Suhi list

Dobar, loš, zao

Špageti-krimić o Fabriziju Miccoliju, nogometašu i mafijašu

Jedna od njegovih najvećih prednosti jest u tome što je nizak. Učinilo ga je to skromnom osobom koja se ne ponaša poput primadone – tako je o Fabriziju Miccoliju usred ljeta 2015. zborio Adrian Delia, današnji lider malteške oporbe i ondašnji predsjednik FC Birkirkare, prilikom potpisivanja jednogodišnjeg ugovora s 36-godišnjim talijanskim nogometašem.

Čini se, međutim, da je Fabrizio Miccoli čitavog života žudio baš za tim da bude velik. Da bude opasan. Opak. Da nekome može zviznuti šamar, uhvatiti ga u kravatu i sabiti uza zid. Jer postoje dvije vrste ljudi, kako bi fino sročio Clint Eastwood, pošto bi prebacio pončo preko ramena i potpalio cigaru: oni s napunjenom puškom, i oni koji kopaju.

Miccoli očito nije želio biti među ovim drugima.

Kad je u pitanju nogometni travnjak, Miccoli je narastao do divovskih visina. Iz svakoga od njegovih 168 centimetara vrištao je talent izvanzemaljskog porijekla. Po suparničke braniče i golmane bio je i opasan i opak. Il cattivo, rekli bi talijani. Zao.

Pamtim ga najbolje u dresu Palerma, za koji je tijekom šest sezona (2007.-2013.) skupio 165 nastupa u Serie A i zabio 74 gola. U šarolikome socijalnom agregatu, okupljenom pod šeširom ludog predsjednika Maurizija Zamparinija, omaleni je genijalac iz godine u godinu, okružen pojednako dobrim igračima, igrao izvanredan nogomet. Imao je uza sebe, primjerice, Fabija Liveranija, mozak operacija iz dubine terena. Imao je i urugvajsku gol-mašinu Edinsona Cavanija, ali i Javiera Pastorea u danima kad je još izgledalo da bi od njega moglo ispasti nešto posebno. Kad je Cavani otišao, došao je mladi Slovenac Josip Iličić, koji je tada također igrao puno bolji nogomet nego što ga igra posljednjih sezona.

Trojac Miccoli-Pastore-Iličić vukao je mali sicilijanski klub do najvećeg uspjeha u novijoj povijesti kluba, finala Coppe Italije. Uz Miccolija, Pastore i Iličić bili su sretni ljudi, sretniji nego što će biti ikad poslije. Zadovoljstvo uživanja u igri, to je ono što im je Miccoli omogućavao, i što je argentinsko-slovenski dvojac, prije no što će se otisnuti prema surovome i neromantičnom okruženju ambicioznijih sredina, činilo toliko glamuroznim potencijalima. Suigračima je Miccoli definitivno bio il buono. Dobar.

Podjednako ubojit izgledao je Miccoli igrajući u ulozi povučenog napadača ili na lijevome krilu. Djelujući iz sredine oslanjao se na okretnost i čudesnu promjenu pravca kretanja s loptom da bi bombardirao suparničke vratare, lijevom podjednako kao i desnom nogom, ili razigravao suigrače ključnim dodavanjima. Na krilu je pak koristio vlastite vrline da bi, sijekući prema unutrašnjosti, kratkim blic-dvokorakom slamao čuvare i gađao daljnji kut gola, nešto u stilu Alessandra Del Piera, kojem se divio i s kojim ga ga kao mladića uspoređivali. Kad se prisjetim koliko je to Miccoli dobro, atraktivno i učinkovito radio, jeza me hvata od ne tako davnih izgovora Ante Ćorića, koji si je igru na lijevom krilu protumačio kao degradaciju.

Ali to je već neka druga tema. Baš kao što je i ova koja slijedi.

Postoje, naime, dvije vrste ljudi: oni koji znaju birati društvo, i oni koji su jednostavno lakomisleni i(li) bezumni. U konkretnom slučaju, nažalost, Fabrizio Miccoli nije među ovom prvom skupinom.

Ispričavam se građanima Palerma i Sicilije. Ispričavam se vlastitoj obitelji u kojoj sam odgajan da držim do vrijednosti i poštovanja. Nogometaš sam, nisam mafijaš

Sudac Okružnog suda u Palermu u petak je bivšeg nogometaša, koji je karijeru završio u Birkirkari pred Božić 2015., pravomoćno osudio na tri i po godine zatvorske kazne. Miccolijev je osnovni krimen iznuda koju je organizirao na način kako to rade lokalni mafijaši. Da bi utjerao dug za prijatelja Giorgija Gasperinija, tadašnjeg fizioterapeuta u nogometnom klubu U.S. Città di Palermo – a ujedno i voditelja popularnoga noćnog kluba te kasnije još i suradnika Gianfranca Zole u Watfordu – Miccoli se poslužio polugom moći Cose Nostre: ni manje ni više doli samim Maurom Lauricellom, sinom šefa moćnoga mafijaškog klana Salvatorea ‘Scintillunija’ Lauricelle.

Slučaj datira iz 2011. Radilo se o svoti od 12.000 eura. Lauricella je iznudio tek 2.000, navodno prilično nasilničkim metodama. Sudilo se, naravno, i njemu, i to ranije. Tužiteljstvo je tražilo 10 godina zatvora, ali sin mafijaškog bossa prošao je s 12 mjeseci. Uvjetno.

O tome je li Miccoli kao organizator opakog plana zaslužio toliko drakonsku kaznu u odnosu na kompanjona i počinitelja, dalo bi se razglabati. Nogometaš, međutim, nije sagriješio samo na jedan način. Njegov je telefon, stoga jer se intenzivno družio sa sinom mafijaškog bossa, konstantno prisluškivan između 2010. i 2012., što je i dovelo do pokretanja istrage tamo još 2013. U jednoj od mnogobrojnih konverzacija Miccoli je vjerojatno najvećega sicilijanskog borca protiv organiziranog kriminala, beskompromisnog suca Giovannija Falconea, nazvao ‘smećem’. Društvo koje drži do sebe tu mu pogrešku jednostavno nije moglo oprostiti.

Falcone, kojeg je 1992. mafija lišila života dok je sa suprugom sjedao u automobil, pozatvarao je tijekom svoje karijere nekoliko stotina mafijaša. Kad je slučaj 2013. procurio u javnost, gradske vlasti Corleonea na Siciliji – one koje su Miccolija četiri godine ranije proglasile počasnim građaninom stoga što je djeci mogao biti “uzorom u lojalnosti, solidarnosti i zdravome natjecateljskom duhu”, što su vrline, kako je stajalo u odluci, “kojima mlade naraštaje treba poučavati” – oduzele su mu odlikovanje uz nečasni otpust.

Dvije godine kasnije, kada je nakon petosatnog svjedočenja pred tužiteljstvom sjeo pred novinare, Fabrizio Miccoli se rasplakao. Pravdao se otvorenošću i iskrenošću, zbog kojih se okružio pogrešnim ljudima, naivno vjerujući da su mu prijatelji.

“Ispričavam se građanima Palerma i Sicilije. Ispričavam se vlastitoj obitelji u kojoj sam odgajan na način da držim do vrijednosti i poštovanja. Nogometaš sam, nisam mafijaš. Protivim se njihovim uvjerenjima i njihovim metodama”, govorio je nogometaš kroz suze.

Izvjestitelji navode da je plakao i u petak, kada mu je presuđeno da gubi slobodu. Tužiteljstvo je tražilo kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Dobio je šest mjeseci manje, valjda da ovaj put bude primjer pristojnim građanima da ne zastrane. Njegovi odvjetnici, zapanjeni odlukom suca Waltera Turturicija, najavili su žalbu i rušenje presude na idućoj instanci. Agencijske vijesti zasad ne govore kada bi Miccoli trebao u iza rešetaka.

Loše odluke, lakomislenost, a vjerojatno i fizički kompleksi tako su nekad obožavanog nogometaša u njegovoj vlastitoj zajednici okrenuli u il brutta. Fabrizio Miccoli ostao je na kraju tek – loš.

Kako bi rekao Eli Wallach (ili nešto u tom stilu), postoje dvije vrste ljudi: oni koji dišu zrak kao slobodni ljudi, i oni koji će to sanjati.

Barem tako dugo dok ćudljivo lice prava ne promijeni svoj izraz, Fabrizio Miccoli će sanjati.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.