo, pišu pobjednici; iz romansirane povijesti koja će nam biti napisana i vremenom prihvaćena bit će izostavljeni neki detalji koji baš i ne pašu u scenarij o velikom povratku, krvarećem srcu na terenu i volji koja pomiče planine.

Zaboravit će se to da se nije radilo o klasičnoj inspirativnoj sportskoj drami, pa ni o trileru, nego – kao što i sam Luis Enrique kaže onako vruć i prebrijan – baš o hororu. I to onom u kojem zombiji pobjeđuju.

Barcelona je najprije ubijena u onoj prvoj utakmici na Parku prinčeva. Masakrirana i osramoćena, dezintegrirana na subatomske čestice, oplakana i preboljena, još i sretna da ubojstvo nije bilo brutalnije – a zaista je moglo biti, jer 4-0 je bio i premali rezultat s obzirom na događanja na terenu. Enrique je već tada, jasno je to bilo svima koji iole prate, bio dead man walking; odluka koja je uslijedila da neće ostati na klupi od iduće sezone primljena je mirno i zapravo s olakšanjem. On sam je rekao da ga je iscrpio pritisak i intenzitet posla – a kad to kaže čovjek koji u slobodno vrijeme trenira za one ekstremne Ironman triatlone, onda možete samo pretpostaviti da je buknuo kao šibica ili da je nešto u njemu umrlo.

Dugo prije toga, praktički od samog početka njegove vladavine, tinjala je osuda Enriquea kao Barcina ‘grobara’, čovjeka koji ubija samu bit kluba koji je više od kluba, onaj je ne sais quoi koji je Barcelonu – barem na terenu – činio posebnom. I u trenucima najveće slave i uspjeha, a pod Enriqueom ih je bilo puno, potezalo se to pitanje – s pravom, rekao bih, iako je ono zapravo trebalo biti upućeno vodstvu kluba koje se odlučilo na strategiju dovođenja megazvijezda umjesto one koja je dotad Barcu činila Barcom.

Iz povijesti koja će nam biti napisana bit će izostavljeno to da nije bilo riječ o tipičnoj sportskoj melodrami, akcijskom spektaklu ili napetom trileru, nego baš o hororu

U procesu tijekom kojeg su ostarjeli i povukli se apostoli – usudio bih se čak reći da je, možda paradoksalno, veliki i zauvijek podcijenjeni Carles Puyol bio jednako bitan kao i Xavi – a dovedeni Neymar i Luis Suarez, Enriqueu i nije preostalo drugo nego da raskrsti s dotadašnjim stilom i isforsira broken team u kojemu ostatak momčadi služi tome da nekako, bilo kako, doturi loptu prednjem trozupcu. Ako i nije ranije bio pragmatičan, morao je to postati kako bi bio uspješan – što je bez sumnje bio.

Iz sadašnje perspektive čini se da je njegova najava povlačenja možda bila potez genija. U pet utakmica nakon poraza u Parizu momčad je zabila 21 gol, približila se Real Madridu na ljestvici La Lige i – uz sve zakulisne igre koje uvijek, a osobito u trenucima krize obigravaju oko svlačionice i uvlače se u nju – udahnula novi život.

Život poslije smrti.

Kao da je netko nadljudskom snagom dignuo tešku mramornu ploču grobnice i otkrio još svježu zemlju iz koje su igrači izmiljeli poput vojske zombija. Takva Barca, koja više nije Barca jer je iznevjerila sebe žrtvujući ideale na oltaru rezultatskog uspjeha, s momčadi čiji su ključni igrači već u ozbiljnim godinama, predvođena mrtvim čovjekom na trenerskoj klupi, krenula je u bitku – možda i posljednju svoju veliku bitku – odlučna i očajna koliko već živi mrtvaci moraju biti.

Enriqueva najava, da „ako netko nama može zabiti četiri, onda mi njemu možemo šest“, zvučala je točno tako dešperatno. Znao je trener, kao što znamo i svi mi, da Leo Messi, Suarez i Neymar svakome mogu utrpati naramak golova, ali nije bezveze rekao šest, a ne četiri ili pet, jer pravilo o golu u gostima – zastarjelo i danas više štetno nego korisno – vodeći je ubojica drame u UEFA-inim natjecanjima.

Od prvog sučeva zvižduka ono je prijeteći visjelo nad glavama domaćih. Enrique je od Pariza prešao na sustav s trojicom u zadnjoj liniji, koja dosta ovisi o Javieru Mascheranu – a on je, premda jedan od najboljih defenzivaca na svijetu, fizički mismatch za bilo kojeg snažnog i krupnog napadača. Sve je bilo podređeno očekivanjima dominacije od prve minute i sabijanja PSG-a na njegovu polovicu terena, ali čak ni trener nije vjerovao da će s takvim planom uspjeti sačuvati vlastitu mrežu.

I nije. Kad je Edinson Cavani zakucao loptu pod prečku za 3-1, Barcelona je ubijena po drugi put – ne samo u ovom ogledu od dvije utakmice, nego i u ovoj sezoni i na simboličkoj razini. Dotad je Camp Nou gorio, posvuda se vitlala senyera i bujala je nada u konačni preokret – bilo je, zaboga, još puno do kraja – a onda je sve utihnulo i smirilo se. Dotad je Barci trebao samo još jedan gol da izjednači – a onda, s prednošću domaćeg terena i nedvojbenim psihološkim momentumom na ovaj ili onaj način dođe do pobjede; nakon toga trebala su joj tri gola. Još onoliko koliko je dotad teškom mukom zabila, s time da ne primi više nijedan. Away goals rule. Dinamika i dramatika utakmice otišle su u nepovrat – ili se barem tako činilo kako su curile minute, a ništa se nije mijenjalo.

Ipak se dogodilo. Nevjerojatno i dotad neviđeno, senzacionalno.

Ali nije bilo lijepo. Sa zombijima nikad nije.

Bilo je, kao u onoj sceni koju baš svaki horor na svijetu mora imati, kad se suparnik za kojega svi misle da je sad definitivno mrtav polako i zlokobno pridiže iza leđa protagonista. I kreće u novi napad.

Dva od šest golova pala su iz (poklonjenih?) jedanaesteraca, jedan je bio autogol, jedan iz slobodnog udarca, a dva nadasve čudna i, moglo bi se reći, rezultat dezorijentiranosti gostujuće obrane. Nijedan iz izrađene akcije. Čak ni Messi, najbolji igrač kojeg je svijet ikad vidio, nije napravio ništa konkretno osim što je zabio iz penala. Ona klasična Barcelona našeg vremena pobjeđivala je (i gubila) genijalnom momčadskom strategijom te eksplozijama individualne kreativnosti i tehnike; ovdje je to više bila kombinacija sreće, sile i nespretnosti suparnika, koji se u ključnim situacijama ponio točno onoliko glupo koliko se glupo i nelogično ponašaju ljudi u filmovima sa zombijima.

Koliko god apsurdno zvučalo pri rezultatu 6-1, Barcelona uopće nije igrala dobro. Ne za svoje standarde. Igra je najvećim dijelom bila rastrzana, a prijenos lopte i tranzicija neurotični i usporeni – točno onako kako se u klasičnim hororima, poput onih koje je snimao George A. Romero, ponašaju zombiji.

Svejedno je to bila fantastična noć, s izljevima nepatvorenih, divljih emocija koje nas vraćaju u djetinjstvo i početnu točku u kojoj smo zavoljeli nogomet. Ali iz povijesti koja će nam biti napisana bit će izostavljeno to da nije bilo riječ o tipičnoj sportskoj melodrami, akcijskom spektaklu ili napetom trileru, nego baš o hororu.

Bila je to noć živih mrtvaca.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.