Nogomet je, pišu Chris Anderson i David Sally u briljantnoj The Numbers Game, shizofrena igra: ne izgubiti je u njoj podjednako važno koliko i pobijediti, ali pretvara se da je drugačije. U svojoj knjizi oni su analizirali hrpetinu podataka i došli do zaključka da momčadi koje zabijaju najviše golova u sezoni osvajaju titulu u tek nešto više od 50 posto slučajeva, a one koje najmanje primaju u 46 posto slučajeva. Također su dokazali i da je neprimljeni gol u prosjeku čak dvostruko vrjedniji od postignutog: naime, uzevši u obzir sve utakmice u kojoj momčad nije primila gol dolazi se do zaključka da je u njima osvajala prosječno 2,5 boda, dok je istodobnom analizom pokazano kako je postignuti gol vrijedan u prosjeku tek nešto više od jednog boda.
Drugim riječima, dugoročno otprilike isti učinak na količinu osvojenih bodova imaju više od dva postignuta gola po utakmici kao i nijedan primljeni. Time defenzivna igra s minimalnim rizikom, fokusirana na očuvanje vlastite mreže čistom i čekanje svoje šanse iz brze napadačke tranzicije, dobiva svoje matematičko opravdanje.
Samo što stvari nisu toliko jednostavne.
U dinamičnoj igri kao što je nogomet praktično je nemoguće odvojiti obranu od napada. Oni se izmjenjuju katkad munjevitom brzinom i dovoljna je jedna promašena lopta, jedan izgubljeni duel ili jedno krivo dodavanje da momčad koja napada iznenada prijeđe u fazu obrane.
Svi suvremeni nogometni sustavi igre zato uz svoje napadačko lice sadrže i obrambeno naličje, kao i obrnuto. Nogomet koji se temelji na posjedu lopte ujedno je i napadački – jer onaj tko ima loptu ima i inicijativu – ali i defenzivni, jer jednako tako svojim posjedom sprječava drugu momčad da potegne vlastiti (protu)napad i dođe u šansu za postizanje gola. To lice i naličje najbolje i najjednostavnije oslikavaju dva citata Johana Cruyffa: „Bez lopte ne možete pobijediti“ i „Ako mi imamo loptu, oni ne mogu zabiti“.
“What the fuck was that?!”, retorički je Klopp pitao nakon trijumfa nad Pepom
Takvo je shvaćanje dovelo do fetišizacije posjeda koja je elementarni dio ideologije Pepa Guardiole, a u svojim impotentnijim mutacijama do onoga što su neki nazvali passenaccio – situacije u kojoj momčad usprkos dominantnom posjedu lopte ne uspijeva stvoriti konkretne šanse i time samo umrtvljuje igru, ponekad i kao protuoružje za suparničke brze i ubitačne kontre.
S druge strane, nogomet koji se temelji na posjedu lopte ne ide bez agresivnog presinga. Momčadi koje uvijek žele imati loptu učiniti će sve i da je što prije povrate, što znači da je svaki gubitak posjeda okidač za pritisak na suparničkog igrača koji je se dokopao i zatvaranje njegovih opcija za dodavanje.
A onda imate trenere kao što je Jürgen Klopp, koji su presing – koji je po definiciji nešto što se odvija kad momčad nema loptu u posjedu i kao takav formalno spada u domenu ‘obrane’ – pretvorili u najjače napadačko oružje. Gegenpressing ili pritisak na loptu, često i vrlo visoko u suparničkoj polovici, često i vrlo žestokim intenzitetom, Klopp je famozno krstio svojim „najboljim playmakerom“ – što, pojednostavljeno, znači da teži stvaranju šansi kroz samo oduzimanje lopte.
Premda i gegenpressing momčadi žele što prije osvojiti posjed, one to ne čine kako bi ga zadržali i strpljivo kroz pozicijsku igru izrađivali put do gola kao Guardioline, nego traže najbrži i najkraći put. Dapače, igrači Kloppove Borussije znali su se namjerno rješavati lopte napucavajući je visoko u suparničku polovicu ili uz aut liniju, samo kako bi je ondje pokušali ponovno osvojiti i tako skratili proces izgradnje napada.
Obojica su trenera kroz godine ponešto modificirala svoje pristupe, odnosno nadogradili su ih novim elementima; u nekim su trenucima i pomalo zabludjeli, pa se vraćali na pravi put, ali osnovna premisa je ostala ista. Koja će vam strategija od tih dvaju biti draža spada, naravno, u domenu osobnog ukusa. I premda je u nogometu teško odvojiti obranu od napada, možemo reći da su obje po pristupu napadačke: i Guardiola i Klopp su više fokusirani na zabijanje golova nego na izbjegavanje primanja.
To, uostalom, pokazuju i brojke: Manchester City (67) i Liverpool (54) postižu uvjerljivo najviše golova u Premier ligi; sad kad je City primio četiri komada na Anfieldu, on – usprkos ogromnoj dominaciji, tek sedam izgubljenih bodova u 23 kola i 12 bodova prednosti nad najbližim pratiteljem – nema i najuspješniju obranu. I Manchester United i Chelsea primili su po gol manje, a uz te tri ekipe još su i Tottenham i Burnley primili manje od Liverpoola.
Zato je međusobni susret prošlog vikenda bio značajan kao svojevrsni trijumf napadačke filozofije na najvišoj razini. Ne samo zato jer je postignuto sedam golova, nego zato što smo vidjeli dvije momčadi koje su zaista zaigrale nogomet jedna protiv druge, a ne pokušavale jedna drugu u tome spriječiti – što je ove sezone već polako postajao zabrinjavajući trend.
U korijenu Kloppove odluke da pritisne City visoko vjerojatno nisu bile samo vlastite stilske i ideološke preferencije. Bilo je to i sasvim logično razmišljanje.
Mislim da je važnu poantu u svojoj analizi za ESPNFC provukao Michael Cox: naime, ovaj Guardiolin City sada je manje ranjiv na kontranapade nego što je to bila njegova Barcelona po profilu i fizičkim karakteristikama svojih igrača, ali i po preuzimanju rizika s overlappingom na bokovima i visokom obrambenom linijom, gdje je prečesto samo Sergio Busquets služio kao posljednja brana od katastrofe. Klasični ‘gerilski’ kontraški pristup protiv Cityja manje je učinkovit nego što je bio protiv Barcelone, pa i Bayerna. Zauzvrat, ovaj je City ranjiviji na presing, ponajprije zato što njegovi obrambeni igrači nisu toliko sigurni na lopti kao što su bili Barcini ili Bayernovi, ali i zato što nema nikoga ni sličnog Busquetsu, nekoga tko bi bio uvelike otporan na presing: Fernandinho to, naravno, nije.
Naravno, potrebno je taj presing odraditi zaista vrhunski da bi funkcionirao protiv takvog stroja kao što je City. Klopp je stručnjak za to i njegovi su momci uspjeli, iako im se poklopilo i ponešto drugih stvari, poput izostanka Davida Silve i Gabriela Jesusa. To ne znači da je pronađen ‘recept’ za igru protiv Cityja – pa čak i da jest, malo koja druga momčad ima kapaciteta za njegovu uspješnu primjenu.
This was my favourite highlight of the game, Andrew Robertson having 16 seconds of madness pressing 5 players from left back. How much intensity did Klopp put on their pressing drills 😂😂 pic.twitter.com/r68nbthSBG
— Samuel (@SamueILFC) January 15, 2018
Što ne znači da neće probati – čitav je svijet gledao utakmicu Liverpoola i Cityja te radio zabilješke; naprosto se u ovom trenutku čini pragmatičnije pritisnuti City svim silama nego se zabiti u defenzivni blok i vrebati kontre.
Prerano je još o tome pričati, ali razvoj nogometne taktike oduvijek funkcionira na principu akcije i reakcije. Netko razvije nešto novo i ubrzo netko drugi razvije protulijek za taj njegov sustav. Ponekad se korijen te reakcije može locirati u jednoj utakmici, koja se naknadno pokaže iznimno važnom.
Guardiolina tiki-taka s Barcelonom tako je pospješila uspon gerilskog nogometa i kontraškog pristupa koji je onda kopiran na svim mogućim razinama. Ako se sada pokaže da je najefikasnije oružje protiv Cityjeve pozicijske igre intenzivni presing – a Liverpool je napravio velik korak u tom smjeru, nanijevši Cityju prvi poraz u sezoni – onda bismo u bliskoj budućnosti mogli gledati daljnji razvoj presinga te više ovakvih sudara dvaju izrazito napadačkih pristupa.
„What the fuck was that?!“, retorički je Klopp pitao novinare nakon trijumfa nad Pepom. Kao fan, ja mogu reći samo – please, please, make it happen.
Klopp just gave the best 30 seconds of post match interview I’ve ever seen. Complete with f-bomb on live tv.
What a man. #LFC pic.twitter.com/NaH9SLnVyS
— . (@TheMengisKhan) January 14, 2018
