Punchlines

Ružan u ružičastom

Priča o Judo Geneu i prvom službenom MMA meču u povijesti

Jedan od meni najdražih izraza vezanih i važnih za borilačke sportove je riječ carny. Originalno je ona označavala zaposlenike putujućih karnevala. Biti carny značilo je znati vješto varati ljude ili naći one koji se i nevješto daju prevariti, a te priproste incestuozne potomke Baldricka iz Crne Guje koji su padali na jeftine karnevalske trikove zvali su marks (meta). Kako bi tijekom prevare međusobno lakše komunicirali, carnyji su izmilsili svoj sleng, svojevrsnu carnyjevsku šatru: u obične su riječi ubacivali slogove poput “izz”, koji bi maskirali pravo značenje riječi.

Ako ste, primjerice, došli gađati kokose lopticom, prvi u redu bi bio prikriveni carny koji bi srušio sve odreda, osvojio plišanog medu u prirodnoj veličini i lakom pobjedom podigao elan okupljenih seljana. Potom bi carny koji je vodio štand rekao nešto poput “glizzue thezzem”, odnosno “glue them” i novi kokosi koje bi gađali sljedeći sudionici, markovi, bili bi neoborivi. Zvuči li vam ova slengovska šablona poznato, to je zbog toga što ste ju, ako ste slušali hip hop 1990-ih, čuli bezbroj puta.

Stvarno. Odnosno – fo shizzle, my nizzle.

Profesionalno hrvanje u suštini je karnevalska ideja. Kečeri, ili točnije stari catch-as-catch-can hrvači, koji su zaista imali znanje i snagu svezati nekome kičmu u čvor ili samljeti meniskus u puder, na karnevalima su izvodili borbene koreografije predstavljene markovima kao prave borbe. Na ovaj su način mogli imati svakodnevne izvedbe bez puno ozljeda. Carny i mark tako su i danas osnova vokabulara umjetnosti profesionalnog hrvanja. Kečeri koji često pribjegavaju providnim ili zastarjelim taktikama zovu se carnyji, a dio publike koji još uvijek vjeruje kako je borba stvarna markovi.

https://youtu.be/BvTNyKIGXiI

Najpoznatiji mark interneta – still-real-to-me guy.

Iskreno vjerujem da napredak svijeta u mnogo čemu počiva na toj finoj vrijednosti carnyja i da dio te iskre treba biti u svakome od nas. Zanemarimo na trenutak njen senzacionalistički aspekt. ‘Carnyizam’ je zapravo umjetnost sagledavanja stvari na najjednostavniji način – što je ono u što ljudi vjeruju, što žele i kako do toga doći te izvjesna pionirska kvaliteta – hrabrost da napravite nešto što se drugi ne usuđuju zbog osjećaja srama ili straha od pogreške. Možete tako djevojci koja vam se sviđa napisati i poslati romantične shelleyevske stihove i nadati se najboljem, a možete se i iznenada u svojoj najboljoj polo majici pojaviti negdje gdje znate da će biti i reći što osjećate. Potonja opcija pokazuje carnyjevski paradoks: u tom ste trenutku istovremeno i romantik i stalker, a što ste uistinu ovisit će o tome što hipotetska djevojka misli o vama i koliko ste fantastičan čovjek.

Ovaj dualitet je prokletstvo prirođeno carnyjima.

Judo Gene LeBell bio je kečer, džudist i arhetispki carny. U trenutku kada je prihvatio izazov novinara Jima Becka koji je napisao da prosječan boksač može pobijediti bilo kojeg džudista u ringu, Judo Gene je istovremeno bio i cirkuski lakrdijaš i heroj borilačkih vještina. Pobjeda je ono što ga je pretvorilo u revolucionara na čijem će se primjeru bazirati jedan od danas najvećih sportova.

Gotovo je nevjerojatno koliko nas i u svakodnevnom životu ipak definira omjer pobjeda i poraza.

Život Genea LeBella zbunjujuć je zbroj sportskih i nesportskih poraza i pobjeda koje je teško staviti u jasan kontekst baš zbog njegovog karnevalskog načina življenja. Sve ovdje napisano treba uzeti s rezervom, ne toliko zbog toga što je i autor ovog teksta priličan carny, koliko zbog toga što sve što o LeBellu znamo dolazi iz njegove vječno kontradiktorne gubice. Teško je održavati kontinuitet narativa koji iz priče u priču mutira, širi se i klizi s kolosijeka istine.

Stolci, boce, čaše i raznoliko smeće počelo je padati po ringu. Mnogi su smatrali da je Savage mrtav i oni najagresivniji su počeli čak vaditi i noževe

Ivana Genea LeBella rodila je žena koju su zvali Red Head. Aileen Eaton nije taj nadimak dobila u prolasku pored radnika sa skele. Ona je u svoje vrijeme bila jedina promotorica boksačkih i hrvačkih priredbi u državi. Olympic Auditorium u Los Angelesu bio je njen ured, a Gene i brat Mike očinsku su figuru tražili u gorostasima u crnim gaćama koji su se pretvarali da guše jedni druge pred razularenom publikom skromne pronicljivosti i obrazovanja.

Vjerujem da znate legendarnu priču o tome kako je medijski lik Muhammada Alija nastao na njegovoj fascinaciji najvećim kečerskim negativcem u povijesti – Gorgeous Georgeom. Gorgeous je bio feminizirani plavušan umočen u jeftin parfem i prijezir prema radničkoj klasi. Taj je lik pak stvorila upravo gospođa Eaton, nagovorivši hrvača Georgea Wagnera da oboji kosu u plavo i unajmi osobnog slugu za mečeve. Ljubitelji profesionalnog hrvanja i danas ovo smatraju većim podvigom od rađanja Genea LeBella.

Prokleti markovi.

LeBellov prvi headlock prodao mu je hrvač od 140 kilograma zvan Strangler Lewis kada mu je bilo sedam godina, ali mali Gene se ipak prvo odlučio za džudo. Možda iz jednostavnog razloga što nije želio ponovo osjetiti takav stisak na vratu još barem neko vrijeme. Kao nemiran i vjerojatno prilično lud tinejdžer, bio je zainteresiran i za tešku i okrutnu igru što je bio američki boks 1940-ih. U svom prvom pravom potezu carnyja izazvao je Sugara Raya Robinsona na sparing u Main Street Gymu. LeBell i danas kaže kako je njegovu glavurdu teško promašiti, pa ju je Robinson tog dana pogodio oko 300 puta u prvoj rundi. Geneu je bilo 16 i možda najvećem boksačkom šampionu je nakon toga poručio da se slobodno pojavi i sutra, ako se usudi.

Od svih sportova kojima je LeBell kao klinac bio izložen, džudo je bio najmanje popularan. Džudo je u Ameriku došao još potkraj 19. stoljeća preko izvjesnog profesora Ladda s Yalea, ali nije naišao na plodno tlo dok Theodore Roosevelt nije u svom country clubu sreo suprugu senatora Jamesa Wolcotta Wadswortha, oduševljenu plemenitom istočnjačkom disciplinom. Nju je džudu učio Yoshiaki Yamashita, koji je u Sjedinjene Države došao propovijedati džudo tamošnjoj japanskoj zajednici poput kakvog lutajućeg proroka. Nakon jedne uspješne Yamashitine demonstracije u Bijeloj kući, Roosevelt je počeo s treninzima i došao do smeđeg pojasa, a Yamashita je džudu počeo podučavati i odabrani dio američkih trupa. Usprkos svemu ovome, džudo, karate i orijentalne borilačke filozofije i prakse općenito nisu bile istinski popularne u Americi sve do pojave Brucea Leeja.

Judo Gene, koji je u svojim dvadesetima već imao crni pojas i niz osvojenih prvenstava iza sebe, otišao je u tokijski Kudokan naučiti se skromnosti na krvavim tatamijima. Bio je to test čvrstoće više nego tehnički ispit. LeBell je kasnije tvrdio da redovi japanskih džudista s kojima se morao boriti dok ne bi izgubio nisu predstavljali izazov kao hrvanje s dlakavim američkim catch-as-catch-can gromadama. Vjerojatno je lagao, jer su se Japanci najiskrenije trudili uništiti samopouzdanje i tijela američkih judoka na svaki način, ali takav je život carnyja – istina je ono što kažu preživjeli, a LeBell je bio sjajan u preživljavanju.

U Kudokanu je LeBell i prvi puta obukao svoj ružičasti kimono. Nije ga takvog kupio, naravno – netko je, vjerojatno namjerno, stavio njegov kimono na pranje s crvenim šorcom i LeBellov doživotni gimmick je rođen. Mangupi koji su ovu nepodopštinu smislili nisu očekivali da će neuračunljivi LeBell izaći u ružičastom kimonu na službeno natjecanje već sljedećeg dana. I pobijediti.

Najtvrđi likovi nose ružičasto, znao je reći LeBell misleći ipak samo na sebe.

Džudista u ružičastom kimonu sigurno nije imao na umu Jim Beck, boksač i novinar za muški magazin Rogue kada je napisao svoj, danas čuveni članak The Judo Bums. Bila je 1963, ali azijski borilački sportovi u SAD-u još su uvijek bili srednjovjekovna stvar. Beckov članak bila je hrabra pljuvačina džuda kao sporta inferiornog pravom američkom šakanju bez dentalnog plana u kolomasnim podrumima.

Judo is a complete fraud. Every judo man I’ve ever met was a braggart and a show off. Any boxer can beat a judo man,” tvrdio je Beck.

Nije ovo bilo tako neuobičajeno pretjerana izjava – magazine ‘50-ih i ‘60-ih prodavali su bombastični izazovi i prijetnje, a borilački sportovi bili su odlično tržište za kuhanje interdisciplinarnih kavgi. Problem je bio u tome što Jim Beck nije imao pojma o čemu govori. Doslovno. Mislio je da su karatisti i džudisti jedno te isto – ljudi u neudobnim bijelim pidžamama.

Judo bums, hear me one and all,” lupao je po pisaćem stroju ovaj crni sin sportske prosvjete. “It is one thing to fracture pine boards, bricks and assorted inanimate objects but quite another to climb into a ring with a less cooperative target.” Svoju je lamentaciju završio otvorenim pozivom svim džudistima na dvoboj za 1.000 dolara.

Članak je do LeBella dospio očekivano carnyjevskim putem. Pročitao ga Ed Parker – također džudist, boksač, čovjek koji je popularizirao i amerikanizirao kenpo karate i nevjerojatan carny. Parker je kenpu podučavao Elvisa Presleyja i Chucka Norrisa i glumio u Pink Pantheru Blakea Edwardsa, da bi se nakon njegove smrti dosta karate stručnjaka češkalo po potiljku i postavljalo pitanja poput: koji su to potezi koje je Parker prakticirao, odakle su došli, i koja je njihova praktična vrijednost?

LeBell je tako u Salt Lake City stigao boriti se protiv Jima Becka za 1.000 dolara. Carny računica je bila jasna, pare su na stolu, LeBell je i džudist i boksač, Beck je samo novinar i boksač, što može poći po zlu?

Ne može se reći da je nešto pošlo po zlu, koliko da se priča s ovom garniturom likova odvijala očekivano. Ispostavilo se da Beck, iako ne zna točno što je džudo protiv kojeg se kladio, zna koje su granice njegovog udaračkog portfelja. Nakon što je LeBell stigao u grad, obaviješten je da se Beck nije planirao osobno boriti već predložiti protivnika. Milo Savage bio je boksač koji će braniti čast svog sporta i Beckovih brzopletih prstiju. Savage je bio solidan middleweight i veteran koji se borio još od 1945. s dva tijesna poraza protiv bivšeg prvaka Genea Fullmera. Osim toga, Savage je već u jednom manje službenom izazovu doista slomio čeljust jednom karatašu u Salt Lake Cityju. LeBellu je bilo svejedno; Judo Gene se bori za novac, a ne protiv boraca.

MMA pravila su i danas negdje između radova na cesti i slijepe ulice – set spekulativnih preporuka iz čijih grešaka učimo i prilagođavamo se. Možete pretpostaviti koliko malo je onda mentalne energije uloženo u pravila za meč boksača i džudista 1963. Milo Savage morao je nositi gornji dio džudo gija, boksačke tenisice i zaštitne rukavice za speed bag. LeBell je morao biti u džudo giju, bos i bez rukavica, a mogao je upotrijebiti bilo koji džudo ili karate potez izuzev “karate kicka”, na što god se to odnosilo. Nitko bolje od Judo Genea nije znao prepoznati meč namješten za pobjedu popularnijeg tipa. Tijekom svoje menadžerske karijere u kečerskoj organizaciji NWA namjestio ih je stotine.

No ovaj je planirao dobiti.

Noć prije borbe u Fair Groundsu u Salt Lake Cityju, LeBell je davao intervju za lokalnu TV postaju.

I’ll grab him, lift him over my head, and slam him into the ground then choke him out,” vikao je Judo Gene kao da se sprema ući u kečerski ring Olympic Auditoriuma, a ne na megdan boksaču sa šest pobjeda u nizu. Reporter, kao ni ostatak Amerike, naprosto nije vjerovao u gušenja. “Show me,” rekao je u trenutku koji će postati njegov najnepromišljeniji u životu. Dvadesetak sekundi kasnije reporter je zaspao u LeBellovim ručerdama, a mikrofon je pao na pod. LeBell je bio dovoljno ljubazan da odjavi program umjesto njega. Neki ljudi su jednostavno rođeni profesionalci.

Meč je, kao i rani UFC, Pride ili Rings pobrao pažnju širokog spektra ljudi – ili, kako bi se tada vjerojatno reklo, svakakvog svijeta. Bili su ondje svi: od obožavanih lokalnih šampiona poput braće Fullmer – Genea, Jaya i Dona – preko svih stanovnika države Utah koji su ikada imali člansku karticu sa znakom yin-yanga ili zmaja, do seljačina koje su došle vidjeti prosute zube nekog kosookog komunista u kimonu, ili što već. Savage je u ring ušao u karate giju na kojem je gotovo nemoguće održati dobar džudo hvat i namazan vazelinom od glave do pete. Rukavice su imale metalnu ili plastičnu zaštitu od vrha šake do zapešća i na dijelu palca. Igre gladi imaju pravedniju postavku od ove.

Borba, međutim, nije bila vatromet kakav su svi priželjkivali.

Savage je možda bio divljak i varalica, ali nije bio glup. Održavao je distancu i nije jurišao prema LeBellu. Želi li nokautirati džudista, poludistanca i klinč ne smiju biti opcija. Krajem prve runde Judo Gene uspio je dohvatiti Savagea, ali se ovaj oslobodio jednostavnim trzajem koji je LeBellu obnovio staru ozljedu ramena. Prva stvar koja je zabrinula Genea i nakon krivog gija i rukavica s metalnom podstavom bila je činjenica da se Savage izgleda znao braniti od pokušaja rušenja. Sumnja da Savage zapravo zna i ponešto džuda potvrđena je tijekom treće runde, kad je Savage uspio uplesti svoje noge u LeBellove i pokušao sweep. Još nevjerojatnijom se činila činjenica da je Savage kao obranu koristio defenzivni džudo stav zvan jigotai. LeBell je morao ići na sve ili ništa. Što je otprilike i jedina taktika koju je znao.

LeBell weavea ispod udarca i uspijeva napraviti hvat, ali Savageov položaj tijela govori kako prilično dobro razumije što se događa.

U četvrtoj rundi Savage se naslonio na konopce – smatrajući da će, uskoči li LeBell k njemu, imati priliku lako kontrirati – a konopci bi ga mogli održati na nogama dođe li do pokušaja bacanja unatrag. LeBell je prošao ispod Savageovog prednjeg direkta, zgrabio ga u doslovnom značenju kovanice catch-as-catch-can i izveo spektakularan harai goshi. Rear naked choke koji je uslijedio ostavio je Savagea bez svijesti na određeni vremenski period koji najblaže možemo opisati kao medicinski riskantan. Kako nitko nije sanjao da bi LeBell mogao pobijediti, nije bilo medicinskog osoblja obučenog za ovakve situacije. Savage je nepomično ležao i sanjao svoju pobjedu sve dok LeBellov tim nije odlučio pomoći Savageu tehnikom kappo.

LeBell koristi svojevrstan rope-a-dope, odnosno inerciju od Savageovog odbijanja od konopaca. Bacanje, gušenje, game over.

Stolci, boce, čaše i raznoliko smeće počelo je padati po ringu u sekundi kad je publika koja je podržavala svog borca uzvicima “Smash him!” i “Put the red-head away!” shvatila da je njihov čovjek izgubio. Mnogi su smatrali da je Savage mrtav i oni najagresivniji su počeli čak vaditi i noževe. Tko zna što bi bilo da lokalni boksački heroj Jay Fullmer nije utrčao u ring i čestitao LeBellu te tako smanjio potencijal za linč. Toj ideji nije pridonio sam LeBell koji je možda slučajno, ali vjerojatnije namjerno, stao na ležećeg Savagea tijekom proslave. Kažu da treba biti dostojanstven u pobjedi, ali postoje razne vrste pobjeda. Ovo je bila ona vrsta u kojoj ugušite protivnika i stanete na njega.

Meč Savagea i LeBella uvelike je zaboravljen, a nije teško pogoditi i zašto – bio je potpuno irelevantan za oba sporta koja su u njemu bila predstavljena. Sve do nekoliko desetljeća kasnije kada je jedan drugi čovjek u giju, Royce Gracie, pobijedio boksača Arta Jimmersona u prvom UFC-u i ponovo skrenuo pažnju Amerike na tehnike izvrtanja zglobova i uspavljivanja udarača.

Život Genea LeBella nastavio se kretati neocrtanim putevima carnyja. Sudio je meč između Inokija i Alija, snimio je preko stotinu filmova kao kaskader i koreograf borilačkih sekvenci, učio Brucea Leeja bacanjima na setu Green Horneta i navodno ugušio Stevena Seagala tako učinkovito da se ovaj doslovno usrao. Mogli ste ga vidjeti prije mečeva Ronde Rousey kako stupa za njom uz Bad Reputation od Joan Jett ili kako vježba uchi matu s Karom Parisyanom.

Drugim riječima – nastavio je biti opasan tip.

Na pitanje čemu bi naučio suvremene MMA borce, Judo Gene dao je jedan od najtočnijih i najiskrenijih odgovora koji zaslužuje biti u svakom MMA gymu umjesto Sun Tzuovih citata: “How to be a sadistic bastard and how to practice things over and over.”

Ponekad se u životu najbolje ugledati na sadističko đubre.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.