Nogomet narodu

Ono čega nema

Je li nogomet kontaktni sport?

Može li se, bolan, vidjet ono čega nema?

Referenca je, priznajem, pomalo opskurna; pokupio sam ovaj citat davnih dana u djetinjstvu iz jednog monologa u filmu Kuduz Ademira Kenovića, za koji je scenarij pisao Abdulah Sidran. I tako, vjerojatno znate onaj osjećaj kad vam nešto ostane u pamćenju i svako malo se toga u nekoj prilici prisjetite i uvijek se iznova čudite kako to da se ne radi o općem mjestu popularne kulture nego samo djeliću vašeg osobnog mikropop kozmosa.

Ponovno sam se toga sjetio prošle nedjelje gledajući utakmicu FA Cupa između Cardiff Cityja i Manchester Cityja i onda opet čitajući komentare Joeya Bartona nakon što je obrambeni igrač domaćih Joe Bennett skršio Leroya Sanea i onesposobio ga na idućih mjesec i pol dana. Cardiff je tijekom cijele utakmice forsirao vrlo agresivnu i grubu igru; premda smo slični intenzitet pogibeljnih startova vidjeli i na nedavnom mančesterskom derbiju, i to s obje strane, ovdje je to – vjerojatno dijelom zbog ogromne razlike kako u kvaliteti, tako i u stilu igre – djelovalo posebno šokantno i Pep Guardiola se nakon utakmice požalio da suci u Engleskoj nedovoljno štite igrače.

Barton je uzvratio Guardioli, rekavši da Cityjev menadžer mora „razumjeti prirodu engleskog nogometa“ i prestati kmečati zbog njegove žestine, odnosno „fizikalnosti“.

„Što on hoće, beskontaktni sport kao u Španjolskoj ili u Italiji?“, rekao je Barton Talksportu. „Moramo pustiti igru da teče. U našoj igri postoji razina fizikalnosti koja je drugačija od onoga na kontinentu.“

Pretpostavljam da svaka generacija mora imati svog Joeya Bartona, lika koji jaše na valu uvriježene narodne ‘mudrosti’ kako bi sebi priskrbio popularnost i tobožnji kontroverzni status. Kao što se Guardiola nije prvi put žalio zbog grubosti engleskog nogometa, tako se ni Barton nije prvi put našao pozvanim kritizirati ga jer „ne razumi mentalitet“, uz onaj neizbježni shtick tipa „lako je njemu, volio bih ga vidjeti s Burnleyevim budžetom“. Nekoć su takvi tipovi, doduše, možda imali više stila dok je Barton baš redikul, ali zapravo je ovaj put pitanje koje postavlja barem donekle legitimno.

Je li, dakle, nogomet kontaktni sport? Postoji li zaista nešto u genomu otočkog nogometa što opravdava razliku, da ne kažem diskrepanciju, u tretmanu startova u odnosu na ostatak nogometne Europe?

I, da se vratimo Kuduzu – probat ću to objasniti malo kasnije – kolika je općenito vrijednost i važnost tacklinga, te u Engleskoj tradicionalno slavljene i podučavane nogometne vještine, u suvremenoj stalno evoluirajućoj igri koja je zapravo sustavno marginalizira nauštrb drugih obrambenih kvaliteta?

Vratite li se koje desetljeće u prošlost, naići ćete na imena koja se danas rijetko spominju, ali u svoje su vrijeme – recimo, 1960-ih i 1970-ih – bila gotovo jednako slavljena kao i veliki otočki strijelci. Jedno od njih je Ron ‘Chopper‘ Harris, koji je nevjerojatnih 19 godina (1961.-1980.) igrao za Chelsea i upisao rekordnih 795 nastupa za klub; nisu ga bezveze zvali ‘Sjekač’, jer Harris je redovito radio ovakve stvari, uglavnom na oduševljenje domaćih navijača:

Jerka Leku svojevremeno su sami suigrači u Dinamu odmilja prozvali ‘Prvim mesarom Lige prvaka’, ali ono kako je on igrao izgleda kao jogo bonito naspram stila koji je krasio Harrisa i njegove suvremenike, kao što su bili Norman ‘Bites Yer Legs’ Hunter iz Leedsa i Liverpoolov Tommy Smith, za kojeg je legendarni menadžer Bill Shankly jednom rekao da „nije bio rođen, nego odvaljen od kamena“. Ovi momci, obično u Engleskoj kolokvijalno nazivani ‘hard men‘, vodili su se narodnom mudrošću koje je i danas svjestan svaki niželigaški bek ili stoper koji drži do sebe: treba odmah na početku ‘ući u kost’ ili uklizati najboljem suparničkom igraču kako bi se pokazalo tko je gazda i steklo psihološku prednost.

Ili, kako je to poslovično elokventno objasnio Vinnie Jones nakon šokantne pobjede njegova Crazy Gang Wimbledona protiv Liverpoola u finalu FA Cupa 1988., a koja je počela tako što je Jones skrljao Stevea McMahona tek koju minutu nakon početnog zvižduka: „If their top geezer gets sorted out early doors, you win.“

Da bismo razumjeli obranu, nije nam dovoljno ni vidjeti što se neposredno dogodilo ni gledati statistike; moramo tragati za onim što se nije dogodilo

Engleska pragmatičnost i relativna izoliranost od nogometnih trendova u ostatku Europe tih desetljeća značila je da su se stare navike vrlo teško i polako mijenjale – ponajprije u taktičkom smislu, a to je, naravno, povezano i sa startovima. No, upozorenja je bilo napretek. Primjerice, uoči okršaja Engleske i Mađarske na Wembleyu 1953. naslovi u domaćim novinama pozivali su na „hard tackling“ kao protuoružje za mađarski „fancy stuff“. Epilog je poznat: u najopjevanijem porazu engleske nogometne povijesti Mađari su pobijedili 6-3 (u uzvratu kasnije još i 7-1), a branič Billy Wright kasnije je bespomoćno zavapio: „startao sam na zrak“…

Glavni razlog za to bila je engleska taktička naivnost, odnosno neprilagodljivost. Momčad je igrala u tada već desetljećima standardnoj formaciji WM (3-2-2-3), dok se mađarski „fancy stuff“ prije svega odnosio na oblik WW (2-3-2-3), koji se u fazi napada transformirao u 2-3-1-4 s povučenim centarforom. Englezima je bilo nezamislivo da netko protiv njih igra u drugačijem rasporedu od uobičajenog i dobar dio vremena su lovili sjene po terenu.

Taktičke inovacije – od mađarske Lake konjice, preko nizozemskog totalnog nogometa do konačnog pobjedničkog uspona zonskog markinga u 1990-ima – uzrokovale su pad važnosti starta kao glavne obrambene vještine. One su, međutim, najvećim dijelom zaobišle Englesku: ondje su gotovo sve momčadi igrale u istoj formaciji s tek manjim korekcijama, a utakmice su se u svojoj esenciji svodile na niz duela jedan-na-jedan. Svaki je igrač imao svog izravnog suparnika – košarkaškom terminologijom, matchup – kojeg je morao markirati i ishodi tih dvoboja često su imali presudni utjecaj na utakmicu. Stoga je na igračima koji se brane bio teret da zaustave svog suparnika, a najučinkovitiji način za to najčešće je bio start. Znate onu staru: lopta može proći, ali igrač nikako…

Ima, dakako, nešto i u jurišničkoj, ‘viteškoj’ tradiciji engleskog nogometa, ali mogli bismo reći da je glavni razlog zašto su startovi ondje ostali na cijeni i glorificirani više nego drugdje upravo u taktičkoj stagnaciji, odnosno zaostalosti za kontinentalnom Europom.

A to je potrajalo i nakon što je Premier liga uvozom stranih top igrača i trenera počela dramatično mijenjati shvaćanje nogometa na elitnoj razini. Toliko je tackling bio uvriježen na grassroots razini da je Xabi Alonso, kad je 2004. stigao iz Real Sociedada u Liverpool, kao stvar koja ga je najviše iznenadila u engleskoj nogometnoj kulturi istaknuo upravo to što se startovi smatraju poželjnom kvalitetom za igrača.

„Naprosto ne shvaćam nogomet na takav način“, rekao je kasnije Guardianu. „Tackling je zadnje pribježište i potrebno vam je kao igraču, ali to nije vrlina kojoj treba težiti, koja vas definira kao igrača.“ Ta je njegova izjava zazvučala pomalo neobično, pa su ga i iz magazina FourFourTwo pitali za dodatno pojašnjenje, a on je rekao: „Samo u Engleskoj vidio sam da klince već u najmlađim uzrasnim kategorijama uče startovima. Imate sedmogodišnjake koji su u stanju izvesti savršeni klizeći. I samo u Engleskoj sam vidio da im treneri i roditelji zbog toga oduševljeno plješću.“

Legendarni Paolo Maldini bio je poznat po tome što je s terena u pravilu odlazio neuprljanih gaćica i štucni, jer se vrlo rijetko odlučivao na startove – kažu da je to u prosjeku radio svega jednom u dvije utakmice. „Ako morate startati“, jednom je rekao, „to znači da ste već pogriješili“.

Maldini se do elitnog statusa vinuo još kao mlad igrač u Milanu pod vodstvom Arriga Sacchija, jednog od najutjecajnijih trenera u suvremenom nogometu. Sacchi je ovako opisao defenzivnu fazu svoje filozofije: „Igrači su imali četiri referentne točke: loptu, prostor, suparnika i suigrače. Svaki njihov pokret morao je biti napravljen u odnosu na te četiri točke. Svaki igrač morao je odlučiti koja će referentna točka u danom trenutku odrediti njegove pokrete.“

Zastrašujući je kontrast da su Maldini i Sacchi 1988. s ovim sofisticiranim pristupom uzeli svoj prvi scudetto s Milanom i započeli dominaciju – dakle, istog proljeća kad je Crazy Gang osvojio FA Cup s taktikom „sredi njihova top geezera što prije“.

Maldinijev stil igre omogućio je Sacchijev sustav, u kojem je težište sa startova prebačeno na donošenje odluka, pravovremenost i kretanje. No, veza između grubih startova i taktike je dvosmjerna.

Nakon desetljeća u kojem smo na mundijalima svjedočili nekim od najbarbarskijih ‘sječa’ u povijesti – kao kad je 1982. Claudio Gentile 23 puta u jednoj utakmici faulirao Diega Maradonu, ili kad su 1990. u samo pet sekundi trojica Kamerunaca pokušala grubo zaustaviti Claudija Caniggiju, da bi posljednji, Benjamin Massing, to i uspio – FIFA je započela s adaptacijom pravila u smjeru sve veće zaštite igrača s loptom. Neki kažu da je jedan od izravnih povoda bilo i prijevremeno umirovljenje Marca van Bastena, senzacionalnog igrača kojeg su toliko (i toliko puta) skršili da je dugo bilo neizvjesno hoće li ikad uopće moći normalno hodati.

Činjenica je da je Van Basten svoje ozljede pretrpio mahom u Italiji, igrajući za isti onaj AC Milan. Također, možda najgrublji igrač u povijesti bio je ‘mesar iz Bilbaa’ Andoni Goikoetxea – čovjek koji u svom domu u staklenoj kutiji drži kopačku kojom je Maradoni poderao ligamente. Nije, dakle, da je talijanska i španjolska tradicija baš ‘beskontaktna’, kako bi to rekao Joey Barton; samo što su u tim zemljama bili skloniji mijenjati stvari promjenom kako taktičkog pristupa, tako i pristupa u radu s mladima, dok su u Engleskoj desetljećima išli glavom na kopačku.

Međutim, tražite li dokaz za to da nogomet nije zamišljen kao ‘kontaktni sport’, ne morate gledati dalje od izvornih Pravila igre koja je 1863. sastavio engleski FA. U pravilu broj 10 eksplicitno se kaže: „Ni saplitanje ni udaranje neće biti dopušteno“. Kad je FIFA u 1990-ima postupno, počevši sa zabranom starta s leđa, krenula s naputcima da se dopusti sve manje grubosti u igri, ona se zapravo vraćala izvornom duhu nogometa – onome zbog čega se, između ostalog, u svojim ranim danima izdvojio od ragbija.

I to je, dakako, postupno smanjilo važnost startova i omogućilo uspon nogometa zasnovanog na posjedu lopte čiji je najprominentniji ideolog Cityjev Guardiola, ali i dodatnu promjenu paradigme kad je u pitanju faza obrane i ono što se danas od obrambenog igrača traži.

Sir Alex Ferguson bio je iznimno uspješan u stalnim nastojanjima da pomiri svoju tradicionalističku narav s progresivnim trendovima, ali i njemu se znalo dogoditi da grubo pogriješi u procjeni. U kolovozu 2001. tako je odlučio prodati Jaapa Stama u Lazio, što je kasnije nazvao jednom od najvećih pogrešaka u svojoj menadžerskoj karijeri.

Ferguson se na taj potez odlučio – barem tako tvrdi Simon Kuper u Financial Timesu – nakon što je proučavao statistiku i primijetio da Stam rjeđe nego ranije radi startove. Pretpostavio je da je Nizozemac, kojemu je tada bilo 29, prošao svoj igrački zenit i zato ga je pustio, a Stam je nakon toga još nekoliko godina igrao na vrhunskoj razini. Fergusonova pogreška iz današnje se perspektive čini pacerskom i on sam ju je vrlo brzo uočio i priznao, ali promatrana u kontekstu vremena i ranog vala dolaska individualne statistike u nogomet ona i nije toliko nerazumljiva.

Stam je, dakle, doista rjeđe startao, ali samo zato jer je rjeđe za time imao potrebu. Taj podatak nije značio da je postao lošiji igrač, već upravo suprotno: Stam je postao bolji u čitanju igre i suradnji sa suigračima. Najbolji obrambeni igrači, znamo to danas, ne moraju startati – odnosno, čine to samo u nuždi.

Ključne stvari u suvremenom nogometu kad govorimo o branjenju su konstantno kretanje, zatvaranje prostora i suparničkih opcija za odigravanje pasova. Defenzivni blok u pravilu se najviše orijentira prema lopti i često ide za tim da suparnika natjera na bezopasna dodavanja ili pak na riskantnije poteze kao što su driblinzi ili duge lopte, koji imaju manju vjerojatnost uspjeha i zadržavanja posjeda.

Drugim riječima, obrana je danas puno više zasnovana na momčadskom radu nego što je to ranije bio slučaj.

Nuspojava te evolucije je to što je prilično teško konvencionalnom statistikom ‘izmjeriti’ učinak obrambenih igrača. U nešto manjoj mjeri to vrijedi i za veznjake ili napadače – jer igrač tijekom utakmice ima loptu tek jedan do dva posto vremena, a statistika se uglavnom bazira na događajima kad je bio u posjedu lopte ili u borbi za nju, praktično ignorirajući sav njegov rad u ostatku vremena. Zato su Chris Anderson i David Sally u svojoj knjizi The Numbers Game predvidjeli da će se u budućnosti fokus nogometne analize s događaja koji uključuju loptu prebaciti na geometriju – primjerice, trokute koji prikazuju kretanje igrača u odnosu na loptu.

No, s defenzivnim dijelom statistike još je dodatni problem to što broj startova i uspješnost u njima može zavarati. Naravno, tackling je još uvijek vitalna vještina, osobito korisna kad suparnik uhvati visoko postavljenu obranu na krivoj nozi, ali tendencija je kod najboljih ekipa već dugo da broj startova opada – dijelom nauštrb broja presječenih lopti, a dijelom zato što bolje i sinkronizirano kretanje i postavljanje bloka ne nudi puno prilika za otklanjanje opasnosti startom.

Tu na scenu stupa psihološki fenomen koji nam otežava razumijevanje obrane: ljudi naprosto više primjećuju i pripisuju veći značaj onome što mogu vidjeti. Kad vidimo braniča kako nekoliko puta tijekom utakmice herojskom intervencijom prlja gaćice i uzima loptu suparniku, većina nas će zaključiti kako je odlično igrao; to što je možda svaki od tih puta bio loše postavljen i zato prisiljen na start kao zadnje pribježište primijetit će tek manji broj ljudi.

U psihologiji se ovaj drugi proces zove kontrafaktualna analiza i svodi se na to da pokušamo zamisliti alternativni ishod događaja, odnosno povezati uzrok i posljedicu na način da analiziramo što bi se dogodilo da jedne od varijabli koje su vodile događaju nije bilo, ili da je ona bila drugačija. Primjerice, da je branič bio ispravno postavljen, mogao je spriječiti ili presjeći dodavanje koje je išlo prema suparničkom igraču i ne bi ni morao ulaziti u start, pa time ne bi ni ispao heroj – bolji igrač napravio bi upravo to. Jer ako morate startati, već ste pogriješili. Da bismo razumjeli obranu i kvalitetu obrambenih igrača, nije nam dovoljno ni vidjeti što se neposredno dogodilo ni gledati statistike; moramo tragati za onim što se nije dogodilo.

A može li se, bolan, vidjet ono čega nema?

Ne propusti top članke