Suhi list

HNS i Doktrina šoka

Kako je šok-terapija postala vladajuća ideja u hrvatskom nogometu

Baš zarazno cool držao se Davor Šuker u finišu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, skroz do posljednje utakmice, kao da se ne radi o 15 milijuna eura, ili koliko već odlazak u Rusiju nosi. Onda je, na samom kraju, kao da puca jedanaesterac iz drugog pokušaja na velikoj i važnoj utakmici, opipao puls na vratnoj žili, uzeo si vremena za dugačak izdah te slavodobitno objavio:

“Treba nam šok-terapija!”

Termin koji u hrvatskom nogometu nalazi toliko plodno tlo da bismo ga mogli dati zaštititi kao spomenik kulturne baštine, skovan je u kabinetima Čikaške ekonomske škole. Prvi ga je u javnosti 1975. upotrijebio američki nobelovac Milton Friedman, dajući čileanskoj vladi pod vodstvom generala Augusta Pinocheta preporuke o paketu mjera koji bi trebao dovesti do gospodarskog oporavka zemlje. Šokirati je trebalo, najkonciznije rečeno, hiperinflaciju koja je zavladala zemljom nakon uvođenja vojne diktature.

Metoda,a međutim, tada nije primijenjena prvi put na planu međunarodnih političko-ekonomskih odnosa, Pionirski je iskorak – doduše, pošteđena svojega slavnog imena – doživjela u poslijeratnoj Njemačkoj, kada su saveznici shvatili da od pastoralne srednjoeuropske zemlje, kakvom su poraženu velesilu prvotno bili zamislili, neće biti ništa; prepolovljavanje njemačkih industrijskih kapaciteta, koje je za svrhu trebalo imati osiguravanje od novih rizika naoružavanja, vodilo je posvemašnjem osiromašivanju države koja je počela pokazivati nesposobnost da prehrani samu sebe. Ostatak Europe istodobno je pak počeo pokazivati nesposobnost u skidanju s ovisnosti o njemačkoj industriji, tako da su na gubitku bile obje strane. Da se ne bi ponovilo tragično iskustvo poslije 1. Svjetskog rata, koje je i dovelo do uvjeta neizbježnosti novoga globalnog sukoba, njemačku se privredu na samrti tretiralo metodom monetarnog elektrošoka; niti desetljeće kasnije svijet se čudom čudio njemačkome ekonomskom čudu. Das Wirtschaftswunder je marširalo pobjedničku koračnicu.

“Šok-terapija podrazumijeva da imate teškog bolesnika kojeg morate podvrgnuti hitnoj operaciji kako ne bi umro. Morate mu odstraniti tumor ili spriječiti po život opasnu infekciju. Ekonomski gledano, ideja je da stanete na kraj galopirajućoj inflaciji i počnete ponovnu izgradnju ekonomije, stvarajući preduvjete za njezin rast.” Tako je proces opisao Gonzalo Sánchez de Lozada, 1980-ih ministar razvoja u bolivijskoj vladi sredinom i arhitekt šok-terapije kojom je napadnuta ekonomska kriza u drugoj južnoameričkoj državi – opet, razumije se, pod intelektualnim sponzorstvom predstavnika Čikaške škole.

Na stranu sad negativne implikacije i kritička gledišta na samu teoriju, odnosno njegove neoliberalizmu i laissez-faireu sklone kreatore; ovdje bi trebala biti riječ o jednokratnome invazivnom zahvatu koji za cilj ima podizanje prosperiteta i poboljšanje standarda. Postizanje blagostanja. Valja jednom duboko zaorati da bi se omogućio dugotrajan rast.

No, u slučaju hrvatske reprezentacije i nogometa uopće, netko je doktrinu šoka sasvim pogrešno interpretirao. Frekvencija zahvata trebala bi stajati u obrnuto proporcionalnom odnosu s rastom, odnosno blagostanjem. Kod nas je obrnuto.

Kako to da nacionalna momčad, zapravo mlad i potentan organizam u punoj snazi, trajno leži na samrtnoj postelji u potrebi za stalnim električnim šokovima koji će mu spasiti život? Što to govori o njegovu o skrbniku? O načinu na koji vlastitom životnom supstancijom upravlja? I šire: kako to da smo razvili tako snažnu ovisnost o šok-terapijama i postali društvo ušlagiranih? Može li to uistinu biti naše naslijeđe i tradicija?

Sjetit ćete se zasigurno da je Ćiro Blažević oduvijek govorio o “galvanizaciji”, kojom bi zbijao redove svojih momčadi. S druge strane, pomalo je već zaboravljeno da je još iz dana u Dinamu početkom 1980-ih nekadašnji izbornik vukao nadimak Atila – Bič Božji.

Na galvanizaciju idemo odmah, bičevanju ćemo se vratiti kasnije.

Uoči velikih natjecanja, kojima su prethodile duže pripreme i prateći rizici suživota, svi zamislivi i nezamislivi, Ćiro bi pokušao održati red i stabilnost grupe ciljanim, dobro smišljenim ekscesom kojim bi pošteno prodrmao igrače. Uoči Eura 1996. kohezija je tako osnažena cipelom u tur Ivice Mornara, dok je dvije godine kasnije, uoči Francuskog mundijala, Ćiro galvanizirao momčad potjeravši Igora Cvitanovića. Vrlo brzo akcije su se pokazale prozirnima i jeftinima, pa čak i skupocjenima s obzirom na određene kvalitete u igri – primjerice okomitost kojom je Cvitanović u Francuskoj mogao pridonijeti. Pa ipak, procjena je samih aktera da su postigle cilj: donijele su šok!

Doktrina šoka implicira da ljude ne treba voditi znanjem, idejama i obrazovanjem. Šok, odnosno traganje za reakcijom na šok, jedini je input koji se grupi daje

Potrebu za šok-terapijama u ovdašnjim je nogometnim sredinama Ćiro usputno objasnio davne 1988., kada je iz maksimirske momčadi eliminirao dotadašnjeg kapetana Mladena Munjakovića, i to – gle čuda! – baš uoči derbija s Crvenom zvezdom, a nakon što se ovaj pobunio zbog ponižavajućeg tretmana ‘urođenika’ u odnosu na pojačanja dovedena sa strane.

“Nogometaši su divni, zdravi i umni ljudi, kojima je Bog u dvadesetoj godini dao ono što je normalno imati u četrdesetoj: auto, kuću, račun u banci…”, pojio je Ćiro Stevanu Zecu u intervjuu za beogradski Svet prije nego što će se razgoropaditi. “Oni ne mogu normalno rezonirati jer su bijesni. Ako osjete da nešto mogu ušićariti, oni postaju luciferi i vragovi, spremni napraviti takav ršum u klubu da i jedan Dinamo ili Hajduk učas mogu doći do druge lige. Trener mora biti taj koji kaže: Stop! Nema dalje. Članovi uprava, amateri, privrednici i političari, ne mogu znati gdje je ta granica jer oni u svojim operacijama imaju kontakt s ljudima drugačije vrste. Oni ne poznaju mentalitet igrača.”

Ćirina teorija ide ruku pod ruku s teorijama gazde ili diktatora koji nas, razularenu rulju kakva jesmo, ima privesti pameti i boljitku kad već nismo saživjeli s demokratskim i kulturnim tekovinama suvremene civilizacije. Ona nas očito vidi kao društvo mazohista koji bez vanjske intervencije srljaju k samouništenju. Šok-terapije tu su da bi nas čuvale od sigurne propasti.

Davor Šuker i njegovi kameradi terapiju, vidimo, primjenjuju svako toliko. Konkretno, primijenili su je prije tjedan dana treći put u posljednje četiri godine. Nisu jedini koji slijede taj put, jer sličan prosjek drže i Argentinci, koji su tri izbornika uspjeli imenovati unutar samo 36 mjeseci. Može li to, međutim, biti poželjan, a kamoli ispravan obrazac? I što učestalo primjenjivanje metode govori o primjenjivačima?

Doktrina šoka implicira da ljude ne treba voditi znanjem, idejama i obrazovanjem. Šok, odnosno traganje za reakcijom na šok, jedini je input koji se grupi daje. Grupu – na priliku, hrvatsku nogometnu reprezentaciju – treba tek razbuditi, dobro je prodrmati, tako da bi ono što ionako radi radila još malo intenzivnije. Učinkovitost šok-terapije u nogometu može se stoga mjeriti samo brojem uklizavanja i brojem pretrčanih kilometara.

Primjena doktrine šoka stoga je, dugoročno gledano, neučinkovita koliko je i štetna. Ona zapravo proždire sama sebe, jer nakon izvjesnog vremena, bez drugih vrijednosnih inputa, intenzitet ponovno opada i priziva novi šok. Sve dotle dok organizam ne razvije potpuni otpor.

To je kao u dvobojima ili potjerama viđenima stotinu puta na filmskom platnu, u žanru westerna ili povijesnih spektakala. Imate negativca koji mahnito bičuje konja da bi iz njega izvukao još poneki atom snage. S vremenom, međutim, udarci postaju toliko učestali da se jadna životinja na njih navikne, pa postaje sve sporija unatoč sve žešćim udarcima koje prima, dok naposljetku sasvim ne posustane. Pozitivac se, nasuprot tome, pouzdaje u unutarnju povezanost sa životinjom koja reagira na kvalitetan trening, jasnu strategiju i logične poteze tijekom povjerenog joj zadatka. Pozitivac njome upravlja autoritetom znanja.

Stvar bi trebala biti, baš kao i u medicini, u prevenciji.

U čuvanju od štetnih učinaka i od krivih odluka. U kvalitetnom analiziranju, praćenju, planiranju, strategiji, ispravljanju pogrešaka… U svemu onome što Davor Šuker i njegovi nisu kadri dati zdravom i potentnom organizmu kojim upravljaju, rasnim konjima koji samo trebaju jasnu ideju vođenja i neke više ili manje važne taktičke preinake – poput one da pametnog, ali sporijeg Antaresa treba postaviti s unutarnje strane četveroprega da bi usporavanjem ritma u zavojima davao stabilnost i ravnotežu ostalim brzancima.

Hrvatskome nogometnom savezu, odnosno njegovim čelnicima najbolje bi došla klasična šok-terapija po njihovu receptu. Šteta pa nad njima nema nikog tko bi im je mogao dati. Preostaje nam stoga jedino uzdati se u čudo: u Judu Ben Hura na čelu nacionalne momčadi.