Punchlines

Nestao u dvije sekunde

Priča o borbi Meldricka Taylora i Julia Cesara Chaveza

11. kolovoza 1984.

Posljednji je dan boksačkog turnira u Memorial Sports Areni na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. Američki tim jedan je od najjačih u svojoj i olimpijskoj povijesti. Meldrick Taylor iz Philadelphije sedmi je Amerikanac u osam finalnih mečeva. SAD već ima pet zlata, jedno srebro i jednu broncu. Dok razmjenjuje zastavice s Nigerijcem Peterom Konyegwachiejem ne može čuti da komentator pristrano najavljuje nigerijskog borca kao opasnijeg od dvojice.

You will see for yourself – he’s a terrifically aggressive fighter!”, pripremao je javnost na mogući poraz američkog borca. Konyegwachi doista jest agresivniji borac – slugger, swarmer. Taylor je boksač – plesač s najbržim rukama koje ste vidjeli. No, nešto s Taylorom nije u redu. Ne fizički, dakako. Bar ne još. Suci su mu tada u upitnoj odluci dodijelili svih pet rundi i Meldrick se oko vrata okitio zlatom.

No, nešto nije bilo u redu s načinom na koji se odlučio boriti.

Tek 17-godišnji Meldrick Taylor sa svojom zlatnom medaljom prolazi pored Evandera Holyfielda s brončanom i ima najbolji dan svog života. Američki mediji su u orgazmičkoj euforiji – njihov tim ima 9 zlata u 12 kategorija. Život je lijep kad na Olimpijadu ne dođu ušljivi komunisti*. Scena se čini holivudski savršenom i na Taylorovim leđima već je teret usporedbi sa Sugar Rayem Leonardom veličine ruksaka američkog studenta u mađarskom hostelu. Svega nekolicina boksačkih stručnjaka vidi kroz euforiju olimpijske pobjede: Meldrick Taylor pobijedio je potpuno krivom taktikom. Kao i mnogi prije njega usvojio je boksački stil koji mu se sviđao, a ne onaj za koji je bio stvoren. No, malo tko je ovu grešku platio okrutno kao Meldrick.

* Jugoslavija je sudjelovala i osvojila 1 zlato, 1 srebro i 2 bronce.

20. lipnja 2002.

Posljednji meč boksačke karijere Meldricka Taylora bio je u kasinu Shooting Star u Mahnomenu, država Minnesota. Taylor gubi borbu, koja nikoga u ovom mjestu od 1200 stanovnika ne zanima, protiv Waynea Martella koji je profesionalni vijek proveo boreći se za keš i kupone po otužnim kaubojskim i indijanskim kasinima u Wisconsinu i Sjevernoj Dakoti. Organizatori, protivnik, atletska komisija i Taylorovi sekundanti osjećaju se loše što su dopustili ovaj meč. Zapravo ne znam kako se osjećaju. Nitko nije snimio ovaj meč, ali bi se trebali osjećati loše. Taylor je u tom trenutku već godinama mršav i čudne, trzave motorike. Oči neuspješno pokušavaju fokusirati sugovornike poput jeftinog tajvanskog foto-aparata s Alibaba.com. Riječi koje mu se naizgled nekontrolirano kotrljaju niz jezik nerazumljive su i ne čine logičan niz. Laički govoreći Meldrick Taylor mentalno je regresirao u dob djeteta. Potrebuje skrbnika, a ne trenera.

Što mu se dogodilo? Pobijedio ga je Julio Cesar Chavez. Još gore od toga – pobijedila ga je igra.

Meldrick Taylor rođen je 19. listopada 1966. u Philadelphiji. Ne navodim ovo samo zbog uspostavljanja činjenica, ovaj je podatak zloslutna karta u Taylorovom boksačkom i životnom tarotu.

Iz kojeg god da ste grada vjerojatno većina vaših sugrađana misli kako su u njemu najopasniji kvartovi koje nastanjuju najopasni momci, ali ne obični najopasniji kvartovi i momci kao u svim drugim gradovima na svijetu, nego baš neki posebni – čvrsti, ali suosjećajni, kriminalci, pa ipak nekako magično pravedni. Netko u Chicagu misli kako je tamošnja drill hip-hop scena jedinstven sociološki i kulturološki fenomen čiji se problemi sa zakonom mogu opravdati mentalitetom ulice kakve nigdje nema. Netko drugi u Ugarcima pored Bosanskog Grahova također misli da se nitko na svijetu romantičnije ne bode noževima oko zemljišne međe kao oni u sezoni pečenja rakije. Takav je bulšit uobičajen sastojak lokalpatriotskog folklora koji uglavnom nema nikakvog znanstvenog temelja.

Ne želim gaziti po osjetljivoj mapi američkog djetinjastog rata za badassness titulu, ali Philadelphia u sportskom smislu ima neke osnove tvrditi specifičnost. Baš poput Davea The Hammera Schultza koji je predvodio najveću generaciju Philadelphia Flyersa zvanu Broad Street Bullies, i philadelphijski boksači oduvijek su njegovali uglavnom grublju stranu sporta. Čak i ako ne poznajete Philadelphia Jacka O’Briena, Battling Levinskog ili Midgeta Wolgasta možete na osnovu nadimaka pretpostaviti o kakvoj je vrsti šampiona riječ. Sonnyja Listona, Joea Fraziera i Bernarda Hopkinsa vjerojatno poznajete iz popularne kulture, ako već ne s Punchlines stranica.

Uostalom, boksački klub Joea Fraziera u kojem je Meldrick Taylor trenirao nalazio se upravo na Broad Streetu. Zubi u Philadelphiji ne padaju daleko od Broad Streeta, reklo bi se.

Philadelphijski stil često se zasnivao na jednoj izvansportskoj kategoriji – ponosu, što je u praksi značilo da ste se mogli boriti na bilo koji način osim pametno. Odbijanje otvorene borbe bila je neoprostiva sramota, bez obzira na okolnosti. A okolnosti su nešto na čemu se kuju pobjedničke taktike. Okolnosti Meldrickovog zlatnog olimpijskog meča, recimo, bile su takve da se susreo s borcem snažne udaračke moći, čvrste čeljusti i velikog volumena udaraca. Taylor se kao superioran boksač trebao držati uglavnom izvan dometa, koristiti nevjerojatnu brzinu svojih ruku za kratke akcije unutar distance i kretanje za još brže povlačenje. Nije to učinio jer to ne bi bilo “philadelphijski” od njega.

Taj je meč kao i mnoge nakon njega dobio djelomično na osnovu sreće, ali većim dijelom na osnovu svojih superiornih atletskih predispozicija. Taylor nije imao udaračku moć Joea Fraziera, ali je očekivao da se ona magijski prenosi philadelphijskom kanalizacijom i memljivim zrakom na sve koji su tamo pustili krv u boksačkom ringu. Ova fantazija često ga je dovodila u nepotrebne situacije brawlanja s brawlerima i swarmanja swarmera.

Ring i ulica dijele malo toga osim pravila koje je Taylor ignorirao: s razbijačima se ne bije.

Paradoks Meldricka Taylora najlakše je objasniti ultimativnim philadelphijskim filmom – Rockyjem. U njemu je Apollo Creed predstavljen kao arhetipski boxer, a Rocky Balboa kao brawler. Meldrick Taylor naprosto nije želio biti Apollo Creed.

Čitava ova analiza možda bi imala pozitivan ton da se Meldrick Taylor nije borio u kategoriji najvećeg boksačkog swarmera koji je ikada živio – Julia Cesara Chaveza.

I tek tako, 25 sekundi prije kraja meča Chavezov desni cross pogodio je Taylora uz odvratni zvuk sudara kostiju

El César del Boxeo u vrijeme borbe s Meldrickom Taylorom imao je 68 pobjeda i nijedan poraz. Bio je i prvak u tri težinske kategorije: junior lightweight, lightweight i junior welterweight. Ako je Taylor bio surogat philadelphijskog stila, Chavez je bio utjelovljenje meksičkog. Chavez je već tada prestao biti meksičkom boksačkom legendom i postao božanstvom. Onim pravim kojem se ljudi mole kad netko dobije malariju ili da Marquez nokautira Pacquiaa. Takve, osnovne stvari. Razlog tome bio je upravo Chavezov sirovi, radnički boksački stil u kojem su obespravljeni slojevi meksičkog društva prepoznali vrstu tvrdokornosti i upornosti koja je potrebna za preživljavanje.

Veći dio tog stila sastojao se, iznenađujuće, od primanja udaraca, a ne davanja. Chavez se uzdao u čvrstoću svoje čeljusti i snagu svojih udaraca. Nije takav način borbe bio okrutan samo po njega, već i jedna od podmuklijih napadačkih taktika u sportu. Chavez je na boksački meč gledao kao na maraton – često je puštao protivnika da vodi i lomi vjetar u uvjerenju da pobjeđuje samo kako bi u zadnjem kilometru odšepao u pobjedu.

Njegov način bio je primati udarce pravo u glavu, ići konstantno prema naprijed poput filmskog zombija i iz bliske distance zadati nekoliko divljačkih krošea i aperkata. Cilj je uvijek bio u početku silovito napadati tijelo ili čak ruke sve dok protivnik ne bi počeo gubiti defenzivne sposobnosti i dah, nesvjestan kroz borbu akumulirane štete.

On je bio hodajući argument teorije kako za sport nije potrebno više od 10 posto talenta. J.C. Chavez je talenta možda imao, ali ga nije koristio. Bio je borac sastavljen od 50 posto rada i 50 posto okamenjenog lava s Popocatepetla. To je bar moja teorija. Nikad nije potvrđena, ali meč protiv Meldricka Taylora iz 1990. godine rado ću ponuditi kao dokaz.

U borbi koja će postati borba desetljeća sudjelovalo je četvoro, umjesto uobičajenih dvoje ljudi. Chavez je bio WBC-ov, a Taylor IBF-ov junior welterweight šampion. Oba su bila neporažena. Treći sudionik meča bio je Lou Duva, legendarni boksački trener i menadžer koji je sudjelovao u izgradnji karijera 19 svjetskih prvaka i promociji nekih od najvećih boksačkih mečeva, poput prvog susreta Thomasa Hearnsa i Sugar Raya Leonarda. Po završetku Olimpijskih igara u Los Angelesu potpisao je ugovore s gotovo cijelim američkim timom: Markom Brelandom, Evanderom Holyfieldom, Tyrellom Biggsom, Pernellom Whitakerom i Meldrickom Taylorom. Četvrti i pokazalo se ključni čovjek u ovoj drami bio je sudac Richard Steele.

Richarda Steelea pratile su glasine da je odveć blizak sa Chavezovim menadžerom, ozloglašenim Donom Kingom. Veza između ove dvojice nikada nije dokazana i iako je Steele tvrdio kako se nikada nisu susreli izvan ringa, često je sudio na Kingovim boksačkim priredbama. Lou Duva koji je prezirao Kinga pa tako po inerciji i Steelea, uložio je prosvjednu notu na izbor suca, ali ju je atletska komisija odbila. Sve je u Las Vegas Hiltonu bilo spremno za meč koji će obilježiti boks zauvijek.

Svjetla, kamere, tragedija!

Tijekom prve runde Taylor je imao više pogođenih udaraca nego Chavez pokušaja. Bila je to jedna od Chavezovih najgorih rundi u karijeri. U meču koji je najavljivan kao dvoboj marljivosti i bogomdanog talenta, rudar Chavez bivao je ponižen. Taylor je imao prebrze ruke i noge koje su ga u istom tempu stavljale u priliku da pogađa meksičkog borca kad god je želio. Njegove kombinacije sadržavale su po pet i više udaraca od kojih bi barem nekoliko uvijek sjedalo u metu. Taylor se poigravao s najvećim meksičkim boksačem u povijesti.

Taylor pokazuje raskoš svoje boksačke tehnike i footworka na početku meča.

HBO-ovi komentatori polako su počeli prihvaćati narativ u kojem Chavez dobija besplatne satove boksanja pred milijunskom publikom. I oni su kao i Taylor osjećali da će meč odraditi rutinski. Hvalospjevi novom pound-for-pound kralju trajali su osam rundi tijekom kojih je Taylor Chaveza udario nevjerojatnih 269 puta, a primio gotovo upola manje udaraca (137).

It’s hard to imagine Taylor being more effective,” komentirao je Jim Lampley. Ni sam Lou Duva nije imao što reći svom borcu između rundi osim da nastavi raditi to što radi.

I dok su svi pričali o tome kako Taylor može baciti tri udarca u vremenu koje je potrebno Chavezu da baci jedan nitko nije shvaćao da je Tayloru potrebno deset udaraca da zada jedan snažan poput Chavezovog. Richard Steele imao je najbolje mjesto u dvorani i njegov dojam o onome što se događalo drastično se razlikovao od ostalih: “I saw Julio Cesar Chavez landing these hard punches, shots that will break bones.”

Rudar Chavez pokazuje svu ružnoću svog tvrdog, učinkovitog stila. Trenuci su ovo u kojima borba počinje mijenjati smjer.

Prošla je i deveta runda. Chavezov kut pokušao ga je inspirirati uobičajenim pričama o borbi za nacionalni ponos i obitelj. Ovaj je kimao glavom i čekao idući zvuk gonga da nastavi raditi. Meldrick Taylor ustao se iz suprotnog kuta na znak za početak desete runde.

I tog trena smo jasno vidjeli sve: borac koji je potpuno dominirao protivnika izgledao je kao žrtva izvučena iz automobilske nesreće. Taylor je imao oba oka zatvorena, raspuknute usnice i teško je disao od krvi koja mu se skupljala u grlu i nosnicama. Chavez, međutim, nije borac od površinskih ozljeda. Meldrickovo tijelo bilo je pred otkazivanjem. Krv mu je polako ulazila u bubrege i njegova je brzina odjednom nestala.

Na kraju jedanaeste runde američki je borac potpuno dezorijentiran krenuo sjesti u pogrešan kut. Chavez je još uvijek gubio na bodove. Imao je jednu rundu od tri minute da nokautira Taylora ili preda svoju titulu. Sve što je Taylor trebao učiniti jest bježati te tri minute. Njegov trener Lou Duva u pauzi je, međutim, učinio nešto jako glupo – rekao je svom borcu da borba ovisi o posljednjoj rundi. Desetljećima nakon te večeri Duva je lagao kako je govorio Tayloru da otpleše posljednju rundu.

Meldrick Taylor je ustao biti se s razbijačem.

Umoran i pretučen Taylor odlazi u krivi kut dok je Chavez u uobičajenom another day at the office modu.

If you’re a fight fan, get ready for 3 minutes of high drama, now.”, najavio je Lampley gledateljima. Chavez se strpljivo prikradao i smanjivao distancu. Taylor je poluslijep teturao tražeći pobjedu po koju ga je Duva poslao. U jednom je trenu zamahnuo i pao na tlo. Steele ga je pogledao i nastavio meč. Chavez je imao sve manje vremena za nokaut, Taylorovo tijelo imalo je sve manje sekundi stajanja u sebi. I tek tako, 25 sekundi prije kraja meča Chavezov desni cross pogodio je Taylora uz odvratni zvuk sudara kostiju. Taylor je jedva ostao na nogama, ali je još uvijek išao prema naprijed. Došli su do užadi, Chavezove kolijevke, i još jedna desnica prošla je kroz Taylorovu čeljust.

Chavez pušta Taylora prema sebi, ostavlja ga u kutu i lansira svoje najjače udarce.

Meldrick Taylor bio je na podu 16 sekundi prije kraja meča. Matematika pobjede bila je jednostavna – ukoliko ustane pobijedit će na bodove. Meldrick je ustao.

Još 10 sekundi do pobjede.

Richard Steele broji do 8.

Are you OK?” – pitao je.
Are you OK?” – ponovio je.
Meldrick Taylor nije rekao ništa.
Richard Steele odmahnuo je rukama i zaustavio borbu 2 sekunde prije kraja meča u najkontroverznijoj sudačkoj odluci u modernoj eri boksa.

Meksički bog pobijedio je božanskom intervencijom.

I don’t care about the time. When I see a man that’s had enough, I’m stopping the fight,” rekao je Steele nakon meča i svoje se argumentacije drži i danas.

Nekoliko je detalja u ovom završetku o kojima se žustro debatira i danas. Prvi je od njih taj da je Steele doslovno gledao u stup kuta u kojem se nalazi veliko crveno pulsirajuće svjetlo koje sucima prenosi informaciju da je do kraja runde ostalo manje od 10 sekundi. Sudac je tako znao da je mogao naprosto pustiti Taylora nazad u borbu jer vremena za neki ozbiljan udarac ne bi ni bilo. Drugi bizaran podatak jest da je, u trenutku kad je Steele pitao Taylora može li nastaviti, Lou Duva skočio na vanjski dio ringa pa je Taylor umjesto da odgovori pogledao u njega.

Oni koji su na strani suca pozvat će se na Taylorov medicinski karton nakon meča. Taylor je imao polomljene kosti lica, podljeve i nagnječenja po cijeloj prednjoj strani torza i po riječima doktora Flipa Homanskog pišao je čistu krv. Bio je hospitaliziran četiri dana. Jedan dodatni udarac, ukoliko bi nekim čudom do njega došlo, mogao je značiti smrt.

Drugi, koji su na Taylorovoj strani, osjećaju da mu je pobjeda naprosto oduzeta. Meldrick Taylor je u trenutku prekida vodio na bodovima dvojice sudaca (107-102 i 108-101) – da meč nije bio prekinut mogao je samo stajati još dvije sekunde u kutu i pobijediti.

Realisti poput mene vjeruju u sljedeće: borac koji iz meča izađe polumrtav ne može se smatrati pobjednikom. I baš je zbog toga trebao dobiti ovu pobjedu. Šteta na Meldricku Tayloru u trenutku prekida meča već je bila učinjena. Svi uključeni pa i Richard Steele te su večeri osjećali da je Taylorova karijera gotova i jedina ispravna, ljudska odluka bila bi pustiti ga da pobijedi.

Meldrick Taylor nastavio se boriti, ali nikada više lijepo ili uspješno. Postao je kolokvijalni simbol za borca koji je u jednom meču nepovratno izgubio fajterski duh.

Chavez i Lou Duva susreli su se ponovo 1993. u Chavezovom meču protiv Duvinog superstara Pernella Whitakera za welterweight titulu. Javna je tajna da je Duva izbjegavao dogovoriti meč Chaveza i Whitakera dok Chavez nije izašao iz svog atletskog zenita. Meč je završio neriješeno.

Chavez i Richard Steele susreli su se ponovo u ringu početkom 1994. godine u meču protiv Randieja Randalla. Ovoga puta Steele je Chavezu oduzeo dva boda zbog niskih udaraca i time mu vjerojatno presudio prvi poraz u karijeri. Chavez je do te borbe bio neporažen u 90 mečeva.

Chavez i Meldrick Taylor susreli su se ponovo 1994. i Chavez je s lakoćom pobijedio neprepoznatljivog Meldricka u osmoj rundi.

Teško je reći postoji li lekcija koju sport iz ovoga može naučiti. Magazin The Ring ovaj je meč proglasio borbom desetljeća. To je i danas osnovni sentiment publike prema toj borbi. Bila je to vježba matematičke teorije kaosa koja je dovela do jednog od najuzbudljivijih sportskih dvoboja. U takvim velikim sportskim događajima uvijek su na kraju srca slomljena, a u boksu uz to najčešće i glave.

Za meč u kojem je sve pošlo po zlu, bolje od ovoga ne može.