Nogomet narodu

Stadion zvan čežnja

O utjecaju zgrada na ljude i obrnuto

Ni Internet nije svemoguć; o životu Archibalda Leitcha danas jedva da možete pronaći nešto više od poneke šture informacije i sličice na kojoj, proćelav i naoko bolećiv, sjedi za svojim radnim stolom, gleda u objektiv fotoaparata i pravi se da nešto zapisuje. Pogriješite li u spellingu, guglanjem ćete dobiti rezultate za glumca Caryja Granta (rođen kao Archibald Alexander Leach), nekog trenera iz davnih dana američkog nogometa ili pak fiktivni lik Johna Cleesea u filmu Riba zvana Wanda.

Simon Inglis, njegov biograf i povjesničar nogometne arhitekture, kaže da ni u jednim novinama iz travnja 1939., kad je Leitch umro dva dana prije svog 74. rođendana, nije o tome izašla čak ni vijest – osim u žurnalu Instituta mehaničkih inženjera, profesionalne udruge čiji je član bio.

A u to je doba dobra većina klubova engleske najviše lige igrala na stadionima koje je, čitave ili dijelom, projektirao Archibald Leitch.

Anfield, Highbury, Craven Cottage, Goodison Park, Hillsborough, Molineux, Old Trafford, Selhurst Park, Stamford Bridge, Villa Park, White Hart Lane… Da spomenemo samo one koji ‘zvone’ i površnom pratitelju nogometa. Bilo ih je još puno – kako u Engleskoj, tako i u Leitchovoj rodnoj Škotskoj, gdje je, između ostalih, radio Ibrox i Hampden Park. Fascinantno je i iz današnje perspektive potpuno nevjerojatno da je za sva ta zdanja odgovoran jedan te isti čovjek: Archie Leitch ‘izmislio’ je nogometni stadion kad takvo nešto u punom smislu riječi još nije niti postojalo.

Vjerujem da arhitektura i urbanizam imaju velik povratni utjecaj na oblikovanje zajednice iz koje je nastala; ne samo na identitet, nego i sam mentalitet društva. Prostori i zgrade u kojima živimo, u kojima se krećemo i koje svakodnevno gledamo psihološki utječu na nas i dugoročno nam u nekoj mjeri uvjetuju obrasce ponašanja.

U doba kad se Leitch počeo baviti stadionima, govorimo o početku 20. stoljeća, u Britaniji se događao svojevrsni društveni obrat. S kontinuiranim industrijskim zamahom, Carstvom u punoj snazi i relativno stabilnom političko-ekonomskom situacijom, konzervativne vrijednosti prethodne viktorijanske ere – poput tradicionalne britanske suzdržanosti i sumnjičavosti prema novim idejama – polako su odbacivane, društvo je postajalo sve klasno svjesnije, a popularnost nogometa dramatično je rasla i on je postao omiljena razbibriga radništva.

Nogometni klubovi, kojima je posjećenost utakmica u samo desetljeće ili dva narasla po nekoliko puta, morali su naći načina da smjeste te ljude. Dotad su stadioni uglavnom malo-pomalo i stihijski, tribinu po tribinu, rasli oko ograđenog igrališta. No, ubrzo se pojavila potreba za nečim promišljenijim i sistematičnijim.

Leitch je prethodno projektirao tvornice i kao takav bio naviknut na funkcionalnost kao glavni princip – graditi se moralo brzo i jeftino, što je klubovima savršeno odgovaralo. Gradio je stadione kao da gradi tvornice – mnogi od njih ionako su bili u neposrednoj blizini dimnjaka i postrojenja, onih „Dark Satanic Mills“, kako ih je nazvao William Blake, s ponekim ukrasnim rešetkastim vratima i stiliziranim natpisom na crvenoj cigli. Dok su kazališta i glazbene dvorane bila središta života viših staleža, stadioni su građeni da budu to isto za radničku klasu, a nogomet da postane njen balet.

Leitch je, čini se, umro zaboravljen, ali njegov rad – koji su još desetljećima imitirali drugi – zauvijek je oblikovao engleski nogomet. Stadioni su kasnije nadograđivani, rekonstruirani i modernizirani, ali većina ih je zadržala obilježja koja su ih učinila prepoznatljivima. Podignuti u kratkom roku i često na relativno skučenom prostoru, u doba kad sigurnost gledatelja nije bila prva stvar o kojoj se razmišljalo, engleski su stadioni mahom imali strme tribine sasvim blizu terena i nudili vrlo blisko komunalno iskustvo nogometa i interakcije između gledatelja samih, kao i između publike i igrača.

Nogomet koji se na njima razvio bio je frenetičan i jurišnički, a loši vremenski uvjeti koji su travnjake dobrim dijelom godine ostavljali u groznom stanju – usprkos najkvalitetnijoj engleskoj travi – dodatno su utjecali na oblikovanje engleskog stila. Preskakanja igre, bjesomučne trke, nabacivanja i uklizavanja. Na takvim se stadionima razvio i sasvim drugačiji stil navijanja nego u većini kontinentalne Europe, gdje su tribine u pravilu bile puno dalje od samog travnjaka, a akustika bitno različita.

Ako bismo hrvatsku povijest gradnje stadiona sveli na dvije riječi, one bi bile: improvizacija i dotacija. To su i karakteristike čitave hrvatske nogometne kulture

Hrvatska, naravno, nije imala svog Archibalda Leitcha – nekoga tko bi izgradio stadione diljem zemlje i postavio standarde. Nije mi namjera uspoređivati našu situaciju s engleskom, jer je to iz više razloga besmisleno, ali isto je tako činjenica da u nas nikad nije ni došlo do nekog takvog trenutka eksplozije nogometne infrastrukture. Ako bismo hrvatsku povijest gradnje stadiona sveli na dvije riječi, one bi bile: improvizacija i dotacija.

To su ubrzo postale i karakteristike čitave hrvatske nogometne kulture.

Improvizacija je počela još u davnim vremenima i nastavila se u socijalizmu. Bilo da se radilo o starijim zdanjima ili novim projektima, uglavnom se gradilo i nadograđivalo malo-pomalo i stihijski. Ponekad radnim akcijama, češće političkim odlukama – ali nikad nije stigao takav trenutak u kojemu bi se mogao pojaviti nekakav Archibald Leitch ili više njih i potpuno preobraziti infrastrukturu. Poljud je zapravo jedini stadion u nas koji je izgrađen potpuno planski i bez (barem arhitektonske) improvizacije. Dakako, bilo je to također isključivo političkom odlukom. No, tragedija je u tome da je to – gotovo četiri desetljeća kasnije, dugo zanemarivan i oronuo – još uvijek jedini pošteni stadion u zemlji.

Desetljećima se igralo na stadionima koji su zapravo improvizirani. Osim toga, njih nisu gradili, pa ni posjedovali sami klubovi, a nisu niti građeni posebno za nogomet – ideja je bila da se na njima mogu održavati i atletska natjecanja, omladinski sletovi, smotre folklora i što god treba; multifunkcionalnost na socijalistički način.

Tako smo dobili stadione na kojima svaka tribina vodi svoju politiku – koliko u prenesenom značenju, toliko i doslovce. Igra koja se razvila bila je sporija i znatno više zasnovana na improvizaciji nego što je to slučaj u otočkom nogometu. Klubovi su funkcionirali na principu dotacija, sve dok one nisu presušile pa im je ostala samo improvizacija.

Oni među njima koje su preuzeli bogati i relativno ozbiljni gazde sanjaju novo zdanje. U Rijeci je sagrađen improvizirani, privremeni stadiončić, a stara Kantrida – na mjestu koje bi trebala niknuti nova – stoji netaknuta jer „čeka se GUP“. U međuvremenu je gazda objavio da je njegova tvrtka imala pare za novi stadion, da ih više nema, ali da to ne znači da se stadion neće graditi. Naći će se načina, navodno.

U Osijeku namjesnik novog gazde također obećava novi stadion, računajući na dotacije od Europe i od države. Iz Dinama su prije nekoliko mjeseci u medije lansirali vijest da će sami graditi novi stadion, da bi na tu lovačku priču ubrzo zaboravili, uslijed hitnijih problema. Stadion bi nadograđivao i zagrebački gradonačelnik – on namjerava ulupati još milijune i milijune gradskog novca u maksimirsku razvalinu koju, valjda je to svima jasno, ne može više spasiti ništa osim rušenja.

A stadion bi gradio, naravno, i Davor Šuker – i to, kako kaže, „bilo gdje u Hrvatskoj“. Tako je to „bilo gdje“ bilo i s nacionalnom kampom, pa je na kraju od silnih mogućnosti odlučeno da je idealna lokacija baš pored maksimirskog stadiona. Šuker je vrlo konkretan, kaže: „Tražimo od države da nam napravi jedan pristojan stadion. Neka uzor bude Budimpešta, gdje je potporom Orbanove vlade niknula Arena“.

Svi traže, zahtijevaju, žicaju, očekuju od drugih da riješe problem. Zapravo sanjaju povratak dotacija u nekom novovjekom, tobože kapitalističkom obliku – jer bez njih im ostaje jedino improvizacija, kao naličje cjelokupne hrvatske nogometne kulture.

Kažem, građevine povratno djeluju na ljude, oblikuju njihov mentalitet i obrasce ponašanja. Stanje u nogometu iza fasade Vatrenih katastrofalno je i nije ni čudo da nam je infrastruktura isto takva – ali vrijedi i obrnuto.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.