Nogomet narodu

Što je hrabrost?

Mali Östersunds FK europski je hit. Je li nešto slično ikako moguće u Hrvatskoj?

Što je bila najhrabrija stvar koju ste napravili u životu?

Hrabrost često shvaćamo kao neustrašivu reakciju u situaciji u kojoj nama ili drugome prijeti realna, izravna opasnost. No, hrabrost nije izostanak straha, već upravo suprotno: sposobnost, odnosno odluka da se s tim strahom suočimo i uhvatimo ukoštac; kad netko poduzme nešto hrabro, to nije zato što se nije bojao to napraviti – jer samo budale ne poznaju strah – nego upravo zato što ga jest bio strah, ali je to svejedno napravio.

Hrabrost je u nogometu, pa i u životu općenito, podcijenjena odlika. I pritom ne mislim na one klasične klišeje o pogibiji i ostavljanju srca na terenu, nego na prevladavanje straha od neuspjeha koji drastično utječe na donošenje odluka; hrabrost da se izloži, preuzme odgovornost i napravi nešto više, nešto drugačije od očekivanog. Da se izađe iz vlastite zone komfora i suoči s vlastitim demonima, ne skriva iza kolektiva i ne prepušta struji, pa gdje god nas odvela.

Za Grahama Pottera, trenera švedskog kluba Östersunds FK-a o kojem danas svi pričaju (a mi smo pisali još davno) hrabrost je značila spakirati stvari i ostaviti miran život u Engleskoj, gdje je trenirao amaterske sveučilišne momčadi, te s obitelji – suprugom i 11-mjesečnim djetetom – preseliti na hladni, ledom okovani švedski sjever. U nepoznatu kulturu, nepoznati jezik, bez prijatelja ili civilizacijskih blagodati na kakve je naviknuo. Za Potterovu suprugu – koja je bila izgradila vlastiti biznis, a čekala ju je sredina u kojoj nikoga nije poznavala i u kojoj će njen suprug po 12 sati dnevno izbivati iz kuće zbog posla – bila je to također iznimno hrabra odluka.

A sve kako bi Potter preuzeo nogometni klub iz žešće provincije, čak i po švedskim standardima, koji je upravo bio ispao u četvrtu ligu. Ali napravili su to, strahu usprkos.

Na sveučilištu Leeds Metropolitan, gdje je Potter prethodno pohađao kolegij liderstva i emocionalne inteligencije, puno je razmišljao o ulozi samosvijesti u individualnom razvoju. Bio je drugačiji od drugih bivših nogometaša po tome jer su ga okupirale takve meta-teme i traženje odgovora na pitanja o kojima se u nogometu malo govori. Svi ostali na njegovom kolegiju bili su ili iz vojne branše ili kirurzi, ljudi u čijem poslu je jako malo prostora za pogrešne odluke, jer one mogu ugroziti živote.

„To su sve bili visoko tehnički nadareni ljudi, ali trebala im je potpora u nošenju s emocijama koje dolaze s poslom, osobito u situacijama reagiranja na pogreške“, ispričao je Potter Benu Lyttletonu, koji je s njim proveo neko vrijeme radeći na svojoj novoj knjizi Edge: What Business Can Learn From Football. Lekcije naučene ondje, kaže, jako su utjecale na njegov način razmišljanja jer iz nogometne karijere pamtio je ono što naziva „kulturom okrivljavanja“: treneri su bili fokusirani na ispravljanje individualnih pogrešaka, klubovi su zbog njih kažnjavali, a navijači prozivali igrače. On je želio biti drugačiji.

Onda je preko zajedničkih poznanstava upoznao ÖFK-ova predsjednika Daniela Kindberga, koji je želio iz temelja izgraditi novi identitet kluba na koji će njegovi navijači i lokalna zajednica biti ponosni. Kroz razgovor su shvatili da razmišljaju slično i o istim stvarima i Kindberg mu je ponudio da dođe u Švedsku i pomogne mu ostvariti viziju. Kindberg je prethodno bio vojni časnik, služio je u Africi i na Balkanu, te je po povratku kući puno razmišljao o tome što znači biti u strahu i na koji način je to utjecalo na njega.

„Jednostavno je“, rekao je Lyttletonu. „Ako ste u borbenoj situaciji i napravite pogrešku, vaši prijatelji će umrijeti. Ako ste pod takvim stresom, puno je teže donijeti ispravnu odluku. Moramo učiniti što je više moguće kako bismo maknuli taj stres te potaknuli hrabrost i vjeru u sebe.“

Odmah na početku uspostavili su pet temeljnih vrijednosti novog klupskog identiteta: Otvorenost, Dugoročnost, Iskrenost i Poštenje, Pouzdanost, Profesionalizam. Potter i Kindberg zarekli su se da će dokinuti „kulturu okrivljavanja“ i vratiti element radosti, uživanja u igri. Stvoriti okruženje utemeljeno na povjerenju i međusobnoj podršci.

Sve je to divno i krasno, pomislit ćete, ali i jako, jako apstraktno. Kako će vrijednosti i identitet pomoći u pobjeđivanju na nogometnom terenu?

Upoznavanje igrača s kulturom poboljšat će njihovu igru. Povest će ih iz zone komfora i učiniti hrabrijima na terenu i izvan njega

Tako su mislili i takva su pitanja postavljali i mnogi drugi. A kad je ÖFK postao prvi klub na svijetu koji je zaposlio „trenera za kulturu“, otvoreno su ih ismijavali. Međutim, klub se uspeo od četvrte sve do prve lige, ondje opstao, osvojio kup i tako se plasirao u Europa ligu, a onda ove jeseni već osigurao prolazak skupine, iako ima za odigrati još jednu utakmicu. ÖFK je u pretkolima izbacio Galatasaray Igora Tudora, luksemburšku Folu Esch i grčki PAOK, a u skupni je zabilježio tri pobjede (dvije protiv ukrajinske Zorye i jednu protiv Herthe) te jedan remi i jedan minimalni poraz protiv Athletic Bilbaa.

Sad im se više nitko ne smije.

Naravno da su kvalitetan trenerski rad i selekcija momčadi temelj uspjeha, ali – s obzirom na to da je riječ o stvarno malom klubu, s vrlo ograničenim financijskim sredstvima – mora postojati još nešto. Nešto što je poluanonimne igrače, neizbrušene potencijalne dragulje i ‘otpatke’ iz drugih liga ujedinilo u momčad koja, evo, drma Europom. Nešto veliko i bitno.

Karin Wahlén majka je dviju kćeri koja se bavi promocijom pismenosti i kulture među socijalno ugroženih skupinama. Cijelo je djetinjstvo provela s knjigama i željela postati knjižničarka; njena jedina veza s nogometom bio je otac, jedan od dužnosnika u lokalnom klubu. U ÖFK-u. No, osjetivši promjenu energije ondje, koja je zapljusnula i čitav grad, poželjela se aktivirati.

„Upoznavanje igrača s kulturom poboljšat će njihovu igru“, bez okolišanja je nastupila prema Kindbergu kad su se sreli. „Povest će ih iz zone komfora i učiniti hrabrijima na terenu i izvan njega. A kad smo hrabri, možemo istraživati vlastitu kreativnost bez straha od nepoznatoga.“

Da doista razmišljaju drugačije od drugih, Kindberg i Potter dokazali su kad su, nakon nekoliko uspješnih radionica, zaposlili gospođu Wahlén kao trenericu za kulturu. Lista poduhvata koje je ostvarila s igračima impresivna je i neprestano raste. Izvodili su monologe, drame, kostimirane plesno-pjevačke nastupe, organizirali izložbu vlastitih likovnih radova, objavili knjigu s životnim pričama svakog od njih, na kraju i modernu plesnu interpretaciju Labuđeg jezera Pjotra Iljiča Čajkovskog na glavnom gradskom trgu, nedavno i koncert posvećen naslijeđu autohtone manjine Samija (Laponaca).

Takvi showovi su javni, pred mnogobrojnom publikom (ovom zadnjem prisustvovalo je 1.600 ljudi) i imaju dvojaku ulogu: učvršćuju povezanost igrača s lokalnom zajednicom, jer većina njih je došla iz druge sredine, ali i, što je još važnije, oslobađaju ih inhibicija te potiču da se suoče s vlastitim strahovima i demonima. Onome tko je plesao, glumio, pjevao ili repao pred stotinama ljudi za to je itekako bila potrebna hrabrost; ako je na takav način prevladao strah od neuspjeha i toga da će mu se smijati i prstom upirati u njega, u nečemu čime se inače uopće ne bavi i nije osobito dobar u tome, onda će imati više samopouzdanja i na nogometnom terenu, gdje je ‘doma’. Onda će i ondje biti hrabriji i neće se bojati preuzeti odgovornost u traženju rješenja.

Svi sudjeluju u tim nastupima – ne samo igrači, nego i svo osoblje od glavnog trenera do kuharice. Svi su u istoj kaši i mogu vidjeti jedni druge kao nesigurne i ranjive, što jača i njihovu povezanost i međusobno povjerenje.

Sve ovo što ÖFK radi nije tek neki izuzetno opsežni team building – kako se danas naziva svašta, pa i neformalna druženja uz prežderavanje ili sponzorski eventi. Dapače, to je nužna i nadasve komplementarna komponenta u uspjehu kluba.

Mali klubovi ne mogu se natjecati s velikima na financijskom planu, koji je u profesionalnom sportu i temelj uspjeha. Zato moraju pronaći druge, drugačije načine. Ima i drugih, manje radikalnih i manje ekstenzivnih primjera; možda ovaj švedsko-engleski, kod kojeg je značajni faktor i to što momčad živi u udaljenom, gotovo izoliranom mjestu, bez značajnih modifikacija ne bi mogao funkcionirati u drugoj sredini, ali poanta je univerzalna.

ÖFK je pronašao hrabrost da razmišlja drugačije, djeluje drugačije. Time je pronašao i nešto što ga čini jedinstvenim: u marketinškoj terminologiji to bismo nazvali „unique selling point“, ali taj Potterov i Kindbergov način puno je više usmjeren prema unutra nego prema van. Njegova je krajnja namjena ista kao i svugdje: ostvariti rezultat na terenu. No, to ne može napraviti trošeći puno novca na pojačanja niti su Potterove trenerske sposobnosti, kakve god bile, dovoljne za enormni iskorak koji se momčadi dogodio. Može to napraviti, međutim, tako da utječe na igrače na individualnoj razini, ojača ih i poboljša njihovu igru prije svega kroz psihološki pristup i neortodoksne metode.

Ali sve je to moguće jedino ako razmišljate dugoročno. Danas je kratkoročnost jedna od glavnih okosnica kulture življenja: kako u svakodnevnom poslu, tako i u nogometu postoje kratkoročni ciljevi koji se moraju brže-bolje ispuniti i koji nam donose inhibicije i stres. Oni, međutim, ograničavaju našu sposobnost mišljenja i donošenja odluka. Malo tko si dopušta taj luksuz da si uzme vremena i stvari sagleda iz šire perspektive – što zbog ritma življenja/natjecanja, što zbog straha od isticanja i okrivljavanja ako pokuša poduzeti nešto izvan uobičajenih okvira.

Kultura prozivanja i okrivljavanja osobito je jaka u Hrvatskoj; ljudima ovdje, a to su bezbroj puta dokazali, nevjerojatno je lako uperiti prstom u drugoga ili baciti ‘prvi kamen’, tražiti od drugih da se bezuvjetno pridržavaju nekih pravila ponašanja, a sami ih potpuno ignorirati. U takvom je okruženju izuzetno teško suočiti se s vlastitim strahovima i poduzeti nešto, osobito ako pričamo o tradicionalno mačo i ciničnoj kulturi kao što je nogometna.

I zato se, da pokušam odgovoriti na pitanje iz podnaslova, nevjerojatni uspon poput ÖFK-ova ovdje čini potpuno nemogućim, barem onako na prvu. Međutim, možda je baš stvar u okruženju koje proizvodi puno više straha od neuspjeha i inhibicija od relativno malo stresne švedske provincije? Možda je potrebno nešto manje radikalno za podjednako žestoko suočavanje sa samim sobom i sa sredinom? Možda nije potrebno baš uprizoriti Labuđe jezero i repati na laponskom da bi se pobijedio taj strah i napravio iskorak o kakvom svi u hrvatskom nogometu sanjaju?