Suhi list

Pele na zagorskim gemištima

Podsjećanje na neke od čuvenih prijateljskih utakmica iz Dinamove povijesti

Goran i Marko dvojica su kolega. Jedan je još uvijek aktualni, a drugi nekadašnji dopisnik Sportskih novosti. Nedavno su na Facebooku evocirali uspomene na pripreme koje su prolazili s klubovima koje su bili pratili.

“Eh, pripreme su bile najbolji dio novinarskog posla”, napisao je Marko.

“Dobro veliš”, nadovezao se uvijek sabrani Goran, brže-bolje skrenuvši priču sa skliskog terena zabave u ozbiljnije vode. “Na pripremama si s trenerima i igračima mogao razgovarati u opuštenijoj atmosferi, pa tako i puno toga naučiti.”

Koliko mene pamćenje služi, na pripremama je bilo i ozbiljnosti i zabave. Obično je to dvoje dolazilo u paketu. Ponekad je ozbiljnosti bilo manje. One najraskalašenije prošao sam početkom 2001. s Dinamom u Poreču. Da su i dinamovci bili ondje, ako me hoćete razumjeti, dalo se pretpostaviti po prijateljskim utakmicama koje su igrali u okruženju.

Velika momčad iz druge polovice 1990-ih tada se već bila raspala i treneru Hrvoju Braoviću ostali su ostaci ostataka. S kolegama iz SN-a i Večernjaka ispravno sam procijenio da se na tim treninzima baš i nema što za vidjeti. Pa smo svakodnevno prakticirali jogu, pozdravljajući sunce i u smiraj i u zoru, iz najpopularnijega mjesnog kafića koji se, jelte, zvao Sunce. Kada bi gazda Mišel napravio fajrunt, sjećam se toga kao da je bilo jučer, ostavio bi nas u lokalu s rezervnim ključem i bocom Jackieja.

Zato drugi put kada budete čitali tekst o nerealiziranim talentima i njihovim neozbiljnostima, dajte autoru kredit. Moguće je da jako dobro zna o čemu piše.

Drugi dio istih zimskih priprema odvio se u Grčkoj, drugoj domovini tadašnjega direktora kluba Velimira Zajeca. Zamijenila nas je druga reporterska garnitura, samo je kolega iz VL-a ostao isti. Ekipa je poslu prionula daleko ozbiljnije, ne propuštajući niti jedan trening. Na kraju su zaključili da će nositelj igre na proljeće biti tada već iskusni Joško Jeličić koji je “u svojoj 30. prošao pripreme života”. Jela je na startu drugog dijela sezone odradio dvije jalove utakmice. Onda je, onako super pripremljen, ozlijedio Ahilovu tetivu i završio sezonu. Mislim da više nije niti nastupio za Dinamo.

Arrigu Sacchiju su se, pored Zvone Bobana živog, najviše dopali Haris Škoro te Damir Lesjak, koji je odlično ukrotio Gullita

U vrijeme mladosti i ludosti nisam do kraja znao iznijansirati razliku između prijateljskih pripremnih i natjecateljskih utakmica. Vidim da to reporteri ili ne znaju ili ne žele niti danas, kad nakon uvodnih nekoliko natjecateljskih utakmica krenu pitanja o tome “gdje se izgubila forma s priprema”.

Pripreme, odnosno pripremne prijateljske i prijateljske nogometne utakmice, nekad su doista bile odvojene kategorije. Razlikovale su se po kalendarskim terminima igranja, a bogme i po intenzitetu. Pred maksimirskom je publikom u dresu NK Croatije Robert Prosinečki debitirao 1997. protiv tada vrlo jakog Münchena 1860, a malo prije toga Zagreb je pohodio tada još uvijek respektabilni i nekoć slavni Nottingham Forest. Bile su to vrlo kvalitetne utakmice visokog intenziteta. Čak je prije samo 10 godina, neposredno uoči početka sezone, u Maksimiru gostovao Wolfsburg s mladim Edinom Džekom, Brazilcem Grafiteom i momčadi koja će dvije godine kasnije proslaviti naslov bundesligaškog prvaka. Imala je tadašnja vrlo kvalitetna Dinamova momčad izvrsnu generalnu probu pred vrlo dobru ili odličnu jesen, koje se i dalje sjećamo po dvobojima protiv Werdera i Ajaxa.

U 1980-ima je Dinamo unutar sezone običavao odlaziti na gostovanja po Italiji. Tako je 4. travnja 1988., između dviju prvenstvenih utakmica, dogovoren dvoboj s AC Milanom. Na San Siru, pred 25.000 gledatelja, momčad Ćire Blaževića protiv skorašnjega je talijanskog i europskog prvaka slavila 2-1. Igrao je Milan u najjačoj mogućoj postavi, s tadašnjim nositeljem Zlatne lopte Ruudom Gullitom, Marcom van Bastenom i Argentincem Claudijom Borghijem. Arrigu Sacchiju su se, pored Zvone Bobana živog, najviše dopali Haris Škoro te Damir Lesjak, koji je odlično ukrotio Gullita, kojem je Dražen Ladić još i skinuo jedanaesterac.

“Inače sam veliki zaljubljenik u vaš nogomet”, rekao je Sacchi zagrebačkim novinarima nakon utakmice. “No, ovaj mi put niste ugodili.”

Koliko su prijateljske utakmice nekad značile, u kompetitivnom i afirmativnom smislu, znamo iz opisa višemjesečnih Santosovih turneja Europom. Momčad predvođena Peleom u rujnu je 1969. gostovala u Maksimiru pred, kažu izvještaji, najmanje 60.000 ljudi, u sklopu jugoslavenske turneje tijekom koje je odigrala četiri utakmice. To je bilo onda kad je čuveni Dragutin Varga ‘Geza’ u svojoj birtiji u Zlataru najboljeg igrača na svijetu pojio svojim kiselim gemištima.

Povijesni izvori kazuju da je Dinamova momčad izuzetno ozbiljno shvatila utakmicu želeći iskoristiti publicitet za pobjedu nad slavnim rivalom. Josip Gucmirtl približio je modre cilju nakon 10 minuta igre u drugom poluvremenu. Brazilci su, međutim, shvativši ideju svojih domaćina, učas ubacili u višu brzinu i izjednačili preko svoje druge najveće zvijezde, Edua, 15-ak minuta kasnije. Koliko su obzirni gosti Brazilci bili, pokazuju međutim rezultati s ostalih triju utakmica jugoslavenske turneje. Kao i protiv Dinama, dvoboji s beogradskom Crvenom zvezdom, sarajevskim Željezničarom i kragujevačkim Radničkim završili su remijima.

Serijom iznimno jakih prijateljskih utakmica istkan je najslavniji trenutak Dinamove nogometne povijesti, osvajanje Kupa velesajamskih gradova 1967. godine. Golman te sjajne generacije Zlatko Škorić uvijek naglašava da je iskustvo pobjeđivanja ta momčad stekla upravo kroz prijateljske utakmice igrane tijekom prethodnih godina. Jedna od takvih bio je dvoboj sa tada najjačom europskom momčadi, Celticom iz Glasgowa, na kultnom Parkheadu u veljači 1967., koju je Dinamo golom Slavena Zambate dobio 1-0. U proljeće iste godine modri su osvojili KVG, a Celtic Kup prvaka.

“Celtic do tog trenutka na svom stadionu nije izgubio pet godina”, prisjetio se nedavno Škorić. “Ponudili su nam stoga gostoprimstvo za iduća dva dana i nemalu stimulaciju za revanš, koji je naš trener Branko Zebec glatko odbio. Rekao je da ćemo, ako odigramo tu utakmicu, izgubiti 5-0, te da ćemo ovu pobjedu naplatiti kasnije.”

Danas su prijateljske utakmice klubova postale neodvojive od ljetnih, odnosno zimskih priprema. Može se zapravo reći da se više i ne igraju, jer su ih u potpunosti zamijenile pripremne utakmice. Takve pak više ne služe pokazivanju niti afirmiranju, jer im je jedina svrha nadopuna trenažnom procesu, pa su tako intenzitetom najčešće ispod uobičajenog ritma na treninzima. Kada bi to htjeli i mogli, hrvatskim bi klubovima zasigurno i dalje puno značilo puno tijekom, primjerice, proljetnog dijela sezone igrati prijateljske utakmice po Italiji ili Njemačkoj, makar protiv drugoligaša.

Svakodnevni pogled na rezultate prijateljskih utakmica po otkriva još jednu razočaravajuću spoznaju. Ne samo da je globalna marketinška mašinerija siromašnima oduzela prijateljske utakmice s jakima, pa se Real Madrid ide pripremati na američku turneju igrajući pripremne dvoboje s Barcelonom, Juventusom i Manchester Cityjem, već se prijateljski dvoboji u 90 posto slučajeva igraju po regionalnom ključu. Klubovi sa sjevera Europe igraju tako protiv klubova sa sjevera Europe, oni srednjoeuropski igraju između sebe, a oni s jugozapada kontinenta opet između sebe.

Hrvatskima je ostalo igrati protiv konkurenata iz regija kojima – ono barem mentalno i razvojno, ako ne već kulturnim krugom i geografski – pripadaju: Istočne Europe i Balkana.