Punchlines

Rat

Priča o Hagleru, Hearnsu i najdivljijem boksačkom meču u povijesti

Rat. Oružani sukob velikih razmjera između dviju ili više država, dvaju naroda, dviju ljudskih skupina. I riječ koju bi trebalo izbaciti iz kolokvijalnog govora, ukinuti joj preneseno značenje.

Ono što ona u stvarnosti znači jest spaljena lutka istopljenih očiju ispred djeteta bez prstiju, neoznačeni grob u kojem negdje leži njegov otac, ljudski plač susjeda koji ne prestane kada suze stanu, kuća kojoj nedostaje kat i sve i svi koji su gore bili. Rat je za mene bio svašta, ali je ostao trenutak kada sam kao 13-godišnjak stao na ljudsku slezenu.

I eto me – pišem članak o boksačkom meču Marvelousa Marvina Haglera i Thomasa The Hitmana Hearnsa pod imenom Rat. Kriv sam jer kršim svoje pravilo, ali za ovu borbu, kao ni Bob Arum koji joj je to ime dao, još uvijek nemam boljeg imena.

U ratu se možete naći na dva načina. Možete u njega otići, svjesno i spremno. Možda nemate što izgubiti, možda mislite da nema šanse da ćete nešto što imate izgubiti, možda ste i glupi pa vjerujete u kakvu glupu ideju koju je netko predložio, a možda naivni pa vjerujete u obećanje koje vam je netko dao. Drugi način je da rat dođe po vas, razvali vrata i ne ponudi ikakvu drugu opciju. Povijesno gledano u prednosti je onaj koji rat započne, osobito ako taj netko nema više što izgubiti. On u svojevrsnom paradoksu ratovanja napada žestinom nekoga tko se brani, pa i jače. Znaju to svi sudionici velikih ratova koji su imali priliku osvetiti se neprijatelju. Biti napadnut ima svojih prednosti u smislu borilačkog morala, ali taktički period u kojem ste u zaostatku često je poguban.

The War je definicija paradoksa. U njemu nije bilo niti jednog boksačkog poteza, a svi ljubitelji boksa ga obožavaju

Rat, iako nominalno tematski sukob velikih sila, u stvarnosti je pokušaj fizičkog i povijesnog brisanja druge strane. Želja da njihovo ne postoji i da nikada nije ni bilo. Od tud uništenje predmeta i objekata od najvećeg značaja za nekoga, od tud masovna silovanja. Mržnja u ratu je tolika da ljudi ne žele da oni protiv kojih se bore izgube, nego nestanu.

Marvelous Marvin Hagler je u svoj rat protiv Tomasa The Hitmana Hearnsa ušao s prednošću napadača i željom da Hearnsa poništi, a ne porazi. Borio se nemarnošću nekoga tko nema što izgubiti, iako je on bio šampion i kroz tu borbu pokušao izbrisati godine omalovažavanja javnosti.

Marvin Hagler pobijedio je u ovom meču. Ali to, kao i u svakom ratu, danas ionako nije bitno.

Marvin

Priča o Hagleru počinje zamalo ratom – počinje rasnim neredima u Newarku u državi New Jersey 1967., tijekom kojih je i njegov stan bio dijelom štete od 11 milijuna dolara načinjene tijekom nekoliko dana razaranja. Newark nije nastanjivalo bogznakakvo boksačko plemstvo, ali ondje gdje je preselila njegova obitelj živio je jedan od najvećih. Znate li za mjesto u Massachussettsu koje se zove Brockton, čuli ste ga u nadimku Brockton Blockbuster. Tako su zvali Rockyja Marciana. Jednog je dana Marvin, najvjerojatnije iz uličarske dosade, sišao u boksačku dvoranu koju su držala braća Pat i Goody Petronelli i samo sjeo u jedino slobodno i uvjetno rečeno čisto mjesto na podu neuredne hale.

Hagler je ispunjavao sve boksačke stereotipe u tolikoj mjeri da mi je dosadno o njima pisati – doslovno tvrdoglavi klinac bez oca koji je iza sebe imao dvoznamenkastu brojku borbi prije nego što je prvi put navukao boksačke rukavice. Ništa novo – mogli bismo reći za većinu ovakvih slučajeva, ali ne i za čovjeka koji će zakonski promijeniti svoje ime iz Marvin Nathaniel u Marvelous Marvin. Umjesto savjeta, od svog je starijeg kolege Joea Fraziera dobio mrku prognozu: crnac si iz Massachussetsa, boriš se iz kontragarda i znaš udarati – nikada nećeš uspjeti. Boston i okolica nisu u to vrijeme odveć podržavali crne sportaše. Da sam malo veći cinik, rekao bih da ćete i danas Dropkick Murphyse uglavnom vidjeti na Fenway Parku i u Gardenu prije Bruinsa, iako bi neki pomislili da su Patriotsi i Celticsi jednako važni simboli tog grada. Marvin Hagler u svakom slučaju u svom kutu nije imao Massachussetts na način na koji ga je imao Marciano.

Ili ga nije želio. Teško je reći što je došlo prvo, je li se sudbina okrenula protiv Haglera ili je Hagler odlučio kroz život ići sam, probijajući svojom ćelavom glavom zidove koji su imali i vrata.

Vrata kluba Petronellijevih za njega su nekako uvijek bila otvorena, iako je bilo potrebno vremena i Hagleru da nadiđe rasne kulturološke razlike. Isprva ih je navodno oslovljavao s “bjelčuge”. Pat i Goody smatrali su ga prirodnim talentom, ali istina je da je Hagler iz kluba uvijek išao kući i satima vježbao kombinacije pred ogledalom. Školu je ionako napustio u devetom razredu, nije da je imao nešto pametno za raditi. Svoje je prve titule počeo osvajati već tri godine kasnije, ali one su bile amaterske. Marvin Hagler tih dana nije trebao ukrasnu srebrninu i tapšanje po leđima, trebao je novce. Umjesto u nacionalni boksački tim, otišao je u profesionalce. Nakon šest profesionalnih borbi nitko se nije želio boriti s ovim divljakom čija je glava lomila šake.

Prvu veliku priliku dobio je iz druge ruke od Fraziera. Frazier mu je ponudio borbu protiv svog borca Willieja Monroea dva tjedna prije nego se meč trebao održati i Hagler je pristao. I tijesno izgubio. Monroe mu je poklonio lekciju o tome kako se suočiti s problemom i na koncu porazom. Uz to je bio i dovoljno blesav da ponudi Hagleru uzvratni meč, smatrajući da ga je u prvom meču trebao lakše svladati. U drugom meču Monroe je nokautiran u 12. rundi. Ima izreka koja kaže kako svakakvih ljudi ima u bašti božjoj, pa je Monroe tako pomislio da bi se trebali boriti i treći put. Izgubio je nokautom u drugoj rundi. Hagler će biti veliki borac, mislio je svijet. A i Hagler.

Hagler možda nikada ne bi ni dobio priliku otići u rat da u njegov život nije ušao bostonski boksački promotor Rip Valenti. Valenti je bio star, što je u boksačkim okvirima značilo da je poznavao dosta ljudi i da su mu neki od njih možda dugovali usluge. Imao je i novca. Počeo je plaćati ljudima da se bore protiv Haglera. Uzeti Valentijeve pare pokazalo se lošom idejom. Mikeu Colbertu je Hagler slomio čeljust i smlavio ga tijekom 12 rundi, a Kevinu Finneganu, tadašnjem europskom šampionu, na glavu je stavio 40 šavova. Valenti je znao ono što i Frazier, pa je njegova taktika bila boriti se stalno i protiv svih dok jedna od borbi ne bude protiv nekoga tko je važan.

Tek u svojoj 50. profesionalnoj borbi došao je do šampiona. Taj se zvao Vito Antuofermo. U studenom 1979. godine u Caesars Palaceu u Las Vegasu Hagler je udarao, tukao, batinao WBC i WBA prvaka srednje kategorije većinu od 15 rundi. Suci su dosudili neriješen meč. Zbunjeni Hagler nije znao ni što je to značilo. Kako je moguće ne izgubiti, a ne dobiti titulu. Podigao je stisnute šake i rekao – “These are gonna be my judges from now on”.

Iste titule desetak mjeseci kasnije držao je Britanac Alan Minter. “No black man will ever take my title”, navodno je rekao Minter kao da je engleske navijače trebalo dodatno inspirirati za mržnju. Hagler ga je rasjekao u tri runde i sudac je prekinuo meč. Svoj veliki trenutak o kojem je sanjao od rupčage u Newarku proslavio je pod kišom boca piva, stakla i punih koševa za smeće. Bobbyji su Haglera i njegovu pratnju jedva izvukli na sigurnost. Ni s pojasom oko struka Marvin Hagler nije se mogao osjećati kao šampion. Frustracija je to koju će osjetiti svi oni koju su od tada pred njega stali u ring.

U narednih 10 mečeva samo je veliki Roberto Duran stojeći imao priliku čuti proglašenje pobjednika, a i on je izgubio. Haglerov desni kroše iz kontragarda ostao je jedan od najubojitijih udaraca u borilačkim sportovima. Nije uvijek izgledao lijepo, ali ni Haglerove namjere nikada nisu – kako da to pristojno kažem – poštovale Ženevske konvencije ratovanja.

Thomas

Dok Hagler nije imao grad koji bi ga na pravi način podržao, Thomas Hearns iza sebe je imao grad čija očekivanja nije mogao ispuniti. Detroit je bio dom jednog od najvećih teškaša svih vremena Joea Louisa i vjerojatno najvećeg boksača svih vremena Sugar Raya Robinsona. Srećom po mladog Thomasa, Detroit je imao nešto što niti jedan drugi grad nije imao – Kronk Gym. Ovaj klub smješten u podzemlje i tako tretiran vodio je Emanuel Steward, jedan od bezbroj skupljača problematične djece s ulica američkih gradova s mentalitetom geta. No Thomas Hearns nije se tukao ili krao. Ovom žgoljavcu neobično empatičnog pogleda jači su otimali jakne. A nitko nije dovoljno čvrst da se zimi šeće Detroitom bez jakne.

Poput Haglera je sišao u boksački klub i tražio da ga se nauči boriti. U očekivanom raspletu tijekom prvog sparinga Thomasu je nos okrenut na krivu stranu, a ni ostatak tijela nije stajao kako bi zakoni anatomije nalagali. Hearns je pokupio stvari i otišao. No, sutra se vratio. Sam je sebi namjestio nos kako mu se činilo da najbolje izgleda i započeo karijeru tijekom koje će postati šampionom četiri ili pet divizija, ovisi kako brojite. Hearns možda nije bio rođeni šampion u fizičkom smislu, ali bilo je jasno od početka da je lakše od njega stvoriti šampiona nego mu objasniti da to neće moći postati.

Hearnsova jedina prednost bila je njegova visina – bio je visok 184 cm, ali i nevjerojatno mršav. Za činjenicu da je čistom tehnikom postao jedan od najboljih boksačkih udarača ikada kriv je Steward. On je Thomasu postao zamjenskim ocem kao što su Petronellijevi bili Hagleru. Sad primjećujem da sam preskočio podatak da je Hearnsa prije Kronk Gyma odgajala samohrana majka u Grand Junctionu, mjestu od 300-tinjak stanovnika.

Njegova mater morala je valjda izdvojiti posebnu prostoriju za njegova amaterska odličja tijekom kojih je bio i Golden Gloves Light Welterweight šampion. Karijeru je završio sa 155 pobjeda, ali bio je poznat kao borac s distance koji je mečeve dobivao na poene. Postoji američki izraz za ovakve borce – pillow hands. U profesionalce je otišao 1977. i pod Stewardovim vodstvom do 1980. nanizao 32 pobjede, od kojih 30 nokautom.

Ukoliko vas boks zapravo ne zanima i tu ste opće kulture i enciklopedijskog znanja radi, pogledajte Hearnsov nokaut Roberta Durana iz 1982. Jedan je to od tih rijetkih savršenih životnih trenutaka i desnih direkata u odnosu na koje se freska dodira Boga i Adama na Sikstinskoj kapeli čini kao goblen u kući vaše babe koja vam je manje draga.

Savršen desni direkt uz setup dva fejk jaba u tijelo prema već dezorijentiranom Duranu.

Sugar

Ray Charles Leonard, usprkos svim kontroverzama i karakteru koji ste mogli opisati bilo kako u rasponu od lucidnog šoumena do kukavičkog prevrtljivca, ostao je zapamćen kao najbolji iz velike četvorke boksačkih kraljeva 1980-ih. Eru dvoboja Haglera, Hearnsa, Durana i Leonarda mnogi zovu posljednjom velikom boksačkom erom. Čak se ni ja, kao pobornik teorije da se najbolje stvari uvijek događaju za vrijeme vašeg života jer su upućene vama i najbolje ih možete razumjeti, ne mogu oteti dojmu da su povjesničari boksa u pravu. Današnji ekvivalent ove četvorice bio bi da su u težinskom rasponu Genadija Golovkina i Canela Alvareza još i Vasil Lomačenko i, recimo, Guillermo Rigondeaux. I da se žele boriti jedan s drugim. I da je ikoga briga za boks.

Par godina prije Rata Thomas Hearns i Sugar Ray Leonard imali su nevjerojatan meč za ujedinjenje welter titula zvan The Showdown, u studenom 1981. Hearns je do 13. runde vodio na karticama svih sudaca i Leonard je u očaju i s jednim okom potpuno zatvorenim krenuo po nokaut. Sudac Davey Pearl zaustavio je borbu u 14. rundi dok je Hearns još bio na nogama, ali u prilično lošem stanju. O završetku meča i danas se diskutira, ali borci su za svoje izvedbe dobili najveći sportski honorar tog vremena – ukupnu sumu od 17 milijuna dolara.

U svibnju 1982. Leonard je otišao na operaciju rožnice i po oporavku, u svom karnevalskom stilu, organizirao dobrotvornu priredbu tijekom koje će najaviti hoće li se dalje boriti ili ne. Zašto bi itko došao na takav šupački događaj nije mi ni danas jasno, ali Marvelous Marvin Hagler bio je ondje. Leonard je najavio svoj odlazak u mirovinu i izrazio žaljenje da se velika borba protiv Haglera nikada neće dogoditi.

Leonard se nepunu godinu dana kasnije ‘odmirovio’, ali i odbio boriti s nekim od ostatka trojca dok se ne vrati u formu. Tijekom 1984. imao je još jednu operaciju oka te doživio i prvi težak nokdaun u koji ga je poslao malo poznati boksački avanturist Kevin Howard. Na presici nakon meča Leonard je najavio novu mirovinu.

Hagler je shvatio da nikada neće dobiti svoj veliki trenutak ne stvori li ga sam, a razočarani Hearns oprostio se od uzvratnog meča. Dva jednako rezignirana udarača prirodno su se okrenuli jedan drugom u želji za ispravljanjem nepravdi prošlosti.

Zbog čega je ova borba originalno bila reklamirana kao The Fight umjesto The War ni danas mi nije jasno.

Rat

Jel li Marvelous Marvin mrzio Thomasa The Hitmana? Ne. Jedinstven je ovo primjer projicirane agresije. Sve nepravde koje su Hagleru učinili drugi zli ljudi i život kao prirodno nepravedan fenomen morale su biti nekako utjelovljene i osvećene direktno, fizički. Nakon što ih je Leonard kao u kakvoj sotonističkoj ceremoniji spojio nadajući se zlu ishodu, Hagler i Hearns počeli su se mrziti. Tijekom 20-dnevne turneje ta je mržnja klijala i rasla, iako ne na vidljivim mjestima. Hagler je uglavnom šutke sjedio u svojoj crvenoj kapi na kojoj je pisalo WAR, a Hearns, nenaviknut biti predvodnik šoua, pokušavao je isprovocirati protivnika koliko je mogao s obzirom na srneći pogled koji je nosio.

War, that’s what’s on my mind,” samo je ponavljao Hagler.

Nakon što je tortura odnosa s javnošću završila, borci su se počeli pripremati za meč. Ponekad se mnogo može saznati o tome tko kako doživljava opasnost koja je pred njim po tome kako se za nju sprema. Hagler je znao da dolazi rat pa je svoj kamp nazvao zatvorom. Trenirao je sam, bez kontakta s javnošću i ljudima koji su mu dragi. Hearns je bio uvjerenja da ide boksati u meču srednje kategorije i pripremao se u Las Vegasu. Radio je trbušnjake i zgibove obasjan fotoreporterskim blicevima, kockao i šalio se s novinarima. Hearns, HEARNS, HEARNS, ispisivale su lampice na nakaradnim građevinama Vegasa. Njegova pratnja se širila i postajala glasnija. Emanuelu Stewardu to se nije sviđalo.

U ring u Caesars Palaceu 15. travnja 1985. izašli su prvo Hearns u crvenom, potom Hagler u plavom. Hearns je do ringa došao praćen masom ljudi iz svog entouragea, ali je u ring stao sam. Haglera su pratili samo njegovi treneri, ali je u ring stao u pratnji svih razočarenja kroz koja je prošao. Hagler se počeo udarati u glavu, a u Hearnsa se polako počela uvlačiti sumnja da je ovo možda bila loša ideja.

Početak meča, kao ni ostatak, ne iziskuje osobito poznavanje plemenite vještine, jer ničeg plemenitog, a ni vještog tu vidjeti nećete. Bacaju se udarci koji borce izbacuju iz balansa – nešto što ćete na prvom satu u boksačkoj školi naučiti ne činiti.

Svaki poraženi u velikom meču ima barem po jedan blesav izgovor. Ovoga puta Hearnsa je netko prije meča izmasirao, što nije nešto što se radi prije tjelesne aktivnosti ovog tipa. Steward je od toga napravio veliku dramu, ali s vremenskim odmakom ne čini se da bi neizmasirani Hearns prošao bolje u ovakvom dvoboju.

The War je definicija paradoksa. U njemu nije bilo niti jednog boksačkog poteza, a svi ljubitelji boksa ga obožavaju.

Hagler je izletio iz svog kuta i odmah bacio svoj najjači udarac. Hearns je uzvratio brzim, ali jakim kombinacijama pokušavajući zadržati nižeg i očigledno pomahnitalog borca dalje od sebe. U trenutku kad je leđima dodirnuo konopce sve taktike i boksačko znanje otišle su do vraga. Hearns je prihvatio objavu rata.

Bio je to rat bez obrana, čak ni povlačenja i napredovanja nisu imali smisla. Svaki je bacao svoje najteže, najjače udarce punom masom tijela u transu nagona za razaranjem, poput dva topa čije se cijevi dodiruju. Tijekom prve runde Hearns je uzdrmao Haglera svojim desnim direktom, Hagler Hearnsa lijevom iz polu-klinča, ali sve to teško možete vidjeti gledajući meč u realnoj brzini. Bila je ovo runda koje je ispunila snove onih koji su željeli vidjeti dva tehnički sposobna borca u običnoj, divljoj tuči. Tijekom ove tri minute koje su postale najbolja runda u boksačkoj povijesti Hearns je uspio slomiti desnu ruku na Haglerovu tvrdu, obrijanu glavu, a Hagler je prokrvario između očiju možda od kakvog Hearnsovog direkta, a možda je i čisti bijes procurio iz njega.

Dvojica sudaca dala su Hagleru prvu rundu (10-9), dok je jedan smatrao kako je Hearns učinio više štete. Mogli su već nakon prvih 10 sekundi odložiti olovke jer nije bilo teorije da ovaj meč bude odlučen njihovom odlukom.

Hearns pokušava održati svoju distancu, ali kaos koji Hagler proizvodi poništava taktike. Prima udarce, uvjeren da neće pasti i ide naprijed. Hagler je ovo nazvao Pac-Man stilom.

Na samom početku druge runde vidjelo se da je Hearns ozbiljno ozlijeđen tijekom prve runde. Kretao se čudno i Steward je vjerojatno proklinjao spomenutu masažu, ali Hearns je uspijevao uzvraćati paljbu Hagleru. Taj se pak činio neustrašivim, kao da je odlučio ne pasti makar bio pogođen frižiderom koji je ispao iz šlepera na autocesti. Hearns je donekle uspijevao jabom držati Haglera izvan distance, ali na kraju runde ponovo je bio na konopcima i Hagler je imao priliku pokazati svoje najružnije udarce.

Sudac Dick Young, koji je Hearnsu dao prednost u prvoj rundi, i drugu je dodijelio Hearnsu. Haglerova priča kako će njegove šake suditi sve njegove mečeve nije se više činila kao samo zgodan novinarski naslov.

U trećoj rundi, sa slomljenom desnom rukom Hearns je pokušao nametnuti svoj stil, koristio bi veći dohvat i nastojao ostati van distance. Nije uspijevalo, ali Haglerova posjekotina, koju je primijetio kasnije jedan od najozloglašenijih boksačkih sudaca Richard Steele, odjednom je postala faktorom u meču. Steele je zatražio time-out da liječnik pogleda posjekotinu. Na Haglerovom licu jasno se reprizirao još jedan rasplet u kojem je pokraden i ponižen. Liječnik je rekao da posjekotina ne ometa Haglera u borbi, Steele je dao znak da se borba nastavi, a Hagler je znao da će morati nepovratno poslati Hearnsa na tlo.

Nokaut koji je uslijedio jednako je čudan kao i cijeli meč. Hagler je trčao za Hearnsom i bacao direkte mijenjajući gard. Jedan prednji direkt dohvatio je Hearnsa u povlačenju, a desni doveo do konopaca. U posljednjem zamahu koji je i njega izbacio iz ravnoteže Hagler je desnom prošao kroz Hearnsovu glavu i čak svojim tijelom usporio Hearnsov pad.

Hagler pogađa lijevom, Hearns se uzdrman po inerciji kreće unatrag i Hagler kreće u napad bacajući direkte naizmjenično, u trenutku kad Hearns dođe do konopaca, baca svu silinu u svoj desni što-god-to-bilo i Hearns se stropoštava na tlo.

Hearnsov pogled s tla prema stropu i grčenje dijafragme pri disanju portret su žestine Haglerovih frustracija s kojima je ušao u meč. I njihovo razrješenje.

Jedan od Hearnsovih cornermana prišao je i iznio The Hitmana u naručju kao dijete.

Posljedice rata – reklo bi se dnevnopolitičkim žargonom.

Na život se može gledati i kao na kontinuirani usporeni ispis trake na kojoj je popis stvari koje smo napravili, želja koje smo ostvarili i onih koje smo samo željeli. Još nesveden račun. Mene je uvijek više zanimalo, a tako i mučilo, koliko je stvari oko kojih sam se tijekom života odlučio. Koliko je toga u što sam duboko u sebi postao siguran. Osjećam da me to definira kao čovjeka i pruža određenu utjehu kao i svako križanje zadatka s nekakve radne liste. Ali takve su stvari rijetke. Pitajte me danas koji je najbolji film koji sam gledao i reći ću vam, bez da trepnem – Nashville Roberta Altmana; sutra ću, nešto sjetniji, kao finalni odgovor ponuditi Tokyo Story Yasujira Ozua, a prekosutra ću u kakvom nekontroliranom maničnom raspoloženju ispalit Aliens Jamesa Camerona i biti u stanju uništiti neko lijepo prijateljstvo dođe li do neslaganja.

Što god se sa mnom u budućnosti dogodilo, znajte da je The War najbolji boksački meč koji sam gledao. Ne morate se složiti sa mnom, ali ne moramo ni biti prijatelji.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.