Suhi list

Drogom protiv sporta

Treba li legalizirati doping?

Ljetno je vrijeme po defaultu najplodnije razdoblje za teoretiziranje o dopingu. Dočekajte Tour de France u srpnju, potom ga povežite s elitnim atletskim natjecanjem u kolovozu – bilo Svjetskim prvenstvom, bilo Olimpijskim igrama – i dobili ste inkubator u kojem se (anti)dopinške priče i pričice množe poput bakterijskih kultura. Ponekad se, među hrpetinom populističkih i već tisuću puta prožvakanih, pojavi i poneka kontroverzna teza.

Jednu je takvu, nipošto ne originalnu i nipošto po prvi put, u prošlom izdanju irskog Sunday Independenta iznio novinar i spisatelj Declan Lynch. On se, kratko i jasno, zalaže za dekriminalizaciju, odnosno legalizaciju dopinga. Po njemu su postojeći protudopinški mehanizmi skupa, neučinkovita i besmislena šarada.

“Mi ne znamo – odnosno, samo naslućujemo”, piše Lynch, “kakvim se drogama dopingiraju šampioni današnjice. Doznavat ćemo to postupno, ovisno o tome kome će to biti u interesu objelodanjivati, kada se budu dijelila mita za domaćinstva Olimpijskih igara 2032. ili 2036.”

Po Lynchu, bilo koja kriminalna aktivnost procvast će osobito u kulturi prohibicije. Da bi se procvat zaustavio, treba učiniti upravo ono što su Amerikanci učinili svojoj Prohibiciji. Ukinuti je.

“Dok mi ovog trenutka raspravljamo o dopingu, nema sumnje da raznorazni Čudomiksi miješaju nove formule. Činili su to uvijek i činit će to i dalje. Jer ne radi se tu zapravo o problemu droge, nego o problemu ljudske prirode. A ljudske se prirode nećemo riješiti”, zaključuje autor.

Reakcije na tekst bile u spektru očekivanog, najčešće moralističkog i moralizatorskog predznaka. Ako pustimo zvijer s lanca, što će ostati od sporta? Hoćemo li sustavno dopingirati djecu i mladež? Ili sportaše-amatere, odnosno rekreativce? Kakvu ćemo poruku poslati roditeljima koji odlučuju o budućnosti, potencijalno sportskoj, vlastite djece? Koga ćemo djeci predstavljati za idole? I neće li, na koncu konca, sve ostati isto?

Što misliš, da Messi i Ronaldo, ili Nadal i Federer, ili NBA košarkaši, mogu u kontinuitetu nastupati na takvim razinama bez da uzimaju lijekove?

Da bih nastavio dalje, moram ispričati priču o Isidorosu.

Isidoros je Grk, danas 31-godišnjak, s kojim sam se svakodnevno družio tijekom kraće emigrantske epizode. Kao i ja, Isidoros je u Njemačkoj istraživao mogućnosti boljih životnih prilika za sebe, pohađajući svakodnevno tečajeve njemačkog jezika. Bitno za priču je da je moj grčki prijatelj čovjek sporta. Diplomirao je kineziologiju, paralelno profesionalno igrajući odbojku. Bio je mladi grčki reprezentativac, a libera je relativno uspješno igrao za nekoliko momčadi grčke prve i druge lige.

Jedne subotnje večeri, uz pivo, govoreći o tome kako se rasplela njegova karijera, spomenuo je tu tešku riječ koju ljudi koji vole sport nikako ne vole. Drugs.

“Da sam u naponu snage želio napraviti iskorak, bilo je potrebno da počnem uzimati lijekove”.

Isidoros je, naravno, mislio na magične preparate koje vrhunski sportaši u organizam unose peroralno. Na bočice koje viđamo u rukama sportaša svake vrste, od tenisača do nogometaša, i za koje računamo da su zdrava mješavina minerala, vitamina i izotonika.

Neću reći da sam bio sasvim zbunjen, a pogotovo ne šokiran, ali Isidoros je na mom licu prepoznao blagi izraz nelagode.

“Što misliš, da Messi i Ronaldo, ili Nadal i Federer, ili NBA košarkaši, mogu u kontinuitetu nastupati na takvim razinama bez da uzimaju lijekove?”, upitao je.

Servirao je nakon toga argumentirano čitav niz insajderskih informacija o tome kako sustav funkcionira. O sportskoj industriji koja ga pogoni, poput Nikea, Adidasa ili Pume, jer sportskoj industriji trebaju vrhunska postignuća da bi održavala iluziju izvrsnosti vlastitih proizvoda i unosno ih prodavala, i da smo, u konačnici, svemu krivi mi, on i ja, koji ćemo najnoviju liniju tenisica potražiti čim se pojavi na tržištu. Spomenuo je konkretno Pumu i Usaina Bolta. Spomenuo je konkretno i svog poznanika, profesionalnog odbojkaša, koji se u Japanu ili Kini, potpisujući milijunski ugovor, obvezao da ulazi u poseban program sportskog nutricionizma, u potpunosti financiran od Nikea, inače glavnog sponzora njegove odbojkaške momčadi.

Da, doping je vrlo vjerojatno posvuda uokolo i unutar elitnog sporta, u potpunosti institucionaliziran i zapravo podrazumijevajući. Sportaši o njemu čak ne moraju ništa znati, u ogromnoj većini slučajeva niti ne znaju. Ono što moraju znati jest da svakodnevno moraju konzumirati određenu količinu nutricionističkih pripravaka koje nitko, a sigurno ne oni sami, neće nositi na analizu u kemijski laboratorij.

Ono što očekuju, i što od njih očekuju njihovi poslodavci, jest da ne padnu na dopinškoj kontroli.

To, međutim, nije njihova zadaća, već zadaća liječnika koji ih monitoriraju na dnevnoj bazi. U slučaju sportaša-individualaca, to su obično liječnici čiji rad, obično među skupinom sportaša, (opet) sponzorira industrija sportske opreme. Tretirati sportaše sredstvima kojima će poboljšati vlastite izvedbe, kako dopuštenima tako i nedopuštenima, voditi brigu o optimalnim količinama unosa kojima neće riskirati zdravlje sportaša, te ona nedozvoljena sredstva maskirati za to predviđenim supstancama, sve je to posao liječnika.

Vrhunski sportaš u samom procesu nema izbora. On ne može nego funkcionirati unutar trokuta povjerenja koji čine njegov menadžer, odnosno menadžerska agencija; njegov trener, odnosno trenerski tim; te njegov liječnik, odnosno medicinska ekipa koja vodi brigu o njegovu zdravlju. Riječ je o piramidi koja je izgrađena kao funkcionalni sustav, i sportaš nema načina, taman kad bi to želio, preispitivati njegove postavke, kad po njima čitav sportski sustav zdravo i sigurno funkcionira na čvrstim temeljima.

Sportaš koji je logičan, vodi brigu o sebi, svom zdravlju i svojoj budućnosti, imat će samo jedan preduvjet da bi se upustio u takav projekt. Taj će se preduvjet u budućnosti, bude li ona legalizirala doping, poklopiti s jedinim pitanjem koje će moriti zabrinutog roditelja talentiranog sportaša ili sportašice, na ulazu u njegove profesionalne vode: hoće li konzumacija pripravaka koje moje dijete koristi imati negativnih posljedica po njegovo zdravlje?

Drugim riječima, je li doping zdravstveno siguran?

Je li doista siguran, ne može se sa sigurnošću tvrditi. Ono što bi se legalizacijom zasigurno dobilo jesu studiozni i posvećeni napori na činjenju dopinga sigurnijim po zdravlje. Neki se zaključci, i to vrlo intrigantni, svejedno mogu izvući iz rijetkih istraživanja.

Na primjer, jedno provedeno prije pet godina u Francuskoj pokazalo je da je stopa smrtnosti među francuskim natjecateljima na Tour de Franceu (u obzir su uzeti svi Francuzi koji su nastupili na utrci između 1947. i 2012.) 41 posto niža u odnosu na opću mušku populaciju Francuza.

Famu da je visoki rizik od smrtnosti conditio sine qua non korištenja dopinga razbijaju, uostalom, i zrele životne dobi testosteroniziranih dama iz vremena dominacije atletike iza željezne zavjese, poput Čehinje Jarmile Kratochvilove. Vlasnica najstarijega živućeg atletskog rekorda, onog na 800 metara iz 1983., danas je vitalna 66-godišnjakinja koja trenira mladež u atletskom klubu iz Časlava u Češkoj. Uz iznimku nekoliko duboko usječenih bora oko usta, izgleda ženstvenije nego u svojim atletskim danima.

Također, mnoge, pa čak i većina supstanci koje se nalaze na popisu sportašima zabranjenih stimulansa uobičajene su u svakodnevnoj medicinskoj skrbi pacijenata pod liječničkim nadzorom. Primjerice, hormon rasta uobičajeno se propisuje djeci sa sasvim urednom razinom istoga u organizmu, samo zbog toga jer njihov rast ne prati prosječne vrijednosti među vršnjacima.

Među zagovornicima legalizacije dopinga – naravno, pod strogo kontroliranim medicinskim nadzorom i po jasnim kriterijima – je i dr. Julian Savulescu, voditelj katedre za praktičnu etiku na Oxfordu. Među njegovim su osnovnim argumentima poražavajuće brojke međunarodne antidopinške politike. Prvi testovi na eritropoetin (EPO) uvedeni su 2000., a 12 godina kasnije američki ekspert za antidoping Larry Bowers još je uvijek tvrdio da se negativni dopinški nalaz na EPO ne može u potpunosti izjednačiti s nepostojanjem dopinga. Osim toga, Savulescu navodi da vjerojatnost otkrivanja prevaranata među sportašima koji se, teoretski, sustavno podvrgavaju dopingu na tjednoj bazi iznosi tričavih 2,9 posto po testu.

Ajmo ga legalizirati da bismo prekinuli svo to sranje, načelna je poruka koju šalju i Savulescu i Lynch. Mora se priznati da ima smisla. Suštinski, međutim, možebitna kontroverzna promjena neće promijeniti ama baš ništa, što i jest osnovna mana ideje koje su njezini zagovornici sasvim svjesni. Oni najmoćniji koristit će i dalje najnapredniju i najkvalitetniju tehnologiju dopinga, baš kao što je koriste i danas. Razlika će biti samo u tome da oni manji i ne tako moćni, poput recimo naših Arijana Ademija ili Matije Kvasine, neće biti stigmatizirani krivci za minorne prestupe koje su (ako su ih) počinili. Budu li se neki njihovi nasljednici odlučili dopingirati, jednostavno će kod svojih privatnih liječnika otvoriti posebne medicinske kartone, i ući u režim ovisno o vlastitim mogućnostima, sposobnostima i, na koncu, sportskom talentu, koji će njihove mogućnosti i sposobnosti primarno definirati.

A roditelj koji svom djetetu želi dobro ima već i danas sasvim zadovoljavajuću količinu razloga da ga odgovori od profesionalnog bavljenja sportom.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.