Punchlines

Neobični slučaj Jona Jonesa

Vjerujete li u Drugi dolazak najboljeg atlete MMA-a?

Neke stvari u životu radimo uzalud, znajući da ih radimo uzalud dok ih radimo. Ja to često radim. Kupim kelj koji ću, kao, dodati u šejk, iako znam da će šejk na kraju kao i uvijek sadržavati 30% smrznutih banana, 60% maslaca od kikirikija i 10% proteinskog praha. Ili složim četverored girji, guma i medicinki na tatami pa odem raditi zgibove i military press. Ovaj je tekst svakako u toj kategoriji. Pišem ga uoči meča Jona Jonesa za titulu svjetskog prvaka lakoteške kategorije na najvećoj UFC-ovoj priredbi 2017. godine. Nakon godina uvjetnih kazni, suspenzija, kokaina i suspenzija zbog kokaina samo sam ja dovoljno naivan da očekujem kako će se Jon Jones zaista boriti za desetak dana. Ja i njegov protivnik, dežurna MMA naivčina Daniel DC Cormier.

Bio sam već zrela osoba kad sam prvi put čuo Tysonov ozloglašeni govor: “There’s no one that can match me. My style is impetuous, my defense is impregnable, and I’m just ferocious. I want your heart. I want to eat his children. Praise be to Allah”. Moja reakcija na Tysonovu poruku Lennoxu Lewisu kako mu želi pojesti djecu, a izgledao je spreman to učiniti, bila je kako je to najbolja stvar koju sam do tog trenutka vidio ili čuo u nekom sportskom programu. Normalna stvar, mislio sam, ipak je on just ferocious, što bi drugo napravio! Kamo bi plemenita znanost boksa išla, ako nećemo prijetiti jedni drugima kanibalističkim čedomorstvom na kabelskoj televiziji?

No, zašto toliko volimo negativce u borilačkim sportovima? Ili, točnije – zašto im popuštamo?

Jon Bones Jones – ili, kako ga ja volim zvati, Borac prethodno poznat kao Sexual Chocolate – samo je još jedna poznata priča o nevjerojatnom talentu i borilačkoj inteligenciji koji su plaćeni izostankom društveno odgovornog ponašanja ili bazičnih ljudskih vrijednosti. Pokušajte se sjetiti trojice najnadarenijih boraca u popularnim borilačkim sportovima kroz posljednjih 30-ak godina iznad lakših i srednjih kategorija. Znam na koga mislite i sva trojica su vidjela unutrašnjost zatvorske ćelije: Badr Hari u kickboksu, Mike Tyson u boksu i Jon Jones u MMA-u. Nije li to nevjerojatno?

Koliko će sportskih fanova reći nešto loše o njima? Pa mnogi, među njima i autor ovog teksta. Smatram ih uistinu bijednim ljudima, ili u najboljem slučaju ličnostima čiji su unutarnji psihički konflikti ostali zapušteni zbog popularnosti i poltronskog okruženja. Smatram ih ljudima koje ne želim poznavati niti čiju ostavštinu želim propagirati. Oni su ti na koje su me roditelji upozoravali.

Pišem ipak ove retke samo par sati nakon što sam završio trening u majici WORLD HEAVYWEIGHT CHAMPION 1988 IRON MIKE TYSON. Kako mogu biti toliki licemjer? Ne znam, ne osjećam se dobro zbog toga, ali kad gledam stare mečeve Jona Jonesa ili starije Mikea Tysona sve što mislim je da želim vidjeti više toga. I ne mislim samo na spinning laktove i peek-a-boo krošee; opasnost koju ovi loši ljudi unose u ring kao dobri borci ključan je sastojak uzbudljivosti borilačkih sportova.

Naizmjenično je podavio i izlaktario konkurente za pojas, a niz obrana titule brzo se pretvorio u masovnu čistku koja je izgledala više staljinovski nego sportski

Jon Jones poseban je u odnosu na ostatak ove hipotetske bad boy trojke jer je uistinu jedinstvena pojava u MMA-u. Da ste me 2012. pitali koji će MMA borac prvi imati meč u nekom drugom borilačkom sportu, ušao bih u kladionicu s vlasničkim listom stana i ključevima od auta i bacio ih na pult za Jona Jonesa. Kladio bih se i da će ovaj Njujorčanin osvojiti prstenje s Netsima, Jetsima i Metsima.

MMA je sigurno jedan od fizički zahtjevnijih sportova, ali u kategorijama iznad lightweighta nedostaje mu vrhunskih atleta. Brojka nadljudi strmoglavo pada kako kilogrami rastu. Dvije najteže kategorije notorne su po manjku sportaša čija se motorika, snaga, izdržljivost, eksplozivnost i brzina mogu mjeriti ne samo s lakšim kolegama, nego i s kolegama iste težinske skupine iz drugih sportova. Fizički nadareni mladi sportaši još uvijek gravitiraju prema američkom nogometu i košarci, crnačka zajednica k tome još i prema boksu. U svojoj prvoj Punchlines kolumni pisao sam o problemu teškaša u MMA-u i netko je u komentarima pitao kada će doći dan da imamo pandan atlete kakav je LeBron James u MMA-u.

Imamo ga već neko vrijeme. Zove se Jon Jones.

Bones, kako ga je zvao njegov nogometni trener, bavio se hrvanjem i bio je defanzivni lineman u srednjoj školi. Hrvanje ga je dovelo do Iowa Junior Collegea, gdje mu je cimer bio Joe Soto, nekadašnji Bellatorov featherweight prvak koji je danas također u UFC-u. Soto je živio gledajući borbe na YouTubeu i Jones se, nećete mi vjerovati – navukao. Na koledžu je kao student odustao od kaznenog prava puno prije nego što je od njega odustao i kao građanin i svjetski light-heavyweight prvak. Jones je znao da ima tijelo spremno i sposobno za sve, a MMA mu je mogao ponuditi najpotpuniji izazov fizičkih mogućnosti.

Nakon tromjesečne karijere po manjim asocijacijama uskočio je u oktagon i pregazio tada kompetitivnu i uzbudljivu light-heavyweight diviziju na putu do titule. Od trenutka kad je u svom drugom meču tijekom deset sekundi prve runde supleksirao Stephana Bonnara na glavu, ustao se i pogodio ga spinning laktom u sljepoočnicu, svijet je znao da se radi o nekome tko je na razini iznad. Naizmjenično je podavio i izlaktario konkurente za pojas: Jakea O’Briena, Brandona Veru, Vladimira Matjušenka i Ryana Badera. Najkontroverzniji trenutak njegove rane karijere bila je diskvalifikacija u meču protiv Matta Hamilla, kojeg je udario nedozvoljenim 12-6 udarcem laktom. Prideovog ljubimca Shoguna Ruu gazio je tri runde do tehničkog nokauta za pojas svjetskog light-heavyweight prvaka.

Jon Jones postao je zadnji boss iz arkadne igrice čiji je algoritam osmišljen tako da se ne može pobijediti.

Jonesova fantastična sekvenca iz meča s Bonnarom.

Niz obrana titule brzo se pretvorio u masovnu čistku koja je izgledala više staljinovski nego sportski: Rampage Jackson, Lyoto Machida, Rashad Evans, Vitor Belfort, Chael Sonnen, Glover Teixeira i Daniel Cormier uvjerljivo su pobijeđeni, ugušeni ili nokautirani. Tijekom šest godina nitko nije živ napustio Jonesov gulag.

Nitko osim možda jednog čovjeka. Oni koji pažljivije prate MMA statistike uočit će da sam s popisa pobijeđenih izostavio Alexandera Gustafssona. The Mauler možda nije pobijedio Jonesa te večeri u Torontu, ali sigurno nije izgubio. I neću napisati da jest.

Tijekom svih godina Jonesova divizijskog puča i čvrste vladavine on, međutim, nikada nije bio pozitivac.

Postoji psihološka dinamika u svim komercijalnim borilačkim sportovima usvojena iz umjetnosti profesionalnog hrvanja, a proizišla iz načina na koji kao vrsta doživljavamo svijet. U što smo kao promatrači spremni investirati emocije, a zatim i novce. Originalna postavka izvođača u profesionalnom hrvanju preslika je ideje crno-bijelog pogleda na svijet. Arhetipski junaci i anti-junaci pripovijedaju vječnu borbu čistog zla i dobra. Pozitivci se zovu babyfaces, negativci heels.

Jon Jones je u tom kontekstu ono što bi se zvalo organski heel. Njegov karakterni portfolio ne potrebuje dodatno oblikovanje. On je naprosto po prirodi loš čovjek. Kombinacija moralne hrđe i blistavog talenta u promotorskom je svijetu idealna situacija. Jon Bones Jones je sebičan, laže, drogira se, zabija se drogiran u stupove, zabija se drogiran u trudnice i uglavnom je na steroidima. Njegova tehnička i često taktička superiornost u oktagonu također ima potencijal nervirati ljude. On je kao štreber koji je istovremeno i najjači u razredu i sve ga djevojčice vole. Mrzimo kada ljudi imaju sve. Čak i njegovi eye poking incidenti podsjećaju na osnovni jeftini heel potez kojim je Rowdy Roddy Piper desetljećima flejmao kečersku publiku.

Sve ovo razlog je zbog kojeg su Jones i Cormier tako prokleto savršeni neprijatelji. Cormier je pak organski babyface. Ne drogira se, ne pije, ide rano spavati i uvijek je na raspolaganju svojoj obitelji. On je ujak kojeg se sramite jer nosi polo majicu s koledža zataknutu u donji dio trenirke, ali može izvaditi čavao iz grede golom rukom i svi u ulici ga se pomalo plaše. Pouzdan company man.

Samo što ljudi ne vole company ljude. Jasna linija razdvajanja između heela i babyfacea iznenada se zamrljala, kao i u profesionalnom hrvanju 1990-ih, kad smo se dijelili na one koji su podržavali jednog od dva heela: narcisoidnog bahatog brbljavca The Rocka i južnjačkog ustanika protiv korporativnih odijela Stone Cold Austina. Dok je Jones odrađivao 18-mjesečnu uvjetnu kaznu isprepletenu s jednogodišnjom suspenzijom za doping, Cormier je ni kriv ni dužan postao fake champ. Možete propagirati pilule za potenciju i skupe droge koliko želite; onaj koji je u očima fanova pojas dobio, a ne zaradio, uvijek će biti negativac.

Jon Jones tek će za nekoliko dana navršiti 30, a stvari izgledaju kao da se nalazi u šekspirijanskoj biti ili ne biti dilemi svojstvenoj borcima uvenulih karijera. Za sport najštetniji nusprodukt njegovih izvansportskih problema možda je upravo to što je Cormieru, kojem se atletski vrhunac topi, uskratio uzvratni meč. Cormierove suze, nakon što je tri dana prije UFC 200 saznao da je Jones ponovo pao na USADA-inom doping testu, čak su i Danu Whitea natjerale na obećanje da Jones više nikada neće biti u meču večeri. To i financijski gubitak, naravno.

Sve što prijeđe preko Whiteovog jezika je, naravno, potpuna laž – pa tako i ovo. U godini u kojoj je UFC ostao bez svojih jedinih zvijezda Jon Jones je najskuplja roba koju ima. Bones i DC još će jednom pokušati biti main event najvećeg UFC-ovog carda u godini. Nek se bogovi smiluju onima koji kupe ovaj PPV.

Tko će pobijediti ako se borba zaista dogodi? Imam samo glup i očekivan odgovor na ovo pitanje, a to je da ishod ovisi o tome što je Jones radio ovih godina i koliko dobar plan je Cormier sa svojim timom u istom periodu skovao. Znam da je to u rangu teorije Johna Maddena kako pobjeđuje tim koji skupi više poena tijekom utakmice, ali kao i on – u suštini sam upravu.

Jones je već pobijedio Cormiera, koji se od tada borio još četiri puta. Na osnovu ove dvije informacije mogu reći da je samo jedna stvar u ovom meču sigurna – Greg Jackson i Michael Winkeljohn imat će odličan plan. I plan B. Jackson Winkeljohn Academy savršeno je mjesto za Jonesa. Oni su, kao i on, totalni MMA klub u kojem se radi na svim aspektima sporta uz jedan nerdovski minuciozan pristup.

Jones i Winkeljohn demonstiraju svoj omiljeni oblique kick.

Jones je uz njih naučio pristupati šampionskim mečevima od pet rundi kao cjelovitom boju u kojem će istovremeno nanositi kumulativnu štetu, skupljati bodove za potencijalnu odluku i otvarati prilike niskog rizika za nokaut. Dosta nožnih udaraca poput kod Winkeljohna popularnog, a inače opravdano omraženog oblique kicka u koljeno osmišljeni su kao dio opstruktivne taktike koja ograničava kretanje i stvara strah od osvajanja prostora. Drugi dio Jonesova stila o kojem se malo govori jest volumen udaraca. On je uvijek aktivniji borac i ne samo zbog svoje fizičke spreme ili težnje k atraktivnosti – volumen osvaja runde i gomila sitne ozljede na protivniku koje u posljednjim rundama mogu biti odlučujuće. Dodajte na ovo jedan od najboljih hrvačkih klinčeva uz kavez u sportu i jasno je zašto se Jones čini neprobojnim.

Ovaj bi meč, kao i Jonesov privatni život, na kraju mogao ovisiti najviše o njegovoj psihičkoj spremi.

Jonesov je slučaj možda čudan, ali mu trenutno koristi. White, Sean Shelby i upravni odbor UFC-a sigurno se nadaju Jonesovoj pobjedi. Nevjerojatan atleta s potencijalom za prelazak u najtežu kategoriju i prvoklasni bezobraznik poput njega mogao bi postati ključna figura u ovom osjetljivom trenutku za najveću kompaniju sporta. Tim nadama u čast UFC je snimio i najbolji promo u svojoj povijesti u kojem je šampion, Daniel Cormier marginaliziran na ulogu katalizatora Jonesova iskupljenja.

Sve je spremno za uskrsnuće Jona Jonesa, osim možda njega samog.