Popularnost je u suštini kompliciran algoritam za kalkulaciju najšireg zajedničkog nazivnika određene grupe ljudi koja tako postaje vaša ciljna skupina. No, to nije lako. Ja bih u hipotetskim maštarijama mogao pobijediti, recimo, Yoela Romera i na presici izjaviti kako posvećujem svoju pobjedu svima koji vole kroasane. Jer tko normalan ne voli taj hrskavo-mekani spoj glutena i tvorničkog maslaca. Ali time ne bih postao popularan.

Stvari su daleko kompliciranije nego što se čine.

Draž borilačkih sportova u tome je što svoje ljubitelje dovodi u paranoidnu crno-bijelu perspektivu u kakvu ljudi ulaze u situacijama ekstremnih sukoba. Sve naše je dobro, sve njihovo je loše. Borilački sportovi su sportovi, ali borba je stvarna. Svaki meč je mali rat, a mi kao gledatelji investiramo određeni dio emotivne energije u pobjedu našeg. Umjetnost popularnosti je uspjeti pridobiti ljude da vaš rat postane njihov.

Svaka je borba temeljna želja da naš sistem vrijednosti pobijedi njihov. Taj sistem tvori cjelokupna ličnost onoga tko u tu borbu ulazi direktno i nas koji ga pratimo. Sve što ta ili taj nose, govore, u što vjeruju, na koga nas podsjećaju ili kako oblikuju rečenice. Nikada niste uzbuđeni zbog nekoga samo zato što kao olimpijski hrvač predstavlja vas, jer i vi to trenirate pa želite da baci boksača na tjeme. Želi li regrutirati masu u svoj rat, sistem vrijednosti koji borac predstavlja morat će rezonirati s osjećajima i uvjerenjima milijuna.

Sporo ozdravljenje najteže divizije počiva, čini se, samo na Stipi Miočiću

Ni to nije jednostavno. Zaboravite moj primjer s kroasanom; Tito Ortiz želio je biti popularniji pa je u oktagon dolazio sa zastavom koja je s jedne strane američka, a s druge meksička. To bi naoko trebalo obuhvatiti veći broj ljudi, ali nije razumio da u rukama ima nešto doslovno dvolično. Ljudi ne vole dvoličnost. I ne možete biti sve. Legendarni boksač Roberto Duran s druge će strane reći da se bori samo za Panamu i svoj geto El Chorrillo. Bez obzira što u El Chorrillu živi tek 18.000 ljudi, ovu poruku kao svoju osjeća veći broj ljudi nego duplu zastavu. Ideja borbe za svoje malo mjesto u okruženju većeg, bogatijeg ili zlog poruka je s kojom se jednako poistovjećuje ubogi potomak radnika na Panamskom kanalu i klinac s loše smućkanim molotovljevim koktelom na ulici u Kataloniji.

Suprotno uvriježenom mišljenju, popularnost se ne može stvoriti ni iz čega. Milijuni novaca pomoći će nekome postati zvijezdom koliko i steroidi postati šampionom – vrlo malo. Evolucija nas nije učinila pametnijima u mjeri u kojoj bismo željeli, ali nam je ostao dobar njuh. Možemo nanjušiti laž i možemo nanjušiti kada se netko previše trudi. Sjećate se dosadnog klinca iz osnovne koji se odjednom pojavio s obučen u Nindža kornjaču od glave do tenisica? I dalje je bio dosadan.

“Popularity is the slutty little cousin of prestige, my friend.” – Edward Norton, Birdman

Postoje li onda u današnjem MMA-u ljudi predodređeni za velike stvari, da ne kažem PPV-ove, sad kad je Conor McGregor veći od igre, a Ronda Rousey zaboravljena? Postoje li borci koji imaju sve? Superstar larve koje samo treba staviti u financijski inkubator i čekati?

Ne.

Nije ovo mazohistički fanovski defetizam, novi Conor i Ronda neće se dogoditi u dogledno vrijeme. Prodaja posljednja dva UFC PPV-a procjenjuje se na oko bijednih 100 i 120 tisuća prijenosa i UFC će uskoro morati jednostavno odabrati nekog i pokušati ga pretvoriti u zvijezdu. U ovom trenutku taj pothvat više sliči kombinaciji dječje brojalice en-ten-tini i kristalne kugle iz kineskog dućana nego što je proizvod ozbiljnog strateškog planiranja, pa je i moj izbor potencijalnih spasitelja na tragu vašarskog gatanja.

Da vidimo onda tko su ti visoki markantni stranci s crvenim karanfilom koji će ući u UFC-ov život i promijeniti ga zauvijek.

TONY FERGUSON

“Right proudly high in Dublin town, Hung they out a flag of war,” pjeva Sinead O’Connor u pjesmi na koju McGregor izlazi po milijune, slavu i pobjedu. Tim redoslijedom. Ferguson je prije desetak dana pobjedom nad Kevinom Leejem učinio upravo ono što pjesma spominje – ratna zastava okačena je u Dublinu. No, stvari nisu tako jednostavne kao za vrijeme Uskršnjeg ustanka 1916.

Conor McGregor se, za razliku od svojih predaka, ne mora boriti.

Ferguson je jedan od onih čiji put ka besmrtnosti ovisi o Conoru McGregoru, koliko god bi me zbog napisanog Tony poželio nabiti spinning heel kickom. Time je njegova pozicija istovremeno i najteža i najlakša u UFC-u: tako blizu, a tako… skupo. On je u svojevrsnoj Forgetting Sarah Marshall situaciji – Conor se napirlitan šeće okolo s novim pojasevima ispod miške, a postoji samo određen broj stvari koje možete napraviti da ga pridobijete natrag. Ono što je psihički zdravije jest zaboraviti ga. To je nešto što je featherweight divizija već učinila i nikada nije izgledala bolje.

U sportskom smislu, naravno. U kontekstu honorara, custom odijela i kuća za baku iz geta – Conor je neophodnost svim borcima ispod 70 kilograma.

Tko je zapravo ovaj ljubitelj poderanih farmerica i upitnog ukusa u naočalama i zašto bi trebao postati zvijezda?

Tony Ferguson karijeru je počeo kao najveći negativac UFC-ova reality showa The Ultimate Fighter iz 2011. U svom prvom meču u programu nokautirao je Justina Edwardsa upkickom s poda, a potom nastavio biti oblajhano đubre kao stvoreno za taj show. U svom najjadnijem životnom trenutku rugao se timskom kolegi Charlieju Raderu koji je upravo bio izgubio skrbništvo nad sinom – “Where your kid at?!” – besramno je vikao vaš novi interim lightweight prvak. I čovjek čiji nadimak El Cucuy označava biće iz meksičke mitologije koje otima djecu.

Vjerujem da ljubitelji tenisa, lacrossea ili čega već što još postoji od sportova čitaju ovo i misle što nam se dogodilo u djetinjstvu da hvalimo ovakve ljude. Ne znam, ali 2017. godine nema boljeg od Tonyja Fergusona u njegovoj i susjednim kategorijama.

Fergusonova vještina završavanja borbi u punom sjaju: nevjerojatno precizan i opušten u pocketu, uvijek je u misiji pogađanja točke isključivanja protivnika. Nakon što ga sruši, poput nekog letećeg predatora pregleda teren i računa gdje će uputiti jedan završni udarac, a ne trošiti energiju na volumen ground and pounda.

Od osvajanja The Ultimate Fightera 13 do danas izgubio je samo jednom, ima tri pobjede Brabo chokeom i borac je s možda najboljim flowom u MMA-u. On je solidan trash talker, dijelom i zbog toga što ima nevjerojatno antipatičnu facu i iskrenu bahatost koja ljude odbija, ali njegov stil borbe i čudački mentalitet kojim mečevima pristupa ono je na čemu bi se moglo zaraditi. Svatko tko trenira s Eddiejem Bravom vjerojatno je automatski lud, a ako ste vidjeli Ferga kako se za mečeve sprema izbjegavajući lasere u dječjim igraonicama ili vježba kung fu pozicije, znate na kojim je razinama njegova neuračunljivost.

Fergusonov proboj od miljenika MMA zajednice do superstara mora se, međutim, dogoditi pobjedom nad zvijezdom. Da UFC ima zvijezda osim te jedne, ovaj tekst ne bi ni postojao. Ferguson je netko koga McGregor ne bi mogao uznemiriti svojim govorničkim smicalicama – El Cucuy je naprosto previše El Cuckoo da bi ga bilo briga za McGregorove fookove i bitcheve. S druge strane Fergusonovi sumanuti narcistički ispadi u kombinaciji s nepredvidljivim fizičkim akrobacijama koje je u stanju napraviti pred novinarima – jer zašto ne – mogli bi od njega učiniti popularnog tipa i prije nego do borbe dođe.

Neke stvari jednostavno možete zamislit kako idu dobro zajedno, a Conor McGregor i Tony Ferguson idu dobro kao, ne znam – McGregor i Diaz?

Nakon što je Dana White izjavio kako će se Ferguson vs McGregor sigurno dogoditi, jasno je da će se McGregor zapravo sigurno boriti s Diazom, ali čovjek koji danas prati MMA mora nastaviti sanjati.

CODY GARBRANDT

On je onaj pretjerano sređeni ljepotan ispred skvota na hardcore koncertu, onaj koji nije tu zbog glazbe. Nije nužno da stoji tu, ali budu bolje fotke. Nemojte ga samo pitati koja mu je najdraža ploča.

No Love Garbrandt je netko u koga bi UFC mogao iskrcati najviše love, nade i očekivanja koja je nemoguće ispuniti, pa se potom naglo razočarati i izgurati ga na besplatan televizijski event prvi put kad izgubi. Izgleda dobro, mlad je, istetoviran, izfriziran i neporažen. Ugledna sportska kolumna Punchlines proglasila ga je borcem godine za 2016. Garbrandt je prošlu godinu počeo kao nerangirani borac, a završio je kao šampion pobjedom nad najboljim bantamweightom u MMA-u u povijesti – Dominickom Cruzom. Ima 11 pobjeda, od kojih 9 nokauta. Nadboksao je Cruza u stojci što i danas izgleda kao kakav mockumentary koji smo gledali previše pospani pa dosanjali završetak. Njegova tržišna privlačnost leži i u činjenici da dolazi iz karizmatičnog Team Alpha Male kampa – još malo pa legendarnog gyma specijaliziranog za poticanje malih bijesnih ljudi da budu još bješnji.

Garbrandtov sljedeći protivnik je TJ Dillashaw, koji je iz Alpha Malea otišao paleći sve za sobom i time postavio zanimljiv narativ za njihov meč. Ovakvi organski beefovi uistinu su rijetki u današnjem MMA-u; Cody i TJ ne bore se za uzajamno poštovanje, oni žele povrijediti jedan drugog. A ovo je jedini sport u kojem je to dobro.

No Love probija dupli gard Thomasa Almeide preciznim zadnjim direktom, zatvara distancu odličnim kretanjem i uzima vremena namjestiti zadnji kroše. Almeidin lijevi kroše kasni, a i Cody je već ispod njega.

Garbrandt ima mnogo kvaliteta neophodnih za uspjeh modernog borca, ali i dva problema koje je teško riješiti. Nije dobar, a između nas govoreći ni pametan govornik i bori se u diviziji u kojoj će teško imati televizične protivnike. Prvi problem može se sakriti skriptiranim replikama za presice, ali drugi će biti problem čak i u najidealnijem scenariju u kojem bi Garbrandt razbio lampu TJ Dillashawu na spektakularan način. Najtvrđi fanovi ga svakako žele vidjeti ponovo protiv Dominicka Cruza, pobijedi li ovaj Riveru, ali teško da će to dospjeti na popis tema za čavrljanje uz podgrijani krumpir iz dostave u IT firmama.

Codyjev uspon u mainstream tako se može izvesti na dva načina: građenjem trilogije, protiv Dillashawa ili Cruza uz pametnije investiranje u njihovu prezentaciju usputnim fanovima, jer trilogija jednostavno zvuči kul; ili champion vs champion borbom s nekim iz susjednih kategorija. Problem je što Cody s jedne strane nije primio ni približno dovoljno udaraca u glavu – najbolji head movement u MMA-u – da bi izazvao ikoga iz vučjeg brloga koji su featherweighti, a s druge bi teško preživio skidanje na flyweight i potencijalnu superborbu desetljeća protiv Demetriousa Johnsona.

Odluči li se UFC zaista strateški utrošiti koji milijun na ovog instagramičnog šampiona, mogli bi riješiti dvije muhe jednim udarcem i kešom namamiti Mighty Mousea iz flyweighta među pjetliće. Taj je miš možda moćan, ali u skladu s imenom i nepokolebljivo oprezan.

DEMETRIOUS JOHNSON

Demetrious Mighty Johnson – vječiti argument kritičara krivog promocijskog ulaganja UFC-ovih glavešina. Nedavno je izveo jedan od najboljih submissiona u povijesti MMA-a – suplex u armbar kao završetak jedne od najdominantnijih šampionskih obrana kojoj smo u UFC-u svjedočili. Nakon 11 obrana svoje flyweight titule na trenutak smo iz lica publike koja je donedavno odlazila na pola njegovih mečeva pročitali nevjericu koja stvara idole. To je to, Mighty Mouse je najveći ikad – tupio je komentatorski tim obuzet istim osjećajem kao i publika. Najveći vjerojatno, popularan nikako.

Nemoguće je napraviti smislen breakdown ove hrvačko-grapplerske sekvence. DJ spaja dva poteza spojiva samo u igricama koje igra u svoje slobodno vrijeme.

Previše je toga napisano o fenomenu Demetriousa Johnsona i teorija je mnogo, ali većina ih je zapravo dijelom objektivne istine. Flyweight divizija je u teoriji jaka, ali joj nedostaje drugih zvijezda. Mighty Mouse je naprosto previše bolji od konkurencije da bi ikoga bilo briga. Ne postoji nitko prije njega, nikakva mogućnost usporedbe ili nasljedstva. Johnson je možda prevelika dobrica, company guy bez ijednog dana bolovanja. UFC vode idioti koji ne znaju iskoristiti njegov hobi gejmera, jednog od najbrže rastućih oblika zabave i zarade u svijetu trenutno. Gameri već znaju za DJ-a i UFC, ali se ta dva svijeta ne susreću na financijski isplativ način.

I na kraju: nikoga nije briga za male ljude.

Pred Demetriousom su dva puta – nizati obrane titule u svojoj kategoriji dok ne dođe do brojke koja će ostati nedostižna sljedećim generacijama ili ući sa svojih 11 pojaseva u tuđi teritorij i izazvati nekog ratnika da se izađe van igrati. Jedan od ova dva puta vodi u legendarnost među geekovima, a drugi u popularnost u narodu. No, samo ga prvi može učiniti bogatijim.

Ne priželjkujem osobno niti jednu od ovih opcija, najbolji ikada ima pravo učiniti što želi, a mi i Dana White imamo pravo šutjeti oko toga.

ROSE NAMAJUNAS

Namajunas bi morala postati zvijezda. Problem je što baš na njenoj zvjezdanoj stazi stoji Joanna Jedrzejczyk poput nekakve ljepše, ali u rat jednako zaljubljene Klingonke.

Rose Namajunas ima sve: mlada je, talentirana, litavskog je porijekla i iza nje je teška obiteljska priča, izgleda dobro; kad je shvatila da izgleda dobro, ošišala se da izgleda manje dobro, drska je, šutljiva i odlučna. I ono najbitnije, Thug Rose se – oprostite na izrazu – jebe za sve. Ona je Ellen Ripley iz Aliena. Hladnokrvni badass iz akcijskih filmova 1980-ih koji se niti ne trudi biti opak, naprosto jest.

Namajunas ste tako vjerojatno već vidjeli kao online meme borkinje koja sjedi pored Holly Holm i Valentine Ševčenko dok kamera prelazi preko njenog lica s izrazom nadgrobne ploče.

Postoji razlog zbog kojeg niste vidjeli neki njezin nokaut ili submission – nokauta nema, a trećinu svojih borbi je izgubila. Ali nitko u UFC-u ne napreduje u tako velikim skokovima kao Rose Namajunas. Njezini porazi su važni koliko i pobjede i događali su se u pravim trenucima u karijeri. Gubila je od buduće izazivačice Kowalkiewicz podijeljenom sudačkom odlukom i od Esparze svojim najjačim oružjem – rear naked chokeom, ali je imala priliku pobijediti Van Zant u tzv. šampionskoj petoj rundi, što je iskustvo koje rijetko tko ima prije svog prvog meča za titulu.

Pobijediti ženskog Mighty Mousea, Joannu Jedrzejczyk, blizu je nemogućeg, ali i jedini način da svijet upozna ovu karizmatičnu borkinju za prava životinja koja bez obzira na svoju flegmatičnu auru kuži kako marketing funkcionira, pa se ipak uslika naga za magazin Women’s Health. Sve ono što se krije iza njenog praznog pogleda moglo bi eksplodirati u trenutku kada ispred sebe stavi pojas svjetske prvakinje na prvoj presici.

Ostaje još da se dogodi nemoguće.

STIPE MIOČIĆ

Propast najteže MMA divizije fenomen je koji je istovremeno lako objašnjiv (nedostatak fizički nadarenih atleta, fetišiziranje nokauta i slično) i još uvijek nekako nestvaran. Gledanje heavyweight meča kako god tehnički dosadan bio, a uglavnom jest, ima u sebi uzbudljivu notu spektakla poput miniranja napuštenog nebodera ili amaterske snimke cunamija. Sporo ozdravljenje ove divizije počiva, čini se, samo na Miočiću. Teškaši pak imaju tu sreću da ih prije ili kasnije populariziraju highlight videa nokauta, a Stipi ih ne manjka. Svojih šest zadnjih pobjeda završio je nokautom ili tehničkim nokautom, njegov tim Strong Style Fight jedan je od najpodcjenjenijih u UFC-u, a Miočić se kroz posljednjih nekoliko mečeva iz introverta pretvorio u simpatičnog blesana koji upada ljudima u intervjue i na pitanja odgovara iskrenošću od koje ostatak boračke postavke zazire. Miočićev je problem članstvo u najvećem UFC-ovom klubu – onih koje muče novci i traljava promidžba.

Stipe Miočić svoj je pojas zaradio pred desetinama tisuća Werdumovih fanova teškim nokautom, potom je preživio Overeemov lijevi direkt, izvukao se iz giljotine i groundandpoundao ga do prekida te u svom posljednjem meču demolirao Juniora Dos Santosa. Njegov neiskorišteni promocijski adut nisu, međutim, njegovi nokauti, koliko grad iz kojeg dolazi. Neslužbeno govoreći Miočić je poništio prokletstvo Clevelanda, grada bez titula prije Kralja Jamesa i Cavaliersa. Pitate li bilo koga u državi Ohio tko je Miočić, ostat ćete uvjereni da je Stipe najveći borac današnjice, možda i biti ošamareni za postavljanje glupih pitanja.

Miočićeva preciznost podcijenjena je zbog njegove snage. Primijetite kako pogađa Arlovskog točno iza uha, čeka da protivnik padne i potom smireno pogađa ponovo isto mjesto. Miočić je jedan od prvaka killer instincta.

Miočić je tako već zvijezda u zemljopisno skučenom prostoru Ohija, a egzotično hrvatsko porijeklo i nekakav nategnut produžetak Cro Copove ostavštine mogli bi biti iskoristivi. Popularnost je po prirodi zarazna pa bi Miočićeve borbe trebalo i dalje bukirati u Clevelandu i nadati se da će se histerija prirodno proširiti. Prije nego što se išta od ovoga dogodi, Stipe Miočić trebao bi postati zadovoljan svojim honorarima i voljan boriti se za kompaniju.

Osnovna matematika koja menadžmentu UFC-a još uvijek nekako izmiče.