Punchlines

Što nakon Ronde?

Ima li ženski MMA budućnost nakon pada svoje kraljice?

UNBREAKABLE Ronda Rousey is the world’s most dominant athlete, poručivala je naslovnica Sports Illustrateda za svibanj 2015. snažnom crnom tipografijom. U netipičnoj pozi za fotografije boraca Ronda gleda na svijet koji je osvojila spuštenih ruku i uzdignute glave. Njezina poza nije ni samouvjerena ni bahata, već činjenična – ona je zaštitno lice najveće kompanije u sportu koji je oduvijek pripadao muškarcima i hrpom neotvorenih poziva na poslovne bruncheve s holivudskim producentima u inboxu. Izgledala je kao da su po prvi put u njenom životu stvari na svom mjestu.

Djevojka odrasla u pedagoškoj paradigmi proizašloj iz samoubojstva njezina oca kad joj je bilo osam godina očajno je trebala neku konstantu u svom životu. Svaku medalju na džudaškim natjecanjima pratila bi neka bulimična epizoda zalivena koktelima votke i Vicodina. Rondin spušteni gard govorio nam je da je njena unutarnja borba završena, a s njom i život nezdravih emocionalnih i profesionalnih amplituda.

Za svoju sljedeću naslovnicu magazina Sports Illustrated Ronda je pozirala naga u plićaku s nacrtanim bikinijem na sebi. The perfect BODY painting – stajalo je pored. Ronda je u međuvremenu izgubila.

U borilačkim sportovima postoji više vrsta poraza.

Možete izgubiti od boljeg borca koji će vam svojom pobjedom ukazati na nedostatke u vašoj taktici ili tehnici te vam time indirektno pomoći. Možete izgubiti u strašnoj bitci u kojoj ćete ostaviti preveliki dio sebe da biste ostali isti čovjek ili borac. Najštetniji je poraz, međutim, onaj kada ste razotkriveni – borbe u kojima protivnik izađe kao na sat anatomije i kroz runde secira ne vaše slabosti, nego ono što ste krivo smatrali svojom snagom.

Prije naslovnice Sports Illustrateda Ronda se pojavila i na naslovnici boksačkog magazina The Ring što je proglašeno sportskom herezom u krugovima onih koji nisu razumjeli marketinški očaj tiskanog medija za sport (boks) koji je u financijskoj i borbi za popularnost dobivao batine od najmlađeg brata (MMA). Boksački pravovjernici imali su pravo. Ronda nije znala udarati ni fokusere, a njihova je biblija najavljivala pokoravanje boksačkog svijeta.

Kletve ozlojeđenih očigledno funkcioniraju po principu kvoruma, jer je Rousey doživjela svoj prvi poraz nokautom od legitimne boksačice i  borkinje godine po magazinu The Ring za 2005. i 2006. Holly ‘The Preacher’s Daughter’ Holm. Rondino nerazumijevanje lateralnog kretanja i kutova, rigidan, ali neučinkovit gard i takozvano telegrafiranje udaraca Holm je argumentirala svijetu nedvojbeno poput znanstvenog rada o tome kako Zemlja nije ravna ploča. Smatramo li kako je meč pokušaj ostvarenja dobro osmišljene taktike kroz tehničke i tjelesne prednosti borca, to je bila njena savršena predstava. Za usputne ljubitelje sporta i Rondine najzadrtije fanove ovo je bio jedan od najšokantnijih događaja u borilačkim sportovima još od poraza Mikea Tysona protiv Bustera Douglasa. Nama ostalima išlo je na nerve što su ljudi našli načina da je i u porazu stave u istu rečenicu s Tysonom.

Godinu dana Ronda je živjela izvan UFC-ovog putujućeg medijskog vodvilja. Nije bilo prijetnji o nasilnom iskupljenju ni generičkih prodika o važnosti introspekcije. Nismo znali trenira li ni kako se hrani, ali smo predosjećali da stvari za nju ponovo nisu na svom mjestu. U tom je periodu pojas stajao oko struka Holly Holm, pa Mieshe Tate i na koncu Amande Nunes. MMA publika voli uzbuđenja, ali treba konzistentnost. U sportu koji je nastao iz naivne želje da se pokaže – dopustite da se ispravim: dokaže – tko bi bio ultimativno ‘najjači’ u borbi, apsolutnost je ključna. Prosječan čovjek, kao i u politici, želi jednostavno biti obaviješten o tome tko je njegov kralj i u taj lik projicirati nepobjedivost. Svaki prekid kontinuiteta unosi nelagodnu nesigurnost u sistem. U godini Rondine pauze UFC-ova je bantam divizija u ovom kontekstu izgledala poput Sijera Leonea – nitko nije znao tko tamo pobjeđuje i sve nas je manje bilo briga.

I onda se vratila.

Biti zastrašujuća pojava ono je zbog čega ljudi vjeruju u borilačke sportove. Uvijek smo više skloni platiti da gledamo stvarno opasne ljude nego vrhunske sportaše

She’s back – vikao je poster za posljednji UFC 2016. Dana White je nakratko mogao odahnuti: jedina borilačka zvijezda uz Conora McGregora koja je mogla garantirati milijun prodanih PPV-ova ponovo će stati u oktogon.

Rousey je, očekivano, odmah dobila borbu za pojas protiv prvakinje Amande Nunes. To je potez koji je poslovno imao savršenog smisla. Ono što nije imalo smisla način je na koji je UFC promovirao njen povratak. U fokusu svih promotivnih materijala stajala je Ronda, dok je prvakinja stidljivo sjedila s pojasom i apologetski pokušavala odgovarati na novinarska pitanja na jeziku koji ne zna. Rousey je uslugu odlučila vratiti medijskim blackoutom. Jednostavnije rečeno – odlučila je ne promovirati borbu od čije je prodaje trebala biti plaćena. Ono što su svi novinari i analitičari sporta prvo pomislili jest sljedeće: a što ako prvakinja u čiji brend niste uložili ništa razbije najskuplju UFC-ovu igračku – oprostite na priprostoj usporedbi – kao beba zvečku?

Amanda ‘Lioness’ Nunes išaketala je Rowdy Rondu Rousey u tehnički nokaut u 48 sekundi. I sad smo tu – nakon Ronde. Što to točno znači za čitav ženski MMA?

Da bismo uistinu razumjeli zbog čega je fenomen Rowdy Ronde bio tako uspješan, potrebno je podsjetiti se i nekoliko okrutnih činjenica. Ronda nije bila prvi veliki ženski brend u MMA-u, to je bila Gina Carano. Ronda nikada nije bila ni najopasnija žena u sportu, to je Cristiane ‘Cyborg’ Justine, koja je s Ginom Carano imala prvi ženski main event meč u povijesti sporta. No, isto tako treba znati kako je Ronda jedini razlog zbog kojeg se u UFC-u bore žene. Nakon što je Zuffa kupila Strikeforce, ženska bantamweight divizija oformljena je samo kako bi Dana White na nju stavio pojas usprkos tome što je smatrao da ženski MMA nema budućnosti. Obranila je tu titulu nevjerojatnih sedam puta, a samo je jedna od 12 borkinja prije poraza od Holm doživjela drugu rundu s Rondom. Njezina je karizma izgrađena na strahu protivnica, a one koje su se usudile ne bojati se, poput Bethe Correie, dobile bi batine slične onima iz video snimke tuče na parkingu ispred Walmarta.

Činiti se nepobjedivim je sjajno i ponekad isplativo, ali biti uistinu zastrašujuća pojava ono je zbog čega ljudi vjeruju u borilačke sportove. Uvijek smo više skloni platiti da gledamo stvarno opasne ljude nego vrhunske sportaše. Ova se teza pokazala točnom i u trenutku kada je Rousey izgubila svoju auru neustrašivosti. Pozivi sa skrivenih brojeva holivudskih producenata naglo su prestali. Dobivate li batine u ringu, teško ćete ljudima prodati film u kojem ih dijelite. Što mislite zašto se Van Damme i Steven Seagal nikad nisu međusobno potukli!

Vještine ženske MMA borbe nastavit će napredovati bez Ronde, no WME-IMG, UFC-ove nove vlasnike, trenutno zanima isključivo povrat uloga od četiri milijarde dolara. Nunes je izuzetno uzbudljiva udaračica, Valentina Ševčenko odlična je kickboksačica na distanci, ali njihov budući meč za pojas bit će teško promovirati. A to je veliki problem, i jedan od mnogih.

I would beat the crap out of Kim Kardashian actually.” – Ronda Rousey

It really looks like my home Kyrgyzstan, only one thing that’s missing, a very beautiful lake.” – Valentina Ševčenko

Za MMA neobična vrsta instinktivnog poštovanja i prijateljstva među ženama velik je problem u reklamiranju mečeva. “Be careful with your words, because they will come back to you”, rekla je Ševčenko vidno neiskreno Amandi Nunes tijekom nedavnog suočenja u oktogonu. Ronda je, s druge strane, u pripremama za svoje mečeve prijetila i ženama s kojima se nije trebala boriti. Većina djevojaka koje imaju ugovor s UFC-om čine se kao skromne ličnosti čija je energija fokusirana na napredak u sportu koji vole. To bi trebalo biti dovoljno, ali nažalost nije.

Drugi je veliki problem Rondinog odsustva nevezan za rod. Rousey i McGregor dvije su uvjerljivo najveće zvijezde UFC-a. Brock Lesnar je suspendiran i relativno umirovljen, Jon Jones i suspendiran i zaboravljen. Ono što nas sad očekuje pokušaj je da se po svaku cijenu stvori bar jedna ženska borilačka superzvijezda.

Nunes, Ševčenko, Joanna Jedrzejczyk i nova featherweight prvakinja Germaine De Randamie koja je ovaj nedavno stvoren pojas osvojila na najgoroj UFC-ovoj priredbi u povijesti najbolje su kandidatkinje za medijski makeover. Amanda Nunes ima odličan storyline na kojem se njezin brend može graditi: gej borkinja čija je cura također u UFC-u i žena koja je po svemu sudeći okončala Rondinu karijeru. Problem je što je Nunes ono što se u profesionalnom hrvanju zove natural babyface, a u sportu je kojeg uglavnom zanimaju negativci.

Koliko god raspodjela honorara u ženskoj diviziji s Rondom bila nepravedna, njeno je prisustvo garantiralo prodaju ulaznica i PPV-ova. Srednja i viša klasa boraca u smislu popularnosti često živi od PPV bakšiša, odnosno bodova od prodaje PPV-ova koji im donosi dodatnu zaradu na dogovoreni honorar. Zbog toga većina boraca koja nema opciju izazvati McGregora želi naprosto biti na istom cardu s njim. Tako su se i povratku Brocka Lesnara, inače izuzetno nepopularnog među UFC-ovim borcima, svi obradovali. Više Brocka, više love. Rondino odsustvo značajno će utjecati na prihode borkinja s UFC-ove top 10 ljestvice.

Najgore od svega je to što UFC trenutno ne može računati na dvije najbitnije djevojke u kontekstu PR moći. Paige VanZant, sudionica tamošnjeg Plesa sa zvijezdama, zgodna je, simpatična i Amerikanci je obožavaju, ali se ne zna tući. Cris Cyborg vjerojatno je najbolja borkinja u kratkoj povijesti ženskog MMA-a, ali je punija steroida od leša Ultimate Warriora. Nedavno je UFC producirao i dokumentarac o Michelle ‘The Karate Hottie’ Waterson pod nazivom Fight Mom, vjerojatno u želji da testira puls svoje publike prije nego nastavi s investicijama. I ona bi mogla biti rješenje, ali morat će počet ozbiljnije gaziti konkurenciju.

Ono što ljude privlači ženskom MMA-u jest ta specifična vrsta iznenađenja nasiljem koje te cure proizvode. To u određenoj mjeri vrijedi i za muške borce. Fascinira nas kontrast u nježnom izgledu i nemilosrdnoj agresiji boraca. Gledati Doo Ho Choija kako dijeli nokaute, a trebao bi gubiti pare za užinu, i malenu Joannu Jedrzejczyk kako laktovima rezbari arkade spektakl je samo po sebi. Drugi je recept za popularnost naprosto biti ubojica. Prijetiti ljudima da ćete im razbiti glavu, potom ući u ring i razbiti im glavu. Pažnja publike uglavnom oscilira između ova dva profila, a UFC-ove tri ženske divizije trenutno nemaju niti jednu borkinju koja bi im odgovarala.

Jedina konstanta nakon prodaje UFC-a nedostatak je strpljenja i dugoročnog planiranja koje je neophodno da bi se zvijezde izgradile. Traže se uglavnom instant-rješenja koja se, ako se ne pokažu dobrima, mogu lako odbaciti i zamijeniti drugim. Ovaj se menadžerski problem deficita pažnje ogleda u tome što će vodstvo UFC-a, ako se nešto uzbudljivo ne dogodi, vjerojatno ODMAH zaboraviti na ženski MMA. Ubojstvom kraljice, kao i u svakoj revoluciji započinje svojevrsna nulta godina – pitanje je samo koja će od pobunjenica imati hrabrosti sama sjesti na tron.

Ta se pozicija, kao ni titule, ne dobiva. Morate je uzeti.