U suvremenom društvu postoji izraz koji obilježava negativne psihološke posljedice vrijeđanja na osnovu prekomjerne tjelesne težine: fat shaming. Navodno je dokazano kako vrijeđanje drugih jer jedu loše i previše ne pridonosi prestanku loših prehrambenih navika. S druge strane. vrijeđanje samog sebe na osnovu debljine meni se pokazalo kao vrlo koristan alat za reguliranje tjelesne težine. Oni koji poručuju kako je važnije naučiti voljeti svoje tijelo pompozni su šupci koji pojma nemaju koliko je to kompliciraniji poduhvat od večeranja lososa i brokule na pari. Volio bih, štoviše, da postoji i shaming neistezanja ili shaming neplaćanja režija na vrijeme – bio bih vjerojatno puno bolji čovjek.
No, postoji mjesto na kojem fat shaming ima jedno drugo značenje. Ukoliko ste mladi sumo borac (rikishi) i pripadate nekoj od sumo ergela (heya), stariji kolege vrijeđat će vas svakodnevno zbog manjka tjelesne težine. To vam kao tinejdžeru u heyi neće ni biti na top listi najvećih problema. Teški sparinzi, okrutni inicijacijski obredi i cjelodnevno služenje profesionalnih rikishija dizajnirani su da poraze duh svih osim nekolicine najjačih.
“Of course I cried, and when my elder told me that ‘it’s for your own good,’ I cried again.”
Riječi su ovo jednog iz te nekolicine najjačih koji su opstali. On je danas i jedan od svega 72 rikishija koji su u 268 godina uspjeli doći do najvišeg ranga u sumu zvanog yokozuna (veliki šampion). Odnedavno on je i rikishi s najviše pobjeda u povijesti. Ima ih 1.050. Ima i najviše osvojenih turnira (yusho), najviše turnira osvojenih bez ijedne izgubljene borbe (zensho-yusho), najviše uzastopno osvojenih turnira, najviše pobjeda u najvišoj diviziji (makuuchi), najviše pobjeda u kalendarskoj godini (86 od mogućih 90), i najviše šampionskih doigravanja (kettei-sen).
Monhbatin Davažargal iz Ulan Batora krajem je 2000. postao Hakuho (haku – bijelo, ho – mitska ptica Peng), a 17 godina kasnije i najveći yokozuna u povijesti suma.
Okreni se u svom neoznačenom grobu, Džingis-kane, najopasniji Mongol zove se Bijela ptica.
***
Sumo je sport jednostavnih pravila i sastojaka. Umotate dva jako odrasla muškarca u osam metara svile, popnete ih na kvadratnu glinenu platformu visoku pola metra i sa stranicama od 6,70 metara. Dohyo radijusa od 4,55 metra porubite rižinim snopovima. Borci prstohvatom soli pročiste već posvećeno i od demona oslobođeno sveto tlo bitke. Ceremonijalno pokažu dlanove nebesima kako bi šintoističkim božanstvima, sumo verziji atletske komisije, dokazali kako nisu naoružani. Između njih postavite suca (gyoji), koji jest naoružan, ali ne da bi s većim autoritetom sudio, već da presudi samome sebi činjenjem seppukua ukoliko donese pogrešnu odluku. Rikishiji meč započinju tako što ga naprosto počnu kada žele, a završavaju tako što jedan od dvojice dodirne tlo dohya bilo kojim dijelom tijela koje nije taban ili tlo izvan dohya bilo kojim dijelom tijela. Kao što bi rekao meni najdraži komentator japanske televizije NHK za zapadno tržište, Hiro Morita: “Expect fireworks from these two fireballs! “
Mlađahni Ura, budući megastar sumo hrvanja, izvodi jednu od svojih za sumo neuobičajenih tehnika iz neuobičajene pozicije – kubi-nage.
Ovo je sport kojim vlada sistem totalnih vrijednosti i jasnih ishoda. Postoji jedna težinska kategorija i jedan pobjednik. U dohyu kontroverzi nema, a petorica sudaca (shimpan) samo su neažurirana verzija high speed kamera. Prosječni ljubitelj MMA-a, boksa ili brazilske džije na sumo gleda kao na bezopasno koškanje uvećanih beba iz kakvog američkog znanstveno-fantastičnog B filma iz 1950-ih, a rikishijima se s druge strane borbe u kojima se skupljaju bodovi ili postoji opcija odustajanja čine sramotnim. Ako se ne slažete s ovim, slobodni ste prokomentirati temu s Ichinojom, dvometrašem koji je upravo završio dijetu kako bi bio velik i težak kao samo dva Daniela Cormiera – a ne tri, kao što je bio.
Opisujem ovaj sport koji je stariji ne samo od većine sportova nego i od većine poznatog svijeta na šaljiv način jer želim da vam se svidi, ali sumo je doista ozbiljan, ponekad i smrtno ozbiljan.
Za ljude koji previše treniraju obično se kaže kako žive u gymu. U sumu druga opcija ne postoji, a život u heyi je pakao. Ona iz koje dolazi yokozuna Hakuho je, recimo, paklenija. Ne pazite li na jezik mogli biste biti završiti s tubom wasabija u grlu.
Sumo ergela Miyagino mjesto je u odnosu na koje hrvačke škole u gorju Dagestana izgledaju kao ono novo slatko mjesto na kojem bariste služe kenijski latteccino i krafne od čije prodaje novac ide azilu za pse. Inicijacije, koje se iz nekog razloga ponavljaju, nerijetko se svode na ozbiljna premlaćivanja. Hijerarhija koja je otrovni miks vojničkog i yakuza sistema u jednakoj mjeri garantira mir u kući i gazi nevine. Kazuyuki Yamamura iz Miyagina svog je asistenta tukao palicom za bejzbol, začepivši mu prethodno usta ručnikom. Asistent koji je tijekom istrage ostao anoniman, godinama je trpio zlostavljanje jer nije htio ocrniti ergelu iz koje dolazi najveći yokozuna. Sam Hakuho je kao učenik prolazio i gore od toga: “The first twenty minutes are just so painful, but after that, it becomes easier because even as you’re being beaten up you start to feel less pain.”
Let iz dohya na glavu u pod, s 200-kilašem koji leti za vama, samo je još jedan dosadni radni dan nakon čeličenja u heyi. Ali nije da se ovakvo što Hakuhu u profesionalnom životu događa često.
***
Hakuho je jedno od petero djece legendarnog prvaka mongolskog hrvanja Žigžidina Monhbatina koji je, zlu ne trebalo, uzeo i jedno olimpijsko srebro u slobodnom stilu 1968. Valjda je čovjeku išlo na živce da mu svijet govori kako mongolsko hrvanje nije “pravo hrvanje”. Hakuho je danas u sumu ono što je Žigžidin bio u mongolskom hrvanju 1960-ih – najveći. No, prije nego što je postao najveći u sportu u kojem je za to potrebno biti doista najveći, Hakuho je bio mali – i, još gore, mršav.
Žigžidin nije smatrao mongolsko hrvanje zdravim izborom za svog sina, pa ga je poticao na bejzbol i košarku. Teško je u mongolskim dječjim ligama postati Shaq, pa je i budući Hakuho kao tinejdžer imao jedva 60 kilograma. Umjesto Playboya, ili što god se u Ulan Batoru smatra pornografijom – a ne želim ni znati – Hakuho je ladice i madrac punio japanskim sumo časopisima. S 15 godina je otišao u Tokio obilaziti heye s tada najuspješnijim Mongolom ovog latentno ksenofobnog sporta – Kyokushuzanom. Nakon dva mjeseca prijetvorno srdačnih odbijanja, Miyagino heya nevoljko ga je prihvatila. Bio je to posljednji dan njegovog boravka u Tokiju i posljednji dan kad se zvao Davažargal. Tamo je dobio i shikonu – svoje hrvačko ime Hakuho.
Bio je 24. prosinca 2000. i mladi Hakuho nije mogao znati da će prvi mongolski yokozuna postati jedan drugi ulanbatorski razbojnik, koji je mjesec dana ranije u Fukuoki osigurao svoj prvi nastup u najvišoj sumo diviziji. Imena ove dvojice bila su u tom trenutku istinita koliko i proročanska. Hakuho je bio bezopasna Bijela ptica, biće svijetle kože koja se lako bojala modricama, a njegov budući najveći rival Plavi zmaj, spreman na otkidanje glava u dohyu i razbijanje izvan njega.
Kažu da velike šampione stvaraju veliki neprijatelji. Hakuho nije ni znao da je svog već pronašao. Zvao se Asashoryu i zmaj u njegovom imenu činio se kao eufemizam za ono što je usitinu bio – vrag.
***
Dok je Hakuho u heyi primljen poput napuštenog siročeta s ceduljicom oko prsta, Asashoryua su u njegovu vrbovali. Asa je bio sumo Tyson. Nizak, brz, eksplozivan i naoružan tehnikama koje su uz takve fizičke predispozicije bile ubojite. Prošao je, kao i Tyson, najbrži put od postajanja profesionalcem do šampiona. Bio je okrutan, pretjerano nasilan i prilično lud. Nikoga se drugi borci nisu plašili onako kako su se plašili Asashoryua. Njegov pogled ispod dva kratka žbuna od obrva poručivao je da ćete sigurno izgubiti, a možda izgubiti i glavu. Nosio je jednostavan crni pojas, mawashi sličan Tysonovom crnom šorcu iz 1980-ih.
Odbacivši u potpunosti svoj egzoskelet pitomog stranca, Hakuho je u sljedećim godinama postao svirep i zastrašujući rikishi čijoj su sjeni također narasli vražji rogovi
Problem je što u sumu i wimbledonski bonton izgleda kao huliganizam seoskih liga, pa o tysonovskim ispadima ne treba ni pričati. Asa je briljirao u svim aspektima suma osim u protokolu i kućnom odgoju. Upravo to je njegovu vladavinu činilo tako uzbudljivom. Niti jedan rikishi u povijesti suma nije tradiciju poslao u materinu s toliko stila kao Asashoryu.
Sumo tehnike dijele se u dva široka stilska skupa – oshi-zumo ili grupa tehnika udaranja i guranja, te yotsu-zumo ili tehnike hrvanja i bacanja. Bilo bi za ovu kolumnu savršeno da su dvojica najvećih Mongola sumo hrvanja pripadala ovim suprotstavljenim borilačkim filozofijama, ali taj narod očigledno odbija surađivati s ostalima na bilo kojoj razini. Asa i Hakuho su tako borci koji tehnički mogu sve, ali njihovi dvoboji bili su od one vrste koja se u sumu smatra plemenitijom – pravim hrvanjem na pojasu (mawashiju).
Tehnika kojom Hakuho upija protivnikov nalet savršen je fizički mehanizam u kojem su kukovi potpuno rigidni, a masivni gornji dio tijela elastičnim povijanjem poništava energiju napada. Protivnici tvrde da, iako guraju jednakom silom, imaju osjećaj da sila opada iz sekunde u sekundu te dovodi tijelo u stanje panike.
Asashoryu je 2003. postao yokozuna, dok je mlađi Hakuho godinu ranije tek ušao u najvišu makuuchi diviziju. Njihovo je rivalstvo započelo u četvrtom Hakuhovu turniru osvajanjem kinboshija ili zlatne zvijezde protiv Asashoryua. Ta se nagrada dodjeljuje pripadniku najnižeg ranga u top diviziji koji uspije pobijediti yokozunu. Hakuho je time odjednom postao Asashoryuov Buster Douglas. Dvije najveće zvijezde hermetične japanske tradicije tako su postala dvojica Mongola. Članovi japanskog sumo saveza blago su odmahivali glavama u granicama dozvoljenog pokazivanja emocija, misleći u sebi istu stvar: bit će belaja.
Hakuho je 2007. postao yokozuna i isprva se činilo da će njih dvojica svojim golemim društvenim i moralnim obavezama koje dolaze s ovim statusom pristupati različito. Hakuho se, vjerojatno svjesno oblikujući svoj identitet suprotno Asashoryuovom, isprva činio kao hladni i odmjereni šampion na kakve su Japanci navikli. Činio se većim Japancem od japanskih rikishija. Kao i bilo kome rođenom na Balkanu, nije mi bilo teško Hakuhovu smirenost pročitati kao lijepo okrečenu, ali sklepanu branu iza koje nadolazi bujica bijesa ne odveć drugačija od Asashoryuove. Na trećem od šest godišnjih turnira 2008. u Tokiju Asashoryu i Hakuho susreli su se u meču u kojem je samo ponos bio u opasnosti jer im je šampionat obojici već bio izmakao.
“Samo”.
U jednom od njihovih kraćih mečeva oba su borca pokušala brzo i mahnito doći do protivnikovog mawashija ili barem čvrstih under ili overhookova. Hakuho je izgubio balans, a time i meč. Asashoryu je potom gurnuo Hakuha i pri uspravljanju mu zadao najmanji šamar na svijetu. Odgurivanje protivnika nakon što je meč završen u sumu naziva se dame-oshi i jedna je od najnepristojnijih stvari koje u ovom sportu možete učiniti. Uvrijeđeni Hakuho se uspravio i dvojica yokozuna stala su na sred dohya u sceni dvoboja neviđenoj u sumu izvan borbe. Bila je to zadnja pukotina u Hakuhovu neuspjelom japanskom makeoveru.
Asashoryuov smiješak kao da je pjevušio refren: “Nice boys don’t play rock’n’roll” iz istoimene pjesme koja bi mu se, vjerujem, svidjela, a Hakuho kao da je tog trena shvatio: “I’m not a nice boy and I never was”. Odbacivši u potpunosti svoj egzoskelet pitomog stranca, Hakuho je u sljedećim godinama postao svirep i zastrašujući rikishi čijoj su sjeni također narasli vražji rogovi.
Uhvatite li yokozunu Hakuha na loš dan, možda će vas samo nokautirati laktom.
Kada je Asashoryu konačno bio prisiljen napustiti rang yokozune, a time i sport, Hakuhov rekord protiv najvećeg neprijatelja bio je 14 pobjeda i 13 poraza.
***
Yokozune je teško doživljavati ozbiljno ako ste ih gledali kao početnike – u dohyu opasne zvijeri, ali u suštini klince čiji identitet još uvijek čeka svoj veliki prasak. Tako je i Hakuho iz svoje najljuće faze za mene bio samo mali Asashoryu. Znam te, ptico, dok si vrabac bila.
Jedan od Hakuhovih najinteligentnijih poteza protiv nekadašnjeg velikog rivala, Japankama omiljenog gaijina Kotooshua.
Danas je situacija, dakako, drugačija. Hakuho je usprkos svom ljutom temperamentu imao dovoljno inteligencije hodati tankom crtom neobuzdanosti u dohyu, koja je plašila protivnike, i poštenja izvan sporta, koja je držala regulatorna tijela suma daleko od njegova mawashija. Prešutna je istina da će vam unutar dohya proći većina nepodopština ukoliko u društvu ne sramotite tradiciju suma i to je ono u čemu je Hakuho uistinu nadišao Asashoryua. Jednostavno je ostao s prave strane zakona i u kimonu, a ne u Rooneyjevu dresu kao Asa. Svaku pretjeranu grubost, pokazivanje emocija ili korištenje yokozune nedostojnih jeftinih tehnika poput henke, Hakuho je nadoknadio po jednim spektakularnim uwate-nage bacanjem.
Najčuvenija Hakuhova henka – nečasni potez izbjegavanja naleta protivnika. Ova se vrsta zapravo naziva nekomadashi i uključuje pljesak ispred protivnika koji šalje signal u mozak da se očekivani sudar s protivnikom već dogodio, iako nije. Hakuho ga ovdje upotrebljava dvaput zaredom – što zbog bahatosti, što iz dosade.
Zauzme li Hakuho svoju migi-yotsu poziciju, hvata lijevom rukom preko protivnikove, a desnom ispod, sudac može početi razmišljati o onoj slavini u kuhinji koju je možda ostavio odvrnutom jer meč je gotov.
Kao i svi borci čiji je uspjeh bio dugotrajan, i Hakuho je zbroj odgovarajućih fizičkih predispozicija, borilačke inteligencije, discipline i rada. Hakuhov borbeni stil katkad je čista sila, ali češće aktivna dekonstrukcija protivnikovih prednosti kojom je doveden u najnepovoljniju poziciju za njegov način borbe. On je majstor optimiziranja pokreta i očuvanja koncentracije u plamenu borbe. Njegov bijes je poput turba – koristi ga svjesno i u taktički pravom trenutku kako bi pregazio protivnika. Istovremeno, ako može dohyo napustiti s hrpom debelim prstima zgnječenih kuverti punih sponzorske love zahvaljujući nekom manje časnom potezu, rado će to učiniti koliko god se prvi redovi publike na to mrštili iza svojih lepeza.
Neki će reći da Hakuhova dominacija počiva na Asashoryuovoj sportskoj i donekle osobnoj propasti, ali on je danas jedan od čak četvorice aktivnih yokozuna. Konkurencija je jača i na neki način luđa nego posljednjih desetljeća. Ispred tehničkog savršenstva drugog yokozune Harumafujija, mrkog diva ozekija Terunofujija, kamikaza poput Yoshikazea i nekonvencionalnih i često divljih mladaca Mitakeumija, Shodaija ili Ure, još uvijek na čelu čopora Hakuho stoji sam.
On je poput samuraja iz Tokugawa perioda – više voli pravdu nego zakon. I nema u tome ničeg lošeg. Dapače, Hakuho je ono iz čega su nastajali Kurosawini filmovi.
