Punchlines

Najopasnija žena na svijetu

Lucia Rijker razbijala je sve što joj se našlo na putu. Onda se išla boriti s muškarcem

“Ovaj sir vam je kozji, a ovaj kravlji, al’ su isti sir,” govorio mi je tip na štandu nekakve organske ljetne tržnice na koju sam zalutao jer se nalazila u dvorištu mjesta gdje petkom kupujem alkohol. Petkom se s posla, kao i poslije sahrane, ne može naprosto otići direktno kući. Vama koji ste imali kontakta s korporacijskim marketingom ne moram objašnjavati tornado ljudske gluposti, lijenosti i loših ideja koji se zove petak u oglašavanju. “Ako vam se na siru počne stvarati plijesan, samo sastružete taj dio i pojedete,” nastavio je svoju alternativnu teoriju ovaj osebujni flat-earther mliječnih kultura, “ako ostane dovoljno dugo u frižideru jednostavno postane Camembert!”

Stvarno nisam ekspert, ali teško mi je bilo povjerovati da plemeniti sirevi nastaju iz neplemenite prašine u mom frižideru. Glupe marketinške ideje petkom očigledno su inherentne i oglašavanju na tržnici.

Netko bi se mogao začuditi što sam na koncu kupio kilogram i pol sira od tipa koji mi je na odlasku dobacio: “Zapamtite, pokvareni sir ne postoji!”, ali na kupovinu sam se odlučio baš zbog ovih pretjeranih trgovačkih alegorija, a ne usprkos njima. Ne znam što je to u mojoj glavi što me privlači apsurdnim idejama samouvjerenih ljudi; ali što god to bilo, dijelim to s većinom čovječanstva.

U redu, možda u povijesti ljudi nisu tako često išli kući sa sirom koji se pretvara u Camembert, ali nasjeli su i na neke gore ideje. Alexandera Grahama Bella poznajete kao izumitelja telefona, ali vjerojatno ne znate da je veći dio života posvetio stvaranju ovaca sa šest sisa. J. Walter Christie bio je legendarni američki inovator s početka 20. stoljeća, koji je izumom tzv. ‘Christie’ suspenzije promijenio stratešku i praktičnu upotrebu tenkova u ratu, a svoje je prototipe ilegalno poslao Rusima i Britancima u paketima označenim kao “traktor” i “grejp”. Kada je trebao upogoniti svoj kreativni genij za izum nove vrste letećeg stroja, predložio je – neki će pogoditi – leteći tenk s krilima. Čak je i Nikola Tesla u jednom, pretpostavljam, teškom periodu svog života, konstruirao “džepni stroj za potres” od kojeg je očekivao 100 milijuna dolara profita u manje od dvije godine.

Možete li uočiti što je zajedničko svim ovim ljudima izuzev mog organskog sirdžije? Sve su to ljudi pouzdane reputacije. Glupe ideje kupit ćemo od ljudi kojima vjerujemo.

Kad je jedna od najopasnijih žena u borilačkim sportovima Lucia Rijker 1994. godine predložila da se bori protiv muškarca u ekshiibicijskom meču, ljudi su je slušali.

U tom je trenutku Lucia bila neporažena u sva 34 kickboksačka meča. Ako je ikada ijedna žena mogla pobijediti muškarca u ringu, to je morala biti Lucia Rijker 1994. Zar ne? Ne?

Ne.

No, prije te užasne priče morate znati zašto je Lucia Rijker nakon nje ostala zakon.

I was really talented, good at everything – what I can see, I can do.”

Dopustite da u jednoj poetskoj banalizaciji parafraziram Blondieja iz The Good, the Bad and the Ugly i kažem kako na svijetu postoje dvije vrste sportaša: Tomovi Bradyji u prirodnom fizičkom zaostatku, vječiti grijači klupa koji strpljivo sjede i čekaju svoju polupriliku – oni koji su se morali potruditi da nadoknade – i Jonovi Jonesi, kojima je podareno savršeno atletsko tijelo i um za razumijevanje njegove mehanike – oni koji su se morali potruditi da zajebu.

Lucia Rijker spadala je u ovu drugu skupinu. Bila je odlična u džudu, članica nizozemske softball reprezentacije i juniorska prvakinja u mačevanju prije svog 15. rođendana. Nakon njega počela se baviti kickboksom. I rasturala je, naravno. Ili preciznije rečeno – razbijala.

Lady Tyson u #SAVAGE modu baca zvjerske krošee uz tysonovsku eksplozivnu torziju kukova.

Pročitao sam jednom u čekaonici kiropraktičarske ordinacije nekakav motivacijski poster koji je poručivao kako veličina Dalai Lame ili neke takve figure koja živi u lošim motivacijskim posterima nije u njegovim ostvarenjima, nego u činjenici da se kao dijete, u oku hormonalne oluje, posvetio nekom višem cilju. Mala Lucia Rijker je, kao i mnogi uspješni borci prije nje, motivaciju za dobivanje udaraca u glavu u zagušljivim podrumima pronašla u obiteljskim problemima. Otac je rijetko bio kod kuće, a Lucia je imala kompliciran i ponekad nasilan odnos s majkom.

I fought with a lot of anger then, I was vicious.”

Rijker je u svojoj kickboksačkoj inkarnaciji uistinu bila divljakuša u ringu. Njena praksa spariranja isključivo s muškarcima imala je čak izvjestan omalovažavajući ton u kontekstu podcjenjivanja svojih kolegica. Najveći problem u percepciji ženskog kickboksa i boksa bio je u načinu na koji su se žene tada borile, a Lucia Rijker se iznenađujuće iskreno slagala s kritičarima. Ženskim mečevima nedostajalo je tehničkog znanja i određene sportske staloženosti u ringu, što je često rezultiralo divljim tučama koje je s promotorske strane bilo teško opravdati i prodati.

Poznavatelje ovo nije čudilo, borilački sportovi za žene na Zapadu bili su novitet (Svjetski amaterski boksački savez, AIBA, poništio je zabranu amaterskog ženskog boksa tek 1994.), a nekolicina žena koje su si mogle priuštiti pokušaj karijere morale su u svakom meču dokazivati ne samo da imaju razinu znanja koja se očekuje od muških kolega, nego i njihovu snagu.

U tom dokazivanju nitko nije došao blizu Rijker.

U svom šestom profesionalnom kickboksačkom meču porazila je veteranku Lilly Rodriguez u 30 sekundi. Godinu kasnije razbila je nos šampionki Cheryl Wheeler i poslala je u mirovinu. Francuska prvakinja Nancy Joseph izdržala je tri runde, veliki britanski talent Ann Holmes 30 sekundi, a još jedna opasna Francuskinja Danielle Rocard rondarouseyevskih 15 sekundi. Ili, pravednije, luciarijkerovskih 15 sekundi. U svojoj je kickboksačkoj karijeri skupila 25 nokauta i tehničkih nokauta, ali nije uspjela pronaći ni unutarnji mir ni popularnost. Za to je trebala drugi sport, bolju ekonomiju i neprijateljicu. Tri stvari koje praktično dolaze u paketu s kartom za Los Angeles.

I think she’s making a smart move not to fight me.”

Kategorija suvremene opasne žene ušla je kroz boks u mainstream kulturu naglo i u trenutku koji možemo odrediti vrlo točno, ali u njemu nije sudjelovala Lucia Rijker nego jedna druga djevojka.

Na početku svake dobre priče, pa tako i ove boksačke, stoji dobar negativac. Don King, taj stoti problem pjesme 99 Problems i sotona sportskog menadžmenta za uvodnu je priredbu velikog uzvratnog meč između Mikea Tysona i Franka Bruna 16. ožujka 1996. dogovorio prvu veliku žensku boksačku borbu na PPV-u. U punoj MGM Grand Garden Areni u Las Vegasu je Christy Martin, kći rudara iz West Virginije, u krvavom ružičastom šorcu postala prva neslužbeno najopasnija žena na svijetu pobijedivši Deirdre Gogarty u nemilosrdnoj tuči. U tom trenutku nije mogla znati da će njena najveća konkurentica za ovaj hipotetski tron postati Lucia Rijker, kći strojara Heinekenove varionice iz Amsterdama. Nije mogla znati, jer je Lucia svoj prvi boksački meč imala pet dana kasnije. U prvoj je rundi nokautirala Melindu Robinson u Olympic Auditoriumu u L.A.-u i time postavila pozornicu za najveću žensku borbu koja se nikada nije dogodila.

Volio bih jednom ući u neki boksački klub i vidjeti sliku Lucije Rijker ispod koje piše da njena veličina nije u pobjedama nego u načinu na koji je svladala poraze

Rijker se pokušavala potući s Martin dulje nego Pacquiao i McGregor s Mayweatherom zajedno. Između 1996. i 2005. Christy Martin je dovela svoje akrobatske eskivaže borbe s Rijker na razinu onih kojima je raspolagala u ringu. Iskoristila je puni arsenal izgovora, od trudnoće do bizarnog pretvaranja da uopće ne zna tko je Lucia Rijker. Na kraju je popustila. Veliki meč trebao se dogoditi u lipnju 2005. godine u Mandalay Bayu u Las Vegasu. Nitko Martin nije davao puno šanse – pa ni sam promotor Bob Arum, te je PPV nazvao Million Dollar Lady. Bob Arum, taj čir na boksu i počasni predsjednik đavolje odvjetničke komore znao je unovčiti hajp. Rijker je godinu dana ranije glumila u Eastwoodovoj tipično sadističkoj, patosom zapaljenoj melodrami Million Dollar Baby.

Nažalost, deset dana prije borbe Luciji Rijker pukla je ahilova tetiva i meč koji je trebao popularizirati ženski boks je propao. Karte su se ionako slabo prodavale, pa je Arum naprosto eutanizirao projekt.

I practice spirituality because I want to be alone without feeling lonely.”

Rijker je odmah nakon tog debakla otišla u mirovinu kao neporažena boksačica sa 17 pobjeda i 14 nokauta. U prvih 15 mečeva samo je Dora Webber protiv Lucije uspjela dočekati sudačku odluku. Praksa spariranja s muškarcima koju je nastavila i u boksu učinila ju je čudovištem ispod kreveta koje je iskakalo u noćnim morama puno popularnijih boksačica, poput Laile Ali. Nadimak Lady Tyson izrastao je iz straha njenih suparnica više nego iz sličnosti s Tysonovim stilom. Hladnoću egzekutora kojom je zamijenila mladalački požar iz kickboksačkih dana stekla je u legendarnom Wild Card Boxing Clubu s Freddiejem Roachem kao guruom. Okej, možda je i Budha imao svoje debele prste u tome – Rijker je, naime, osobne demone godinama istjerivala budističkim sutrama. Možda nije uspjela zaratiti s Martin i Ali, ali se na kraju svoje karijere ipak uspjela pomiriti sa sobom.

Njen je ukupni službeni kickboksački i boksački rekord ostao 54 pobjede, 0 poraza i 1 neriješena borba. Neslužbeni je, međutim, sadržavao i jedan poraz. Točno na sredini Lucijine karijere, nakon deset godina bez poraza u kickboksu ljudi su počeli vjerovati da Rijker može pobjediti bilo koga. Da je itko smatrao kako Rijker nema šanse protiv muškarca, njen se kickboksački meč protiv Somchaija Jaideeja nikada ne bi dogodio. A nije se ni trebao dogoditi.

I remember I sparred with this kid, and there was blood all over the place. They were screaming at him, because I knocked him down three or four times in a round. ‘Are you a chicken? Are you a man?’ I hate that.”

Ne znam što se ovoga tjedna smatra ispravnim svjetonazorom u rodnoj politici. Proglasio bih se dovoljno starim da ignoriram moderne sociološke norme, ali osobno sam oduvijek bio za opciju da se žene bore protiv muškaraca. Ne postoji veća zabluda od one prosječnog muškarca oko svojih borilačkih sposobnosti. Pobjeda ženskog borca nad muškim činila mi se kao ultimativni odjeb takvim tipovima. Veza između rodno miješanog meča i obiteljskog nasilja, na primjer, izgledala mi je nategnuto i pogrešno. Rijker je rušila muškarce u sparinzima, njen udarac je u laboratorijskim uvjetima bio jači ili jednako jak kao i muški… Što ima biti čudno u meču između dvoje sposobnih sportaša jednake kilaže i iskustva!

Sve u ekshibicijskom meču između Lucije Rijker i Somchaija Jaideeja u Amsterdamu 1994. izgledalo je čudno i pogrešno od prve sekunde. Lucia je izgledala napeto i opterećeno značajem borbe, a Jaidee je izgledao brže, jače i samim time nekako zlo. Činilo se gotovo nadrealnim da u ringu stoji još jedna osoba, sudac, koji tolerira ovo nasilje.

Rijker uspijeva presresti Somchaijev napad i pretvoriti ga u saplitanje, ali usprkos oduševljenju publike njeni uspješni potezi nemaju težinu kojom bi nanijeli štetu.

Ono što ovaj meč čini nelagodnim gledateljskim iskustvom zapravo je činjenica da je Rijker bila tehnički naprednija, ali Somchai čvršći i eksplozivniji – zatvarao je distancu s lakoćom i zadavao čiste, osnovne kombinacije punom snagom. Statistički gledano, borba je u prvoj rundi možda bila neriješena, ali razlika u ozbiljnosti udaraca koja se vidjela golim okom bila je ogromna. U psihološkom smislu bila je to odlučujuća prednost za muškog borca. Rijker se mogla odlučiti voditi pametnu, tehničku borbu s distance i minimalizirati štetu koju su činili Somchaijevi udarci, ali ovo nije bila obična borba. Pobjeda na bodove ne bi značila puno, premisa meča nije bila jesu li žene pametnije, nego jesu li dovoljno jake. A tu je bitku Rijker u prvoj rundi izgubila.

Somchai na sjajan način instinktivno blokira Lucijin najjači udarac – desni low-kick jedva primjetnim okretom čašice koljena prema unutra i skraćuje distancu shiftom i zadnjim direktom.

Lucia otvara karte i počinje proganjati Somchaija krošeima uz konstantno kretanje prema naprijed.

U drugu je rundu ušla s namjerom natjerati Jaideeja da poštuje njenu snagu ili poginuti. Zauzela je centar ringa i stavila ciglu na gas. Odustala je od prednjeg direkta, ukoračila u distancu za krošee i počela divlje zamahivati. Pozicija je bila idealna za to – Jaidee je bio doslovno stjeran u kut. Problem s ovom taktikom je u tome što ona ovisi ponajviše o tome boji li se napadnuti borac vašeg napada ili ne. Ukoliko tijekom meča osjeti da ga od gašenja svjetala dijeli jedan primljeni udarac, pokrit će se, baciti neku kontru i pokušati izaći iz “džepa” u stranu. Jaidee je međutim znao da može primiti udarac ili dva kako bi zadao jedan ili dva jača. Prvo je prošao lijevi kroše, potom desni i na kraju dva seoska aperkata. Lucia se ugasila od vrata naniže nakon prvog krošea i počela gotovo teatralno padati. Sudac je prekinuo borbu prije nego je potiljkom dodirnula tlo.

Vidio sam mnogo teških nokauta u životu, ali ovaj je sigurno jedan od najgorih. Možda zbog transfera kolektivne krivice što smo dopustili da se ovakvo što dogodi.

Neke stvari s razlogom ne treba pokušavati.

I get hit a lot in training. One night I came home and the blood was in my shoes.”

Ženski boks i kickboks nakon Rijker, Martin i Ali ispali su s obzora interesa šire publike. MMA se pokazao kao puno bolja platforma za dokazivanje borkinja poput Gine Carano, Ronde Rousey i danas Joanne Jedrzejczyk. Njihovi uspjesi, međutim, počivaju na nacrtu koji je postavila Lucia Rijker. Na ideji da se za pažnju i poštovanje moraju otimati sa svojim muškim kolegama. I to uvijek u najrealnijem legalnom sustavu borbe ako žele biti shvaćene ozbiljno. Istovremeno ne smiju zanemariti šoubiznis aspekt sporta i konstantno raditi na samopromociji svog brenda. Sve isto kao i muški, samo jače.

Volio bih jednom ući u neki boksački klub i vidjeti sliku Lucije Rijker ispod koje piše da njena veličina nije u pobjedama nego u načinu na koji je svladala poraze. Nakon ovog nokauta odlučila je posvetiti se sportu u kojem je tradicija ženskih boraca praktično nepostojeća – boksu. Iako se više nije pokušavala službeno boriti protiv muških boraca, u Wild Card Gymu svakodnevno je sparirala sa šarolikim društvom bivših zatvorenika i veselih šovinista koje je trebalo prebiti da bi bili impresionirani. “I respect Lucia. And that’s coming from a chauvinist pig who thinks women ain’t shit,” komentirao je jedan od njih Rijker.

Nema veće pobjede za žene od žene koja nije naučila svoju lekciju.