Kad smo kao djeca igrali nogomet, glasno smo maštali o tome da u tom trenutku igramo na Maksimiru, Poljudu ili Camp Nou, da ona baba u prolazu uz rub terena nije neka random baba nego skupina navijača koji navijaju za nas, da one dvije cigle koje označavaju gol nisu cigle nego snježnobijele stative, vrata raja iza kojih se proteže mreža što u dodiru s loptom proizvodi onaj swooooosh… Najljepši zvuk u nogometu.

Iskreno recite, ne pamtite li još i danas neki gol koji ste zabili u kvartovskom ili seoskom ogledu na improviziranom igralištu, ili onaj za svoj razred na školskom? Pa i bez obzira na to jeste li kasnije na nekoj ozbiljnijoj razini igrali nogomet ili niste.

I Davor Šuker je, primjerice, kao klinac vjerojatno maštao o tome da će istrčati na Gradski vrt, Maksimir ili Santiago Bernabeu – ali je maštao o tome kako će se boriti za loptu, utrčavati na dubinski pas i kako će zabijati nekom velikom golmanu u rašlje, a onda trčati ususret suigračima u neobuzdanom veselju, dok masa sluđenih navijača skandira njegovo ime.

Kao klinac nije maštao o tome koliko će novca pritom zarađivati. A sasvim sigurno nije o tome kako će jednog dana biti – barem nominalni – vladar domaćeg nogometa i član UEFA-ina Izvršnog odbora koji će se svim silama trsiti da zadrži vlast i privid rada za dobrobit čitavog nogometa, dok ga oni koji su ga ne toliko davno idolizirali i skandirali njegovo ime sada preziru.

Kako odrastamo, tako sve više gubimo iz vida što nogomet u samoj svojoj srži jest.

Apsolutno je neprihvatljivo da vam netko drugi – bio to HNS ili neki seronja poput mene – govori kako ćete voljeti nogomet, svoj klub, reprezentaciju i svoju zemlju

Nikad nikoga normalnog pisanju nisu privukli novac, moć i utjecaj. Pisanje, za one koji su mu skloni i(li) o njemu ovisni, također je radost, avantura, nekome i gotovo fiziološka potreba.

Kao djeca smo čitali knjige, stripove i Sportske novosti, izmaštali vlastite svjetove u kojima smo htjeli biti istovremeno i pripovjedač i glavni lik; zaljubili smo se u pisanje jer smo osjećali da imamo nešto za reći i htjeli smo da to drugi čuju, odnosno pročitaju. Nije to baš sasvim usporedivo s nogometom, ali kao bubuljičavi i često neprilagođeni tinejdžeri u svakom smo slučaju željeli dokazati da smo zanimljivi najprije sebi, a onda i svijetu – a svijet su tada bili školska simpatija, prijatelji, možda nastavnici i(li) roditelji, pa tek onda svi drugi.

Kao klinci nismo maštali o tome kako i koliko će nas netko za tu skribomaniju plaćati. Ili o tome da ćemo kroz pisanje pokušavati steći nekakvu moć ili ostvariti nekakav utjecaj. Kao što mali nogometaš samo želi igrati, tako i mali pisac samo želi pisati.

Čuveni pjesnik i lik iz lektire Antun Gustav Matoš možda je pred kraj svog života – ako i tad – upoznao nogomet, ali znao je dosta o pisanju i o Hrvatima. U njegovo vrijeme, a bilo je to prije Prvog svjetskog rata, nije bilo hrvatske države, njene reprezentacije niti svjetskih i europskih prvenstava, ali svejedno su neke njegove opservacije – kako to obično biva s velikim pjesnicima i piscima – aktualne i primjenjive danas.

„A Hrvatu, siromaku“, pisao je tako my man AG prije više od stoljeća, „Još je veći mrak u mraku otkad je pobijedio“.

Ako ste imalo pazili na nastavi, sjećate se da je Matoš bio veliki domoljub. Čovjek je to čiju je parolu: „I dok je srca, bit će Kroacije!“ svojevremeno Tuđmanov Dinamo – koji se nije tako zvao – pokušao učiniti navijački ‘službenom’, a zapisao je i one emo core stihove koje nekim čudom (još uvijek) nisu uglazbili Zaprešić Boysi, a Uvijek vjerni ispisali na transparent: „Samo tebe volim, draga nacijo / Samo tebi služim, oj, Kroacijo / Što si duša, jezik, majka, a ne znamen / Za te živim, samo za te, amen!“

Prebrijan je bio Ej Dži.

Ipak, ne zamišljam ga kao nekoga tko bi danas u društvu Brune Esih, Velimira Bujanca i Joea Šimunića pohodio Thompsonove koncerte, jer bio je i vrlo kritičan. „Među narodima mi Hrvati sada / Jesmo zadnji, robovi bez vlasti / Osuđeni pasti i propasti bez časti“, pisao je. „Domovino moja, tvoje sunce pada / Ni umrijeti za te Hrvat snage nema“.

Možda griješim, ali u današnjem domaćem nogometnom novinarstvu, koje je prečesto samo suviše karikirana verzija cjelokupnog društva, zamišljam ga kao nekoga tko bi se svom svojom pjesnički sušičavom i osobenjačkom žestinom obrušio na aktualnu vlast u HNS-u, njene apologete i njena priopćenja za javnost.

Pala mi je na pamet ova Matoševa o „mraku u mraku“ nakon što je Hrvatska u doigravanju kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo izbacila Grčku i osigurala sudjelovanje na turniru u Rusiji iduće godine. Odmah idućeg dana Hrvatski je nogometni savez stao ‘na sve četiri’ i najavio kako ćemo se odsad ‘igrati’. U priopćenju za medije uzvratio je HTV-ovu stručnom komentatoru Jošku Jeličiću, koji je savez prozvao zbog – između ostaloga – visokih troškova, kao i na samu javnu televiziju. Objašnjavajući na što se odnose stavke u proračunu koje je Jeličić zajedljivo spomenuo, u Savezu su sebi dopustili i formulacije kao što je „da nečiji ego, jal i želja za samopromocijom uistinu ne poznaju granice“, a nisu propustili spomenuti ni to da činjenica kako se Hrvatska plasirala na 10 od 12 velikih natjecanja „nije plod slučajnosti niti isključivo zasluga igrača i izbornika (iako je njihov udio, bez sumnje, najveći), već valjda i onih za koje komentator navodi da ‘nisu napravili ništa’“.

U tom svom priopćenju nisu, međutim, objasnili zašto su neke od spomenutih stavki proračuna višestruko narasle zadnjih godina, a nisu ni osjetili potrebu komentirati napise u medijima prema kojima predsjednik Šuker u savezu prima mjesečnu plaću u iznosu između 50 i 55 tisuća kuna neto, premda je u medijima tvrdio da ondje radi kao volonter.

Istog dana – dakle, odmah nakon što su Vatreni osigurali plasman na SP – objavio je HNS i drugo priopćenje, u kojem se obrecnuo na svog ‘prirodnog partnera’ Sportske novosti, zamjerivši mu naslov koji sugerira da je savez već bio odabrao reprezentativni kamp u Rusiji. U tekstiću koji izgleda kao greškom objavljeni interni dopis, HNS se postavlja kao da je suvlasnik ili sukreator uređivačke politike lista i njegova online izdanja, dijeleći mu packe.

„U moru senzacionalističkih naslova i nekvalitetnog novinarstva koje se pojavilo dolaskom interneta, priželjkujemo da upravo Sportske novosti ostanu prepoznata kvaliteta koju mogu poštovati igrači, treneri, dužnosnici, a prije svih čitatelji. Iz tog razloga, nužno je da online redakcija SN usuglasi strategiju s tiskanim izdanjem i konačno tekstove iz tiskanih izdanja počne opremati odgovarajućim, a ne clickbait naslovima koji ruše rejting Sportskih novosti te njihovih urednika i autora.“

I ranije se HNS relativno često znao oglasiti ponekim demantijem ili prosvjednom notom zbog medijskog praćenja njegova rada. Na službenoj stranici lige, čije tekstove prenosi, ima i redovnog hitmana koji doslovce kroz svaku svoju kolumnu provlači peckanje „flambojantnih hooligansa i njihovih jadnih istomišljenika“, implicirajući valjda da postoje autori koji – samo zato što su kritički nastrojeni prema HNS-u i postavljaju neugodna pitanja – ne vole Hrvatsku ili takvo nešto i posvećeni su pokušajima sabotiranja atmosfere oko reprezentacije iz nekih svojih pobuda. To je otprilike i teza koju u svojim huškačkim pamfletima zastupa i glavni urednik Sportskih novosti, pod čijim je ravnanjem nekoć vrlo cijenjeni list otkrio novo dno; međutim, njegova struja svijesti, koja po nekoj sumanutoj logici reprezentaciji izravno suprotstavlja Hajduk, a neistomišljenike proziva „lapanima i šumadincima“, nije iznjedrila HNS-ovu niti ičiju službenu reakciju.

Jest, eto, nekakav clickbait, kakvih je zadnjih mjeseci bilo bezbroj gotovo na dnevnoj bazi.

I nije, naravno, savez slučajno baš sad odlučio promptno reagirati na ono što se o njemu govori i piše u medijima. Niti je slučajno odabrao dva, kad je nogomet u pitanju, najutjecajnija domaća medija koja su usto po mrežnom sustavu utjecaja i moći – istom po kojem su ustrojena i druga područja javnog djelovanja u Hrvatskoj – unutar njegova dometa.

Također istog tog dana, u ponedjeljak, HTV je već ugostio HNS-ova izvršnog direktora Damira Vrbanovića – čovjeka kojemu se sudi za vrlo ozbiljan gospodarski kriminal, ali usprkos tome ne samo da je zadržao funkciju, nego ga i javna televizija ugošćuje u elitnom terminu. On je najavio da će se izborna skupština saveza održati već do kraja godine (a ne, kako je ranije najavljivano, na proljeće 2018.). Lako je zaključiti da HNS-ova vladajuća garnitura želi čim prije iskoristiti pozitivn(ij)u atmosferu nakon plasmana reprezentacije na SP i ukopati se u svježi rov na nove četiri godine. I da pritom traži podršku najutjecajnijih medija.

HNS je prethodno konačno prilagodio svoj Statut Zakonu o sportu, što je prošlo gotovo posve ispod radara. Napravio je to na apsurdno pokvaren i sramotan način, pri čemu su mnoge nove odredbe formulirane praktično tako da onemoguće ili maksimalno otežaju svaku stvarnu promjenu koja bi išla u smjeru veće demokracije i uvažavanja drugačijeg mišljenja; štoviše, neke od njih usmjerene su prema još većoj koncentraciji vlasti i odlučivanja u rukama nekolicine vladajućih. Sada se oni žele osigurati da što prije budu ponovno izabrani, prije nego što predsjednik Šuker izvali neku novu skandaloznu i kolosalnu glupost i prije nego što nove istrage i sudski procesi još više umrljaju ostatke ostataka ljudskog dostojanstva nekih od njih.

Nisam bio među onima koji su smatrali kako bi neuspjeh reprezentacije da se plasira u Rusiju mogao biti okidač pozitivnih promjena u hrvatskom nogometu. No, jesam vjerovao i još uvijek vjerujem da će uspjeh samo učvrstiti poziciju njegovih vladara, barem u očima javnosti. Ljudi su takvi; s porastom zanimanja za reprezentaciju drastično raste i broj onih casual pratitelja i klaunovskih navijača koji nisu najbolje upućeni u to u čemu je problem s Šukerom, Mamićem, Vrbanovićem i zašto točno toliko ljudi zamjera zaboravljivost na sudu Luki Modriću i Dejanu Lovrenu, a ostalima nedostatak hrabrosti i kralježnice.

Njima ćete lako prodati priču da su najveći problemi hrvatskog nogometa huligani, zli mediji, pa i udruga Naš Hajduk ako ustreba. U njihovim ćete očima lako kritičare prokazati kao nedomoljubne i instruirane lapane i šumadince – što god to značilo – pa i navući im za vrat bijesnu rulju ako to bude potrebno. Sve probleme, sve laži, malverzacije, kriminal i nesposobnost prekrit će plašt na ‘kockice’ i od svakoga će se očekivati da klekne pred zastavom bez obzira na to tko iza nje stajao. Isti plašt koji je prekrivao Sanadere, Todoriće i sve one koji su nas pljačkali.

Nogomet u Hrvatskoj, nažalost, nikad nije samo nogomet. Pisanje o nogometu prečesto znači pisanje o svemu drugome osim o nogometu samom, koliko god to iskreno željeli izbjeći i baviti se onime zbog čega smo tu divnu igru zavoljeli. Međutim, insinuirati da netko piše o njoj samo zbog nekih drugih interesa u borbi za moć, utjecaj i novac suludo je i uvredljivo.

Sad kad smo pobijedili, po svoj će nam prilici biti još veći mrak u mraku.

Taj mrak može osvijetliti zdrav razum i informirana vlastita prosudba. Uključite mozak i don’t believe the hype. Apsolutno je neprihvatljivo da vam netko drugi – bio to HNS i njegovi ili neki seronja poput mene – govori kako ćete voljeti nogomet, svoj klub, svoju reprezentaciju i svoju zemlju.