Punchlines

Napuštajući Las Vegas

Nakon delirija koji je bio Mayweather vs McGregor

It is all over, rekao bi Mike Goldberg. Napokon, dodao bih, iako mi padaju na um i nepristojniji načini za zahvaliti se reproduktivnim organima što je regresija sportskih medija na razinu programskih vodiča s kakve bosanske koride gotova. Ne dijelite, pretpostavljam, moju ogorčenost i to je razumljivo. Niste kao ja tijekom pola godine bili obavezni na dnevnoj bazi pogledati i pročitati desetine besmislenih članaka i predviđanja koja su sva redom definicija otužne novinarske pojave zvane fake news.

O tome ima li Conor McGregor samo puncher’s chance, tko će imati prednost u klinču i kome više odgovara promjena rukavica s 10 na 8 unci imao sam prilike čuti mišljenje Nellyja, Sylvestera Stallonea, Marka Wahlberga, Bena Afflecka, Jamieja Foxxa, Idrisa Elbe, Snoop Dogga, akcijskog glumca Michaela Jaia Whitea te profesionalnog igrača pikada Garyja Andersona. Veliki sportski mediji poput ESPN-a ili Fox Sportsa 1 potpuno su nepripremljeni upali u hajp ovog meča kao u neoznačenu septičku jamu. Skip Bayless, koji je radio za obje mreže, tako je ponudio svoju analizu prvog meča Natea Diaza i Conora McGregora te zaključio kako je Diaz koristio sumo hrvanje, jer je bio teži za “oko 20 kilograma”. Čak su i ugledni MMA mediji poput Bloody Elbowa pod tagom Mayweather vs McGregor svakodnevno izbacivali besmislice poput reakcije jednog od McGregorovih sparing partnera na nasilje u Charlottesvilleu.

Sve ovo je, međutim, dio folklora velikih mečeva, a moja rezigniranost govori u prilog tome koliko rijetko su u posljednjem desetljeću borilački sportovi u centru pažnje na globalnoj razini.

Veliki mečevi uvijek se prodaju na osnovu jednog pojednostavljenog narativa, najčešće zasnovanog na stereotipima. Muhammad Ali je tijekom svoje trilogije protiv Joea Fraziera sebe prezentirao kao crnačkog pobunjenika, a Fraziera kao bjelačkog saveznika. Oscar De La Hoya se protiv Felixa Trinidada borio za naklonost latino publike koja ga je smatrala holivudskim proizvodom nedostojnim krune predaka i prethodnika poput Julia Césara Cháveza. Floyd Mayweather, Conor McGregor i megalodonsko PR čudovište koje se brinulo o njihovoj promociji u rijetkim su trenucima tijekom press turneje djelovali kohezivno ili smisleno. Iza desetak sati materijala s četiri presice ostali su: 1 kul odijelo, 1 prelijepa slika sučeljavanja, 1 opskurna referenca na crtić iz 1980-ih (Voltron: Defender of the Universe), 1 doslovna kiša novčanica i oko 1.000 upotrebljenih riječi “bitch” i “faggot”, što je gotovo uvijek znak da se nema ništa pametnog za reći.

Osnovni narativ meča između Mayweathera i McGregora tako je na koncu ostao onaj najprirodniji: plemenita vještina boksa protiv novopečenog barbarizma MMA-a. Samo što je i ta premisa djelomično izvitoperena. Usprkos živućim umjetnicima poput Vasilija Lomačenka, Terencea Crawforda ili Chocolatita Gonzaleza, boks je komično korumpiran sport u kojem se na najvišoj razini događaju stvari poput punjenja rukavica gipsom. MMA je, s druge strane, daleko od vremena kad ga je senator John McCain opisao kao “human cockfighting” i danas je umijeće ratovanja s empirijski razvijenim arsenalom tehnika koje ga čine legitimnim sportom.

Sve oko borbe Mayweather vs McGregor bilo je pažljivo napisano, koreografirano i odglumljeno da bi se na kraju sama borba otela kontroli i odvila po svojim pravilima

Ljudi koji istinski poznaju i vole oba sporta razumjeli su da ovaj meč u tom kontekstu nije mogao dokazati ništa. Velika većina vrhunskih MMA boraca uvijek će imati jako male šanse pobijediti vrhunske boksače u ringu. Velika većina boksača imat će još manje šanse pobijediti vrhunske MMA borce u oktagonu. Mayweather vs McGregor je svašta nešto, ali ozbiljan sportski pokus sigurno nije.

Ono što jest ljetni je blockbuster 2017., čiji se uspjeh mjeri rezultatom na box officeu, a ne kvalitetom predstave. Nije da imam nešto protiv novaca, dapače. Kako je jasno da ovu zabavu gledamo samo zbog sulude love kojom se mogla spasiti neka tvornica automobila u Detroitu odlučio sam se i sam zaraditi tu laku lovu. Uzeo sam svoj cijeli srpanjski honorar iz Telesporta i kladio se na Floyda Mayweathera. Nemam za Hublot, ali se osjećam manje glupo što sam ovo gledao.

Vjerujem da će se tvrdokorni fanovi Conora McGregora ljutiti što okladu na mrskog Moneya nazivam lakom lovom, ali ovaj je meč mogao završiti samo ovako. Ono što se događalo do prekida meča bilo je ipak ponešto neočekivano i na trenutke prilično bizarno.

Floyd Mayweather je ostario. Conor McGregor se borio dobro. Ove dvije činjenice su, dakako, povezane i za Mayweathera bolno očigledne u primanju udaraca koji nisu imali bogznakakav setup – upravo onih koji su uvijek pogađali zrak oko njegove sjajne glave. U boksačkom svijetu postoji izreka da borce starost kao utvara spopadne preko noći i odvuče u bezdan atletskog mediokriteta i borbi u foajeima kasina. Gledajući Mayweathera kako prima McGregorove tradicionalno najlošije udarce poput prednjeg direkta, mislio sam kako prokletnik ima sreće da se u ovoj fazi svoje karijere ne bori s pravim boksačem. Bilo kojim izazivačem iz bilo koje kategorije između 140 i 160 libri.

Onda sam shvatio da je Mayweatherova sreća, kao i njegov boksački stil, pažljivo skovana. Floyd Mayweather nije najbolji boksač niti najbolji defenzivni boksač (Pernell Whitaker? Willie Pep?), ali je sigurno najbolji boksački projekt svih vremena.

Mayweatherova borba počinje prije meča, prije priprema za meč i prije prethodnog meča. Njegova karijera komplicirana je šahovska tablica dugoročnog slaganja protivnika u najpovoljniji redoslijed s obzirom na njihovu dob, stil borbe i trenutak u kojem se njihove karijere nalaze. Sve ove vrijednosti potom se množe s koeficijentom potencijalne dobiti – financijske ili karijerne. Na Mannyja Pacquiaa je pristao šest godina nakon njegova vrhunca, Canela Alvareza odlučio je riješiti dok mu još nisu počeli rasti brkovi, a Berta je dodao kao besplatnog džokera da bi svoj rekord unaprijedio s 48 na 49-0 i tako ga izjednačio s onim Rockyja Marciana.

Umirovljeni Mayweather svjestan svog fizičkog zalaska tako se našao u dilemi – prihvatiti meč s ozbiljnim izazivačem, što je opasno i neisplativo, ili prihvatiti meč s najvećom MMA zvijezdom bez boksačkog iskustva, što je sigurno i isplativo.

Sad vidim da sam krivo upotrijebio izraz “dilema”.

Mayweather je u McGregoru dobio protivnika s kojim će u ringu moći pokazati hrabrost i agresiju, a McGregor protivnika koji će ga učiniti bogatim i dodatno izgraditi njegov brend neustrašivog prizefightera. Tako je sve na koncu i završilo, ali nije do tog epiloga došlo na način na koji smo očekivali. Sve oko borbe Mayweather vs McGregor bilo je pažljivo napisano, koreografirano i odglumljeno da bi se na kraju sama borba nekako otela kontroli i odvila po svojim pravilima.

Mayweather je po običaju uzeo nekoliko rundi da analizira protivnika. Runde su to u kojima su ležale McGregorove šanse i on ih je, iako katkad tehnički nezgrapno, osvojio. Floydova taktika saginjanja u kontragardaškog protivnika i izlaženja na njegovu jaču stranu pokazala se previše riskantnom, jer je kupio McGregorove aperkate. Jednako brzo odustao je i od tzv. Philly shella, svog najjačeg defenzivnog manevra. Tehnika osjetljiva na precizan lijevi direkt iz kontragarda – McGregorov najbolji udarac – zahtijevala je reflekse mlađeg Floyda.

Iako izbacuje svoj uobičajeno precizni zadnji direkt, Mayweather nema više brzine izbjeći kontre. Ovo je i situacija u kojoj je McGregor najbolji – izvlači protivnika mamac-udarcem, on ulazi punom snagom u njega i McGregor pogađa zadnjim aperktom iz kontre. Jedan od najljepših boksačkih poteza Conora u meču. Aperkat pruža skroz iz zadnjeg stopala i potom pivotira u Mayweatherov slabiji kut uz prednji kroše.

Conor je tijekom svojih rundi tukao najbolje što je mogao i iznenađujuće pametno. Nedostatak boksačkog treninga najteže sakriva kada baca jab. Njegovi najbolji napadi dolazili su kada bi umjesto jaba bacio kratki aperkat ispod Mayweatherovog visokog garda ili otvorio kombinaciju svojim lijevim direktom u glavu ili tijelo. Umjesto jaba, desnu ruku je puno bolje koristio gotovo skroz ispruženu poput kraka kojim je kontrolirao distancu i namještao svoje powershotove.

McGregor kompenzira za svoj u suštini beskoristan jab na tri načina u ovoj sekvenci. 1. Napipava Mayweatherov gard prednjom rukom što je znak da mu je u distanci. Svoj beskorisni jab koristi kao feint i baca zadnji direkt u tijelo. 2. Ponovo napipa i bez feinta odmah gađa zadnjim direktom glavu. 3. Potom napravi mali otklon u desno i umjesto jaba baca kratki prednji aperkat.

Nakon tri runde Mayweatherova je borg kugla izašla s kalkulacijom za pobjedu. Nije to, međutim, bilo mayweatherovsko rješenje – usudio bih se reći da je po prvi put u svojoj karijeri, ili u barem posljednjih desetak godina ubacio i nešto ljudskoga u svoj hladni algoritam. Floyd Mayweather Jr. se, eto, odlučio malo i boriti. Scena Mayweathera koji korača naprijed prema McGregoru, baca zadnji direkt i potom ostaje u pocketu s jačim borcem natjerala me na sumnju u svoju budnost u 5 sati ujutro.

Nije to bila bezobzirna hrabrost, recimo, Vladimira Klička protiv Anthonyja Joshue – Floyd je osjetio da je opasnost od umornog Conora dovoljno mala da izgleda kao agresor bez prevelike opasnosti. Tako se i dogodilo nešto što niti jedna od stotina tisuća analiza nije predvidjela – dva izrazita kontraša i borca distance postali su in-fighteri. Siromasi koji su sjedili za bijednih nekoliko tisuća dolara na krovu dvorane lako su iz položaja boraca mogli pomisliti da se radi o još jednom obračunu nekog portorikanskog i meksičkog boksača.

Mayweather u totalnom square položaju ide prema naprijed i ulazi u McGregora koji ga klinča underhookovima.

U Mayweatherovom otvorenom pristupu borbi i oklijevanju u neutraliziranju napada klinčanjem protiv hrvački boljeg McGregora tražite razlog zbog kojeg je ovaj imao toliko pogođenih udaraca u odnosu na druge Mayweatherove protivnike. U tome je paradoksalno i razlog Mayweatherove pobjede nokautom. McGregor je, naravno, akumulirao štetu tijekom cijelog meča izuzev prve runde i Mayweatherovi prednji direkti u tijelo, tzv. stab-jabovi imali su određeni značaj u pražnjenju Conorovog spremnika, ali činjenica da je Floyd odlučio pritisnuti umornog kontraša iznutra, gdje prave opasnosti od kontre nema, razlog je što borba nije dočekala sudačke kartice.

Mayweather i McGregor u brawlu unutar distance nešto je što smo vidjeli večeras i nikada više. Svojim upornim proganjanjem Mayweather je tijekom 9. runde potpuno ugasio McGregora i osigurao egzekuciju u narednoj rundi. Primijetite da Conor više ne klinča kako bi se naslonio i umorio protivnika – pokušava odmoriti sebe.

Tehničkih prognoza za ovaj meč bilo je doista previše i većina je bila obojana dječje tvrdoglavom pristranošću. Govorilo se tako potpuno krivo o dugoj MMA distanci i tome kako će zbog toga onu boksačku McGregor lakše kratiti, iako McGregor oduvijek nožnim udarcima samo kontrolira neutralni prostor i tjera protivnika na opasni ulazak i izlaganje kontri. Teme su bile i borba uzimanja kutova, suočavanje s kontragardom s prednjom nogom unutra ili van, McGregorovom širokom stavu i još koješta. Boksački analitičari, šokantno neobrazovani u MMA-u, nisu se potrudili ni analizirati borca koji debitira protiv neporaženog – držali su se obijesnih prognoza kako McGregor neće osvojiti ni rundu.

Prvi se klinč odvija po McGregorovim pravilima – drži underhookove i odmara. U drugom Mayweather kao niži borac u gotovo muay-thai maniri i provlači lakat i namješta ga Conoru preko čeljusti. General boksačke sive zone.

Postoji ipak tehnički aspekt borbe koji ova dva borca dijele kao svoju snagu: klinč i hrvanje. Mayweather je godinama besramno uništavao borbe i umarao protivnike konstantnim klinčanjem i naslanjanjem na protivnikov potiljak. McGregor je kao veći borac i s većim hrvačkim iskustvom Mayweatheru bio neupotrebljiv za ovu važnu destruktivnu taktiku. Mayweather je tako, kao niži, često provlačio svoju podlakticu preko McGregorova lica poput naopakog crossfacea, a McGregor je preuzeo Mayweatherovu ulogu odmaranja na protivnikovom vratu.

Iz ovih su situacija proizišli i najbizarniji trenuci meča – McGregor bi pokušao klinčati, Mayweather bi mu okrenuo leđa i ova dvojica boksača našli bi se u poziciji za hrvački supleks. Sudac Robert Byrd rijetko je griješio u meču, ali ne čini mi se da je ovo bila isključivo McGregorova greška. Sam McGregor je s druge strane činio nešto jednako neobjašnjivo – držao bi Mayweathera i bacao hammerfist udarce, često po potiljku. Kažem neobjašnjivo, jer se situacije u kojima je protivnik okrenut drugom leđima uglavnom prekidaju ako se borci nalaze u hvatu. Da je Mcgregor pustio Mayweathera, ostao bi u dominantnom kutu i bio u prilici baciti kombinaciju po želji. Čudno!

McGregor na neki način dolazi Mayweatheru iza leđa, ali ga udara držeći ga jednom rukom oko pojasa. Da je napravio polukorak unatrag, imao bi priliku napasti iz kuta gdje bi Mayweatheru bilo potrebno nekoliko sekundi za resetirati obrambeni gard.

Ubacio sam nekoliko sličica i raspisao se o tehnikalijama ovog meča kao da ova borba to zaslužuje.

Da su ovakav meč imala dva borca s dna boksačkih pound-for-pound lista u neku subotu na HBO-u ovaj tekst stao bi u tweet kako sam gledao jednu od bezveznijih boksačkih borbi 2017. Svo uzbuđenje proizlazilo je iz mogućih posljedica koje bi rezultat mogao ostaviti na sportove kojima Mayweather i McGregor pripadaju i budućnost PPV formata. Sva infrastruktura koja je podržavala mjesece pokušaja etabliranja ovog meča kao legitimnog sportskog događaja raspala se u prvoj sekundi prijenosa. Sve je smrdjelo na egzibiciju: borbeni izlasci izgledali su kao kasni ulazak kul ekipe na tulum, publika se ponašala kao na Ultri u Miamiju, niti jedan analitičarski tim nije se ni pretvarao da ima znanja protumačiti situaciju koju komentira. Meč je u sportskom smislu bio farsa, a njeni glavni likovi očigledno nisu imali prirodnog animoziteta jedan prema drugom. A i zašto bi?

Moj osobni problem s ovim spektaklom, a imam ga, nije ni u količini novaca koji je razdijeljen, ni u lažnom oglašavanju meča kao povijesno ili znanstveno značajnog. On je dogovoren i izveden u najgorem mogućem trenutku za oba sporta radi kratkotrajnog i kratkovidnog zadovoljenja pohlepe nekolicine.

UFC se u najtežoj godini u novijoj povijesti bavi kopromocijom boksačkog eventa svog borca čije je lansiranje u mainstream sazviježđe ostavilo dvije talentima najbremenitije divizije (featherweight i lightweight) u nuklearnom zgarištu. Vidjeli ste, pretpostavljam, sve najave/urlike Dane Whitea o McGregoru kao “reigning, defending” šampionu? Guess what, Conor McGregor nije obranio niti jedan od dva pojasa koje je osvojio. Featherweighti su tek nedavno preboljeli McGregora i niz apsurda s besmislenim interim pojasevima koje je njegov odlazak prouzrokovao, a lightweight divizija tek započinje isti proces mečom za isti prokleti interim pojas između Tonyja Fergusona i Kevina Leeja koji je odnekud u njega pao. Borci su nezadovoljni, šampione se ne promovira, nove zvijezde se ne stvaraju, stare odlaze ili padaju na dopu. Ako ovo zvuči kao dnevnopolitička vijest o tome kako ministri zemlje u recesiji naručuju Maybache kao nova službena vozila, onda je to zato što i nije puno drugačije.

Boks je, s druge strane, sve jasnije financijski neodrživ i zastario sustav koji ne razumije moderne preokrete u medijskom prostoru i promocijskim trendovima. Ipak, na osnovu sirovog talenta nekolicine boksača ima najbolju godinu u dugo vremena. Lukavim bukingom na meksički praznik Cinco de Mayo meč Alvareza i Chaveza Jr-a uspio je prebaciti milijun PPV-a,  Kličko i Joshua vratili su publici vjeru u teškaše na besplatnom prijenosu, a Vasilij Lomačenko polako postaje idol klinaca u borilačkim klubovima po cijeloj planeti. Uz sve to – napokon je dogovoren najveći boksački meč jedne generacije: Genadij Golovkin vs Canelo Alvarez. Ova je godina za boks izgledala kao obasjan put k uspjehu, a sada je postmortem tunel k svjetlosti.

#MayMac je mogao ili doživjeti siguran kvalitativni podbačaj u sportskom smislu i riskirati slabiju prodaju nakon Golovkina i Canela ili odraditi sve par tjedana prije i financijski ih potopiti. Sve je dopušteno u ljubavi i sportskom menadžmentu, ali ne treba okretati glavu od činjenice da je budućnost boksa sigurno više počivala na dvoboju GGG-a i Canela nego dvojici boraca koja se ovim sportom više ne namjeravaju baviti.

Mislite li da će mase pohrliti i kupiti potpuno zaboravljeni, nigdje spomenuti UFC 215 s najboljim MMA borcem na UFC-ovom rosteru Demetriousom Johnsonom zbog toga što se McGregor nije osramotio u sportu kojim se ne bavi, u velikoj ste zabludi.

Zavidim onima koji su sebi uspjeli ovo podvaliti kao dvoboj za ponos između boksa i MMA-a. U stvarnosti je borba Mayweathera i McGregora više kao skupa svadba na kojoj svaka strana kiti svog s više novaca u inat onim drugima, nesvjesna činjenice da će nakon svadbe mladenci zajedno otići na put oko svijeta s vašim novcima.