Ovo je priča o njemu – Charlesu Sonnyju Listonu – šampionu kojeg nitko nije želio.

Kauboj

Dobre priče često počivaju na antagonistu, negativcu ili anti-junaku. Najšira publika u načelu voli loše momke: glumce koji ulaze i izlaze iz klinika za liječenje ovisnosti, sportske zvijezde koje ulaze i izlaze iz zatvora i slično. Kažem “u načelu” jer je za uspješno glorificiranje suštinski loših ljudskih kvaliteta ipak potrebno osigurati nekoliko stvari.

Neophodno je prije svega zamaskirati stvarne negativne posljedice antisocijalnog ponašanja. Svi koji nose šablonski crtež glave Georgea Besta na crvenoj majici vjerojatno rijetko razmišljaju o tome da je druga jetra koju je uništio mogla spasiti život nečijem djetetu ili roditelju. Potreban je i dobar tajmnig i odgovaraući kontekst. Al Capone i John Dillinger bili su popularni u vrijeme kolektivnog zgražanja radničke Amerike nad impotencijom vlade Herberta Hoovera pred ekonomskom depresijom. Optimizam koji je Franklin D. Roosevelt 1933. donio svojim New Dealom, zajedno s ukidanjem prohibicije, instantno su gangstere učinili artefaktima prošlosti.

I, na koncu, ako su svi ovi uvjeti zadovoljeni, ostaje još jedan, često previđen – popularni bad boy/girl može to biti samo ako je alfa. Ili bar ono što javnost pod tim podrazumijeva – samouvjerenog ekstroverta. Jim Carrey može desetljećima biti na Prozacu i prizivati svoju smrt kad god nije pred kamerama i to u narodu neće poljuljati njegov imidž simpatičnog veseljaka. Intimne slabosti i nesigurnosti ne smiju izaći van, jer se mainstream publika ne voli suočavati sa stvarnim, a time često i negativnim emocijama. Pitajte samo Louisa C.K.-ja.

Pišem o ovome jer je Sonny Liston bio i sportaš i mafijaš i glumac, ali za razliku od gorenavedenih nikada nije bio omiljen. Njegova nedjela i neodgovorno ponašanje uvijek su bili javno eksponirani, socio-politički trenutak za crnog kriminalca 1960-ih nije mogao biti gori (1990-ih bi Biggie Smalls vjerojatno repao o njemu), a njegova paralizirajuća anksioznost i želja da bude prihvaćen bili su ili neshvaćeni ili tumačeni kao odvratna slabost.

No, u jednom je Sonny uspio – svi su ga se plašili.

Liston je, s obzirom da je bio neobrazovan čovjek, istovremeno bio lucidno svjestan i svog društvenog kalupa. Uspoređivao se s negativcima iz kaubojskih filmova: “That’s what the people pay for: to see the bad guys get beat. So I’m a bad guy. But I change things. I don’t get beat.”

Možda nije bio uspješan bad boy, ali je uspio biti zao čovjek.

Svaka dobra priča o negativcu počinje iznalaženjem opravdanja za njegovo ponašanje, a tko sam ja da taj običaj mijenjam.

Bandit u žutoj majici

Sonny je rođen na jalovoj plantaži Morledge u američkoj državi Arkansas. Njegova majka Helen tamo je došla udati se za vjerojatno duplo starijeg Tobeya Listona koji je radio kao, pogodili ste – berač pamuka. Sonny je bio 24. dijete u obitelji. Ne trebate otvarati Wikipediju, nisam pijan – doista je bio 24. od 25-oro djece u straćari, usred polja na koje ste mogli nabasati samo ako ste promašili obližnji Forrest City, grad koji je tih godina brojio metropolskih 1.500 stanovnika. Sonny je svoje teške ruke naslijedio od oca koji ih je navodno koristio u pedagoške svrhe, iako vjerujem da se s obzirom na količinu djece i ta vrsta očinskog kontakta događala rijetko. Da rad ne oslobađa i da batina nije izašla iz raja bilo je jedino što je Sonny u tim uvjetima mogao naučiti.

Helen je u tipičnom maniru obitelji Liston 1946. pokupila nekoliko djece i jednostavno pobjegla u St. Louis. Rezidencija Listonovih u Arkansasu tako je gotovo službeno postala sirotište koje su i preostala djeca počela napuštati. Nepismeni crni dječak s farme pamuka pobjegao je s ožiljcima izbrazdanim leđima u potrazi za majkom kao u kakvom pretjerano poetičnom filmu. Njegov plan savršeno je ocrtavao naivnu sliku svijeta koju je stvorio odrastajući u zabiti; stigavši u St. Louis zaustavljao je ljude na ulici i pitao znaju li gdje Helen Liston živi. S klincem nešto očigledno nije bilo u redu i policija ga je ubrzo skupila s ulice. Bio im je to prvi od mnogo puta.

Škola nije bila opcija. Velik, jak i nepismen, Sonny se manje tjeskobno osjećao na ulici sa sebi sličnima. Teško je čovjeka tako zastrašujuće pojave pojmiti kao nekoga tko lako odustaje, ali Sonny Liston uvijek je išao najlakšim putem.

U to je vrijeme najlakše bilo pljačkati ljude na ulici. Čak ni u sitne kriminalne operacije nije ulagao previše dodatnog truda. U pljačke je običavao ići u istoj žutoj majici dok ga 1950. policija napokon nije privela i šaljivo zabilježila kao Yellow Shirt Bandita. U jednom od šest razbojništava za koja je osuđen zaradio je 5 centi. Rijetko kada se može reći da će zatvor nekome predstavljati pozitivan pomak u kvaliteti života, ali Liston je bio jedan od tih slučajeva. U državnoj kaznionici u Jeffersonu bio je ugodno iznenađen s tri obroka dnevno.

U prvom velikom meču Liston je Bethei izbio sedam zuba tijekom prve runde

U vrijeme svog prvog ozbiljnijeg boravka u zatvoru Liston je već bio u svojim dvadesetima, a – izuzmemo li poneki razbijeni nos koji se našao na putu između njega i 5 centi – nije boksao ni rundu. Boksački program Missouri State Pena vodio je – Bože, blagoslovi Ameriku – svećenik koji je u Listonu vidio atletski potencijal. Kao i mnogi izgubljeni klinci bez očinske figure koji završe u boksačkom svijetu, surogate je nalazio u trenerima, svećenicima i menadžerima. Prvi od njih, otac Alois Stevens, proveo ga je preko ošamućenih kolega zatvorenika kroz prva boksačka iskustva. Podvizi u zatvorskom ringu osigurali su mu rani izlazak – nakon samo dvije godine i četiri mjeseca Sonny Liston našao se na slobodi, ali ne i u obitelji kakvoj se nadao.

Obitelj Vitale, na čijem čelu je bio kum St. Louisa John Vitale, podržavala je sportska natjecanja na svoj način. Njena ulaganja u boks prolazila su uglavnom kroz ruke dvojice najozloglašenijih boksačkih fixera tog perioda – Frankieja Carboa i njegovog poručnika Franka Blinkyja Palerma. Budite slobodni ovu dvojicu prosuditi po imenima koja nose.

Razbijač štrajkova

Iz današnje je pozicije lako Listonu natovariti mafiju kao logičan karijerni korak, ali on je kod Vitalea i Carboa završio sasvim slučajno. Otac Stevens još je u zatvoru želio pokazati svijetu što ima, ali svijet je bio sit priča o zatvorskim boksačkim čudima. Tako se osjećao i Stevensov prijatelj Bob Burns iz Globe-Democrata pa ju je proslijedio bivšem boksaču Monroeu Harrisonu. Harrison je pak želio pogledati Listonov trening s aktivnim teškašem Thurmanom Wilsonom, ali nije imao auto. Auto je imao Frank Mitchell, urednik crnačkih novina St. Louis Argus, koje su tih godina služile kao providan paravan za biznis Johna Vitalea. Wilson je jedva preživio sparing, Liston je uvjetno pušten, a skrbništvo su dobili Mitchell, Harrison i Stevens. Neki ljudi nakon zatvora ne mogu dobiti ni jedan posao, a Sonny Liston odmah je imao dva: bio je boksač pod Mitchellovim menadžmentom i razbijač štrajkova pod obitelji Vitale.

Najveći crni boksački talent zastrašivao je crne radnike u ime sicilijanske mafije s kojom ga je spojio urednik cijenjene crnačke publikacije. Svijet je tada zaista bio drugačije mjesto. Bar se nadam.

Listonov boksački uspon odvijao se očekivano: u godinu dana prošao je kroz američku amatersku postavu Golden Gloves poput Hulka u slow motionu. Jedini poraz nanio mu je nepoznati Jim McCarter, pa ga je Liston kasnije uzeo za sparing partnera. Bilo je vrijeme za profesionalni ugovor, a takve najbolje rade biznismeni. U St. Louisu nije bilo snalažljivijeg od Johna Vitalea, koji je u Listonov ugovor odmah upisao svojih 12 posto.

Na prvi problem u sportskoj karijeri Sonny je naišao kada je naišao na Martyja Marshalla. Tijekom treće od osam zakazanih rundi Marshall je Listonu slomio čeljust. Legenda iz boksačkih krugova kaže da je Sonnyju čeljust pukla jer se smijao u trenutku primanja udarca. Ako laže sicilijansko podzemlje St. Louisa i Detroita, lažem i ja. Liston je poraz osvetio teškim tehničkim nokautom Marshalla samo sedam mjeseci kasnije, a u trećem meču 6. ožujka 1956. u Pittsburghu kroz 10 bolnih rundi dominacije dokazao da je njegov jedini poraz bio kozmička pogreška.

Bio je to ujedno i posljednji Listonov meč prije povratka u zatvor.

Liston protiv Whitehursta pokazuje koliko je podcijenjen kao finisher. Duge ruke omogućavale su mu napad iz sudarački snažne squared pozicije. Preciznost i tzv. killer instinct njegovih udaraca nepravedno su ostali u sjeni njegove snage.

Priča o policiji i Sonnyju Listonu najuzbudljiviji je narativ njegova života. I očekivano kompliciran. Listonova ekipa uključivala je Vitaleovog drugog razbijača štrajkova, mrcinu od 170 kilograma Barneya Bakera, te jednu od Vitaleovih cura, Millie Allen, kojoj je često namigivao između rundi. Recimo da ih nije bilo teško promašiti na ulici. Liston je također tijekom prve polovice 1950-ih bio i na svojevrsnoj krim-posudbi drugom gradskom poduzetničkom sumnjivcu, Raymondu Sarkisu, kojemu je službeno bio vozač. Od pljačkaša u žutoj majici do gangstera u bijelom Cadillacu s klimom; low profile Listonu nikada nije bio dio strategije. A znate kako policija naprosto obožava bahatost.

Listona su zaustavljali i pretresali svakodnevno i uglavnom bez jasnog razloga. Kamo ideš – ne znam – gdje si bio – ne znam vrsta razgovora. Kapetan John Doherty, koji je bio zadužen za suzbijanje gangsterskih aktivnosti u St. Louisu, osobno je razgovarao sa Sonnyjem najmanje 20 puta. Listonove katkad nadljudske, katkad neljudske izvedbe u ringu stvorile su od njega ulični bauk zbog kojeg su policajci često iz straha prekoračivali ionako nejasno definirane ovlasti. Jednom od njih, Thomasu Mellowu, Sonny je razbio facu, slomio koljeno i uzeo pištolj koji je potom sakrio kod sestre. Bilo je to dva mjeseca nakon treće borbe s Marshallom. Osuđen je na devet mjeseci zatvora.

Proces resocijalizacije nakon izlaska na slobodu nije prošao dobro. Sva patrolna kola zadužena za obilaske crnačkih četvrti St. Louisa navodno su imala sliku Sonnyja Listona radi lakšeg prepoznavanja. U tom trenutku bilo je jasno da ga policija više ne želi u gradu. Ta se želja pretvorila u prijetnju nakon što je Liston pospremio policajca naglavačke u kontejner za smeće. Jedan od zamjenika šefa policije, James Chapman, isporučio je Sonnyju legendarnu prijetnju da napusti grad ili bi ga mogli naći na pločniku slijepe ulice.

Liston je pobjegao u Philadelphiju – grad u kojemu je boks bio veći od života.

Bio je to sjajan menadžerski i kriminalni potez Johna Vitalea. S jedne strane boksom su u Phillyju upravljali njegovi suradnici Carbo i Blinky Palermo, pa je Vitale mogao zadržati Listona pod kontrolom, a s druge je izbor protivnika i interes publike za sport bio daleko veći nego u Missouriju. Palermo je za novog menadžera Listonu postavio svog najboljeg čovjeka Josepha Pepa Baronea i Sonny je preko noći došao u prvu boksačku ligu teške kategorije.

U prvom velikom meču Sonny Liston je Wayneu Bethei izbio sedam zuba tijekom prve runde. Clevelanda Williamsa, koji je često ime u razgovorima o najboljim boksačima koji nikada nisu osvojili titulu, nokautirao je u tri runde; Nina Valdesa također u trećoj, Willi Besmanoff i Howard King odustali su u šestoj i sedmoj rundi, a pohod je završio uzvratnim mečom s Williamsom, kojeg je ovoga puta nokautirao u drugoj rundi. Bila je 1960., svjetski prvak teške kategorije bio je Floyd Patterson, a Liston očigledno najbolji izazivač.

Liston pogađa Westphala jabom s velike distance i potom zadnjim direktom unoseći cijelo tijelo u udarac.

Protiv Clevelanda Williamsa, u jednom od svojih najboljih nokauta, pokazuje koliko je jak udarač unutar distance. Tysonovska kombinacija desnog aperkata kroz gard i lijevog krošea završava borbu.

Bilo je to vrijeme kada su boksački prvaci bili pop-kulturne ikone s velikim političkim utjecajem, pa Sonnyja Listona u toj poziciji nitko nije želio vidjeti. Pattersonov menadžer Cus D’Amato aktivno je opstruirao pregovore, makar je i sam ostao bez boksačke licence u državi New York zbog svojih nepodopština. Larry Merchant, novinar i kasnije legendarni član komentatorskog tima za HBO Boxing, na meč je pak gledao kao na bitku čistog dobra i iskonskog zla. Najozbiljniju prepreku međutim postavio je NAACP, američko Nacionalno udruženje za napredak obojenih, koji je lobirao protiv meča u strahu da bi pobjeda ‘zlog’ crnca nanijela veliku štetu borbi za prava crnaca.

Bandera u Denveru

Philadelphijska je policija do 1961. već počela suosjećati sa svojim kolegama iz St. Louisa. Liston je bio nepokolebljiv u svom antisocijalnom nastupu. U ljeto 1961. u Fairmont parku s prijateljem je zaustavio ženu u automobilu glumeći policiju. Iako je na sudu oslobođen optužbe, Pennsylvania State Athletic Commission oduzela mu je boksačku dozvolu. Liston je dobrovoljno otišao u Denver i proveo tri mjeseca u tamošnjoj katoličkoj crkvi. Bio je to naivan i neuspješan pokušaj popravljanja nepostojećeg javnog ugleda, ali Sonny je tamo našao vjerojatno jedinog pravog prijatelja kojeg će do kraja imati. Radi se, naravno, opet o svećeniku – ocu Edwardu Murphyju. On je svojim strpljenjem i bezuvjetnom podrškom uspio unijeti nešto mirnoće u Listona u trenutku kada ju je najviše trebao – tijekom kampanje za meč protiv Pattersona. Liston se riješio Pepa Baronea, otkupivši njegov dio ugovora za 75.000 dolara i postavio Georgea Katza za menadžera. Svijet ga je i dalje mrzio, novinari vrijeđali, a Patterson ga se bojao.

Floyd Patterson bio je pametan – strah je bila savršena emocija za ovu priliku.

Meč za titulu prvaka između dobra i zla nije više mogao zastaviti ni predsjednik Sjedinjenih država John F. Kennedy, koji je osobno savjetovao Floyda Pattersona da od borbe odustane iz političkih razloga.

Teško je za borbu koja je trajala nešto više od dvije minute reći da je bila savršena, ali ova je, ako ništa, savršeno oslikala portret Listona u ringu. Sonny Liston je doista bio lekcija o fizičkim prednostima u borilačkim sportovima. Iako visok 184 cm imao je dohvat od 213 cm i šake obujma 38 cm. Tehnički je bio obrazovan koliko i pismen, ali je imao nevjerojatan prednji direkt. Mnogi su vjerovali da je Liston izveo fantastičan trik i naučio se boriti u stavu dešnjaka, iako je prirodno bio ljevak. Na taj je način imao svoju jaču ruku ispred sebe i njome drobio protivnike nespremne na tako snažan jab.

Pattersonova je taktika pak bila potpuno kriva. Ideja da će neutralizirati Listonov dugi jab tako što će ući u klinč i pokušati ozlijediti Listona udarcima u tijelo bila je plan kamikaze. Nakon minut i pol bob and weavea kojim je samo kupio aperkate i niske krošee, pokušao je klinčati i uhvatio samo Listonovu desnu ruku. Ta mu ruka za nokaut ionako nije bila potrebna. Liston se s Pattersonom u zagrljaju našao u idealnoj poziciji za udarce svojom jačom rukom. Kroše u tijelo – Patterson spušta gard; kroše u glavu, kroše u glavu, kroše u glavu… Listonovi udarci izgledali su sporo, ali Patterson je pak izgledao kao lutka koja pada niz stube.

Patterson tko zna kakve zablude radi pokušava ući u Listonovu distancu bob and weaveom i potom klinčom. Liston je presnažan za kontrolu u zagrljaju i Patterson uspijeva samo uspostaviti slabu kontrolu bicepsa na jednoj ruci. Liston je nemilosrdan i bez puno truda krošeima rješava Pattersona.

Sonny Liston proglašen je svjetskim prvakom teške kategorije 26. rujna 1962. godine u Chicagu. Došao je trenutak da oni koji su ga vrijeđali i sumnjali u njega pojedu svoje riječi. Trenutak da svima pokaže kako je Charles Sonny Liston uzoran šampion i predstavnik crne Amerike. Pokazat će Kennedyju i Merchantu, novinarima koji su ga nazivali majmunom, policijskom kapetanu Johnu Dohertyju i Tobeyu Listonu da je on, čovjek koji nije mogao pročitati ni vlastiti ugovor, dijete s farme pamuka pored Forrest Cityja, najpoznatiji sportaš na svijetu.

Nažalost, nikoga nije bilo briga.

Te večeri u Comiskey Parku u Chicagu Liston je izgubio jedinu borbu koja mu je bila važna – borbu za vlasititi ugled. U jednom od svojih pretjeranih istupa o meču Larry Merchant je napisao: ”In a fair fight between good and evil, evil must win… A celebration for Philadelphia’s first heavyweight champ is now in order. For confetti we can use shredded warrants of arrest.” Kada je sletio na pusti aerodrom u Philadelphiji, Liston je i takve konfete mogao samo poželjeti. Govor koji je pripremio u avionu nije imao kome izreći.

Pojasom svjetskog prvaka obično počinju veliki boksački mitovi. Za Sonnyja Listona pojas je bio kraj puta.

Novinari su nastavili po starom, policija je nastavila po starom, pa je i Liston nastavio po starom. Nakon što ga je patrola Fairmont Parka zaustavila zbog prespore vožnje odselio je u Denver pozdravivši se s Phillyjem na listonovski način: ”I’d rather be a lamppost in Denver than the mayor of Philadelphia.”