Punchlines

Između teatra i nasilja

Što se dogodi kad se kečeri naljute?

Pio sam svoj preworkout napitak s okusom lubenice 20-ak minuta nakon što sam se probudio. Nije to prvi puta da me koštala moja loša navika ignoriranja etiketa na proizvodima. Ako među čitateljima Punchlinesa ima i ljubitelja filma sjetit će se možda jedne moje filmske recenzije koja počinje tragikomičnom anegdotom o tome kako sam oprao posuđe sredstvom za laštenje parketa. Ovoga se puta nisam sjetio pogledati nalazi li  se u nečemu što konzumiram prije svakog treninga možda koncentrat voća koje ne podnosim. Na moju sreću ovaj dodatak prehrani je tek nešto manje štetan od odčepljivača odvoda pa zapravo i ima okus po odčepljivaču odvoda, a ne lubenici.

Bilo je šest sati ujutro i dobio sam poruku od Urednika.

Nisam ga nikad uživo vidio; pretpostavljam da ima djecu kad je budan u vrijeme bogomdano za trening u tišini i bez ljudi. Ako je tišina pjesma Nuke the Cross grupe Toxic Holocaust uz koju se zagrijavam, a ljudi pripadnici menadžmenta srednje korporativne razine koji treniraju u polo majicama i u prolazu često pokušaju napraviti middle kick na boksačkoj vreći nakon čega umalo padnu.

Mnogi ne znaju, ali Telesport funkcionira po zastarjelom principu, okušanom i potvrđenom na puno korisnijem i unosnijem biznisu dilanja ilegalnih narkotika. Svi kolumnisti čuvaju svoj ćošak, ne susreću se i jedine vijesti koje će od braće doći su one da je netko od njih pao. Na burner tako dolaze dvije vrste poruka – zadaci i problemi.

Tog dana, ima tome možda pet dana, stigao je zadatak: Kolumna ti pada na Novu godinu, piši šta hoćeš – niko neće pročitati, uključujući i mene. U.

U je kratica za Urednik, nismo se sjetili ničega manje problematičnog pa je ostalo.

Dan je odmah postao bolji, dijelom zbog ove sjajne vijesti, dijelom zbog 500 mg kofeina koji su počeli kolati mojim očnim kapilarama. Pisati bilo što i pri tom se ne truditi san je svakog kolumnista.

Kao i u svijetu dilanja dopa i u ovim ruševinama prozora zabarikadiranih daskama koje je suvremeno novinarstvo, ostaviti tipa s ulice da sam donese odluku rijetko je kad dobra odluka.

U nije mogao znati da ću na Telesportu pisati o nesportu – profesionalnom hrvanju.

Ali moja je pozicija jednaka onoj suvremenih borilačkih sportova. MMA i boks danas dominiraju tržištem gladijatorskih karijera, ali oba sporta korjenito su vezana za profesionalno hrvanje. Pride FC bio je sin miljenik japanskih stilova hrvanja, tzv. strong stylea i shoot wrestling hibrida. Dok UFC možda službeno na WWE gleda kao na artefakt prošlosti, u promocijskom dijelu posla još prepisuje nacrte iz crnih knjižica profesionalnog hrvanja iz 1970-ih.

Povijest profesionalnog hrvanja može se najgrublje podijeliti u dvije ere: territory eru i TV eru. Originalni profesionalni hrvači, kod nas poznati pod neobičnim, ali točnijim nazivom ‘kečeri’, bili su upravo to – hrvači catch-as-catch-can stila. Ozbiljni i opasni muškarci koji su u ovo teatarsko hrvanje dolazili iz hrvanja slobodnim stilom, dizanja utega i ranih strongman natjecanja. Ishodi njihovih mečeva bili su unaprijed dogovoreni, ali nisu to bili ljepuškasti gimnastičari u ringu našeg doba. Njihov arsenal poteza sačinjavale su stvarne hrvačke i catch-as-catch-can tehnike izvođene pred sajamskom publikom određenim redoslijedom i s manje snage. Ove su hrvače zvali shooterima ili hookerima. Izrazi su ovo proizišli iz hrvačkog riječnika – to shoot (u MMA-u ćete i danas čuti izraz to shoot for a double leg takedown) ili to hook (hvatati bilo koji zglob koji je moguće potrgati, grappleri jako dobro znaju koje su posljedice heelhooka).

Tijekom ‘60-ih i ‘70-ih američkim su profesionalnim hrvanjem vladale desetine šampiona iz prostog razloga što je svaki teritorij imao svog prvaka, svoje narative i stil hrvanja. Gledatelji iz Tampe (Championship Wrestling) nisu mogli znati je li Killer Kowalski prvak u Charlotteu (Mid-Atlantic Championship Wrestling) jer njegove borbe van Floride nisu imali gdje gledati. Potencijal kablovske televizije prvi su prepoznali mlađi i stariji Vince McMahon koji su svoj WWWF, kasnije WWF, danas WWE program učinili tjednom sapunicom s mečevima u centru mehanizma raspleta obiteljskih, ljubavnih i političkih okršaja. Tehničke vještine ustupile su mjesto bodybuilderskoj građi i likovima zasnovanim na pretjeranim stereotipima koji su uzbuđivali klince, radničku klasu i domaćice.

To je i profesionalno hrvanje kakvo poznajemo danas.

Pravi shooteri s vremenom su polako nestajali iz profesionalnog hrvanja, kako je svaka sljedeća generacija učenika vježbala upotrebljavati poteze na sigurniji način dok oni nisu izgubili svoj stvarni cilj i postali scenarističkim ukrasom. Termin to shoot ostao je, međutim, termin koji označava akciju kojom se razbija kečerska iluzija, tzv. kayfabe, dogovor ili scenarij. Profesionalni hrvač može tako dati shoot intervju u kojem će sa sebe skinuti kožu lika kojeg glumi u ringu i pričati o tome tko je sve u svlačionici šupak, narkoman i koliko je plaćen da izgubi na Wrestlemaniji.

Puno zabavniji oblik ostavštine shootera prošlosti su shoot mečevi. To je nešto što bi moglo zanimati najtvrđu Punchlines publiku. Zanat i umjetnost profesionalnog hrvanja počivaju na delikatnom omjeru fizičkih sposobnosti za izvođenje akrobacija, bacanja i kompliciranih sljedova hvatova i psihološke stabilnosti da se padovi i hvatovi podnesu i kada bole ili prijeđu granicu niskog rizika.

Rikidozan je s rukama u zraku partijao u jednom tokijskom noćnom klubu kad mu je prišao yakuza Katsuji Murata i ubo ga nožem umočenim u mokraću

Problem je, naravno, što je profesionalno hrvanje desetljećima privlačilo labilne ili ličnosti ozbiljne patološke simptomatologije na steroidima. Shoot mečevi su tako bili jasno dogovoreni mečevi u kojima je jedan od hrvača iz nekog razloga odlučio razbiti njušku svog kolege iza vela koreografirane borbe.

Najzanimljiviji aspekt shoot mečeva najbolje se vidi u najpoznatijem shoot meču u povijesti – onom između Antonija Inokija i Great Antonija. Govorim o paradoksu profesionalnog hrvanja koji podsjeća na priču o pastiru i vuku. Godinama se pred publikom pretvarate da se borite lažno i jednoga dana kad borba postane stvarna ne možete naprosto podići dva prsta i reći: “Sudac, ovaj me udario zapravo!” Tragedija, pa tako i komedija shoot mečeva u tome je što ih borci moraju završiti po pravilima zanata.

Inoki je bio ikona japanskog profesionalnog hrvanja, načelno opasan i nepredvidljiv tip u zemlji gdje su stvarnost i spektakl ionako upleteni u nama zapadnjacima nejasno klupko bodljikave žice. Great Antonio je – hvala što pitate – Anton Baričević, rođen u Zagrebu 1925., originalno s Velog Lošinja, a tijekom Drugog svjetskog rata završio je u Kanadi.

Rekao bih i za njega da je na granici zabavljača i psihotičara, ali Baričević je bio potpuno lud, i nevjerojatno jak. Neki od njegovih podviga nikada nisu potvrđeni, ali oni koji jesu bili su materijal za Guinnessovu knjigu rekorda. Uspio je vući vlak težak 433 tone 19,8 metara. Njegova neuračunljivost znala je biti simpatična, kao kada se kompaniji Boeing ponudio pokušati povući njihov avion po pisti ako mu nakon uspjeha taj avion ostave u vlasništvu. 1977. je došao u Japan, gdje je trebao izgubiti od tamošnjeg simbola strong style hrvanja, ali malo je toga bilo za nasmijati se kad se odlučio u ringu pokazati kako je profesionalno hrvanje lažno i ne može naškoditi Velikom Antoniju.

Veliki Antonio kao stranac ne želi sellati dropkick najmoćnijeg japanca. Riskantna strategija čak i za dogovoren meč.

Osnova profesionalnog hrvanja je tzv. sellanje – odnosno umjetnost napadnutog hrvača da odglumi žestinu napada svog protivnika. Veliki Antonio učinio je najveći od svih prekršaja, odlučio je poniziti Inokija primajući njegove napade kao da se radi o dosadnoj muhi koja se mota oko ulova kakvog ribara na pučini oko Velog Lošinja. Naš Antonio nije, međutim, znao da je onaj japanski Antonio, Inoki, učenik jednog od posljednjih originalnih shootera Karla Gotcha i da je raspolagao znanjem ozljeđivanja drugih ljudskih bića na okrutan način. Shootao je u double leg prema Velikom Antoniju i ostaviviši ga na podu zdrobio mu facu u crvenu pulpu konzistencije nabrzinu spremljene šalše.

Inoki dosovno shoota u Antonija i nastavlja ga šutirati soccer kickovima dok sudac ne prekine meč.

Borba je legendarna i popularna među ljudima koji vole kad nekoga život nagradi onime što je tražio pa tako na Youtubeu možete pronaći i meč uz komentar američkog komičara Billa Burra.

Postoji i shoot meč u kojem je arhetipski shooter, jedan od posljednjih našeg doba izgubio. Ponos, ne meč. Kurt Angle jedan je od tehnički najboljih profesionalnih hrvača u povijesti, jer je bio jedan od najboljih olimpijskih hrvača. Njegov flow u ringu legendaran je koliko i uvjerljiv – kombinacija na kakvu nailazimo jednom u generaciji. Neki od vas možda ga poznaju i kao hrvača koji je trenirao s braćom Schultz u ozloglašenom projektu Foxcatcher koji je završio tragičnim ubojstvom Davea Schultza opisanom u sjajnom istoimenom filmu.

Tijekom ranih 2000-tih WWE je eksperimentirao s natjecateljskim reality formatom, ili formatima, od kojih je jedan pod imenom Tough Enough bio kečerska verzija The Utimate Fightera – mladi atlete iz tjedna u tjedan natjecali su se u učenju tehničkih i govorničkih vještina koje bi im osigurale ugovor. Tijekom snimanja WWE-ova programa Smackdown 2004. ad hoc je dogovoren niz tzv. squash mečeva u kojoma bi Kurt Angle kroz nekoliko minuta naučio pameti mlade drznike.

Jedan od njih bio je, međutim, član AKA-a (American Kickboxing Academy) Daniel Puder, profesionalni MMA borac kojem je već tada ili dosadio lažni reality ili lažne borbe. Već po napetosti tijela kojom su zaključali početni hvat bilo je jasno da se hrvanje pretvorilo u pucnjavu. Angle je uspio doći u hrvački superiornu poziciju na srušenom protivniku, ali Puder je već bio zaključao kimuru s leđa. Angleovo rame počelo je polako napuštati gnijezdo kad je sudac u jednom od najinteligentnijih sudačkih tour de force odluka izbrojao do tri i prekinuo meč. Po hrvačkim, a tako nasljedstvom kečerskim pravilima, onaj kojem su obje lopatice na tlu gubi. Daniel Puder vidno je bio iznad poda ringa, ali Angle je morao pobijediti ili se rastati i od ramena i od shooterske reputacije.

Angle pokušava doći iza leđa Puderu za supleks, ali ovaj hvata kimuru. Nakon što padnu Angle je u half gardu, ali kimura izgleda opasno zaključana, a Angle nesiguran kako obraniti poziciju.

Iako je upravo Puder bio osvajač četvrte sezone Tough Enough šoua, Angle je, naravno, iskoristio svoj ugled iz svlačionice i menadžerskih ureda da zdrobi kečersku karijeru Daniela Pudera koji se vratio MMA-u i završio čudnu karijeru s osam pobjeda bez poraza, uključujući i tri pobjede u tada jako dobrom Strikeforceu na priredbama Shamrock vs Gracie, Overeem vs Belfort i Cung Lee vs Von Flue.

Bez obzira što Puderova kimura nije uspjela, titulu Punchlinesovog najboljeg shoot meča u povijesti dobivaju njen izumitelj Masahiko Kimura i Rikidozan. Toliko je toga u ovom meču što želim ispričati da bih mogao napisati knjigu, ali opet – o čemu ja ne bih mogao napisati knjigu, misle neki čitatelji i U. Ovaj je meč specifičan po tome što u njemu tehnički nisu sudjelovali klasični kečeri i po tome što je u konačnici završio smrću.

Ime Masahika Kimure učenici brazilskog jiu jitsua izgovaraju s uvrijeđenom grimasom na licu. Obrnuti ude-garami postao je poznat kao kimura nakon što je Kimura njime pobijedio izumitelja brazilske džije Helija Gracieja na Maracani pred 19.999 ljudi i brazilskim predsjednikom Getuliom Vargasom. Džudisti će pak reći kako se radi o jednom od najboljih koji je na sebe obukao gi.

Rikidozan je bio popularni sumo hrvač korejskog porijekla, kojeg je zbog tadašnje plamteće ksenofobije u sumu sakrio lažnim imenom i rodnim gradom. Nakon što mu je dosadilo hrvati se s debelim Japancima i njihovim još debljim predrasudama, Rikidozan se dao u profesionalno hrvanje. Japanska verzija profesionalnog hrvanja, poznata kao puroresu, u odnosu na svoj zapadnjački pandan ne oduzima, već donosi ugled i poštovanje u društvu. Japanski kečeri uistinu se smatraju borcima iako su vrijedni izvođači/glumci i dan danas prakticiraju i prave borilačke sportove te često imaju po nekoliko mečeva u drugim sportovima kako bi etablirali svoju stvarnu čvrstoću. Rikidozanova popularnost dosegla je vrhunac 1950-ih kada je pobjeđivao gostujuće američke kečere na oduševljenje post-nuklearnog Japana. Do svoje smrti 1963. godine Rikidozan je bio bog japanskog profesionalnog hrvanja.

Kako je umro? Pa na zanimljiv način, recimo, ali vratimo se na njegov meč protiv Kimure.

Kimura je, kao i Rikidozan, ušao u profesionalno hrvanje kao zvijezda. Osnovao je svoju puroresu asocijaciju Kokusai Pro Wrestling baš u vrijeme Rikidozanova uspona. Rikidozan je, s druge strane bio alfa japanskog profesionalnog hrvanja i k tomu još gazda popularne asocijacije Japan Pro Wrestling. Japan Pro bio je prva japanska asocijacija koja je priznavala američke šampione territory ere, osobito one iz NWA-a (National Wrestling Alliance) s kojima je Rikidozan razvio prijateljstva i jaranstva koja su stvorila suvremeni japanski stil. Dolazak Kimure u puroresu primijetio je gotovo odmah.

Rikidozan i Kimura tako su nastupali i kao tag team partneri i kao neprijatelji pod krovom Japan Pro Wrestlinga, no to je partnerstvo oduvijek imalo izvijesnu keep your enemies closer vibru. U jednom od njihovih prvih velikih mečeva dogovor je bio neriješen ishod. Narativ borbe sumo hrvača i džudista nije se smio brzo istrošiti. Neriješen rezultat otvorio bi priču za čitav niz mečeva u kojima bi se ova dvojica borila za čast svojih sportova.

Kimura udara Rikidozana u međunožje i meč skreće u suprotan smjer – ravno u pakao.

Dogovor je bio da meč bude čvrst i grub pa je negdje nakon 10 minuta Kimura šutnuo Rikidozana u međunožje. Nije to u profesionalnom hrvanju nepoznat ili zabranjen potez, ali očigledno nije bio uključen u originalni dogovor. Rikidozan je potpuno pobjesnio i zadržavši svoj napad u okvirima pravila, otvorenim dlanovima napao Kimuru. Sumo hrvači prilično su dobri u ovoj tehnici poznatoj kao harite, pa je Kimura ubrzo počeo gubiti ravnotežu. Naizgled u totalnom šoku pokušao je ići na rušenje pobješnjelog Rikidozana da smiri situaciju, ali bilo je prekasno. Nakon što je podigao glavu, jedan harite u bradu bacio ga je u nokdaun.

Rikidozan ga je potom vukao po ringu, šutirao i gazio nogama u potiljak kao nekakav praotac Kazushija Sakurabe. Kimura se nekako pridigao, sudac ga je čak i pogledao i, nakon što je dao znak da se borba nastavi, Rikidozan je došetao i ošamario ga u besvijest.

Rikidozan je samozadovoljno paradirao ringom s rukom visoko podignutom u zrak i smiješkom nekoga tko je nekome drugom pokazao gdje mu je mjesto u čoporu.

U studenom 1963., gotovo desetljeće nakon njihova meča, Rikidozan je s rukama u zraku partijao u jednom tokijskom noćnom klubu kad mu je prišao yakuza Katsuji Murata i ubo ga nožem umočenim u mokraću. Rana nije bila duboka, a Rikidozan je ostao Rikidozan i nakon što je izbacio Muratu iz kluba nastavio je zabavu. Je li ili nije tražio medicinsku pomoć sljedećeg dana, nikada nije do kraja razjašnjeno, ali je preminuo od peritonitisa tjedan dana kasnije.

Bila je to osveta u ime Masahika Kimure za batine koje je dobio 1953. u hrvačkom ringu. Murata je odslužio sedam godina robije za ubojstvo i od dana kada je izašao na slobodu svakog 15. studenog zove Rikidozanovu obitelj da se ispriča.

Kimura je nastavio karijeru puroresu hrvača, ali njegova najvrjednija ostavština su mečevi protiv Helija Gracieja i Valdemara Santane, koji su postali temeljem današnjeg MMA-a. Masahiko Kimura se inače bavio profesionalnim hrvanjem uglavnom kako bi plaćao bolničke račune za svoju suprugu oboljelu od tuberkuloze. Umro je početkom 1990-ih. Ne od noža umočenog u mokraću.

Profesionalno hrvanje danas je na marginama pop kulture nakon razdoblja patološke razine popularnosti 1990-ih, koju će nekada objasniti društvene znanosti ukoliko ikome bude stalo. Kečerska publika trenutno je rascjepkana u stotine subkultura koje se ne podnose. Zamislite da Star Trek nema samo trekkieje kao najvjernije fanove nego fanove Romulanaca, fanove Vulkanaca i fanove Ferengija koje ne zanima ništa drugo od ostatka franšize. Načelno postoji mainstream hrvanje, indie promocije i puroresu, ali i unutar njih vlada neslaganje. Baš je nedavno veliki ljubitelj profesionalnog hrvanja Daniel Cormier ljutito reagirao na jednu sekvencu možda najpopularnijeg indie tag teama na svijetu The Young Bucksa, koji hrvanju pristupaju sa zdravom dozom humora i ironije, pa tako i njihove koreografije često koketiraju s vodviljem ili nekakvim bizarnim mjuziklom. Brzina kojom je Cormierov komentar zapalio Twitter različitim reakcijama govori o tome koliko je publika profesionalnog hrvanja fragmentirana.

Shooteri i dalje postoje, iako ne u svom izvornom obliku. Čitav gimmick Brocka Lesnara je da je de iure shooter i on svoje mečeve dogovara isključivo pod pravilima da je razina ozbiljnosti borbe puno iznad kazališnog aspekta ovog sporta.

Za prošlošću ne treba plakati, živimo u vremenu kad možemo s dva klika doći do par najboljih mečeva u povijesti profesionalnog hrvanja, oba održana u posljednjih godinu dana u NJPW-u (New Japan Pro Wrestling), slušati Nurmagomedova kako zaziva Allaha u Madison Square Gardenu ili gledati profinjene nasljednike originalnih shootera na IBJJF-ovim prvenstvima u no-gi grapplingu poput Lucasa Hulka Barbose.

Jedini problem u svemu tome upravo je to što kao i u modernom životu općenito lako dobivamo sve što poželimo, pa sve previše olako i prihvaćamo. Ponekad bi nam svima koristio osjećaj da ćemo, zeznemo li stvar, biti izbodeni zapišanim nožem.