Suhi list

Kaiser Zeko i njegovi pandani

Bili su legende. Danas su beznačajni autsajderi, žrtve sindroma 'Ja, Beckenbauer'

Svi smo mi djeca svoga vremena. Biologija ne čini prolaznima samo našu mladost, ljepotu ili efikasnost probavnog sistema. S protokom vremena stradavaju i nama daleko važnije – mogli bismo reći fundamentalne, pa čak i egzistencijalne kategorije. Gubimo tako lucidnost, kreativnost i inspiraciju. Barem oni koji te vrline imaju. Oni koji ih nemaju, opraštaju se od nekih drugih, njima jednako fundamentalnih: možda upornosti, volje, hrabrosti…

Čini se, međutim, da su godine u djelovanju na sve vrste ljudskih karaktera najnemilosrdnije prema improvizatorima, čak i najbriljantnijima među njima.

Govorim o ljudima koji se kroz životne izazove uglavnom probijaju lakoćom, obično nesvjesni kompleksnosti situacija koje svladavaju, a koje običnim smrtnicima mogu predstavljati nepremostive prepreke. Obično su takvi ljudi sretnici s nizom vrlina, koji svoju multitalentiranost doživljavaju zdravo za gotovo. Najčešće su karizmatični lideri, a uspjehe ostvaruju superiornom inteligencijom i elegancijom koja zapanjuje. Kad su na zenitu, oni su gospodari svemira. Protivnici ih respektiraju, simpatizeri obožavaju, a oni kroz život prolaze uvjereni da, poput frigijskog kralja, sve što dotaknu pretvaraju u zlato.

Jako se, međutim, varaju misleći da će čarolija trajati vječno.

Kad bismo taj profil čovjeka transmitirali na nogometni travnjak, dobili bismo, primjerice, Franza Beckenbauera. Nogometaša koji instinktivno osjeća i nepogrešivo čita igru, koji uvijek ispravno predviđa idući suparnički potez i svaki put ga lovi na krivoj nozi. On igra za momčad koja uglavnom pobjeđuje. Izvan travnjaka, on uvijek odlazi s najljepšom ženom u društvu, a ako se pije, onda zadnji ostaje stajati na nogama. Kao igrač, on je kapetan. Kad završi karijeru, onda je trener, sportski direktor, izbornik ili predsjednik kakvoga upravnog ili organizacijskog odbora, nacionalnoga ili međunarodnoga nogometnog saveza.

Čudno ali taj čovjek doista postoji. S ponešto izblijedjelom aurom, vis a vis kupovanja glasačke mašinerije za dodjelu Svjetskog prvenstva, sjedi u svojoj salzburškoj vili i u intervjuima za bulevarsku štampu priča o smrti.

Franz Beckenbauer je, međutim, samo jedan. Ili Johan Cruyff.

No, ovo nije priča o njima.

Ovo je priča o palim legendama. Na primjer, o Laurentu Blancu. Francuza su za igračke karijere, zbog načina na koji je vodio momčad na terenu, prozvali Le Président. Malo po završetku igračke karijere počeo je trenirati. Njegov je Bordeaux u kratko vrijeme počeo igrati spektakularni nogomet. Godine 2009. osvojili su Žirondinci dvostruku krunu, a u Ligi prvaka grupnu fazu završili na prvom mjestu u skupini s Juventusom i budućim finalistom Bayernom. Njegov nekadašnji igrački, a sada trenerski kolega Didier Deschamps javno je u to doba kazao da bi Blanc bio briljantan u bilo kojem području djelovanja.

Pogrešno. Nakon obećavajućeg početka s reprezentacijom, Blancova je Francuska Euro 2012. završila razočaravajućim ispadanjem od prvaka Španjolaca. Nakon godine pauze, pobjedničku karmu Blanc nije uspio povratiti niti u PSG-u. Sada je opet slobodan, i pitanje je ima li uopće načina i motiva revitalizirati karijeru.

Mogla bi ovo također biti priča o Franku Rijkaardu, koji je na Barceloninoj klupi vodio možda i najspektakularniju momčad u povijesti igre, da bi se prije devet godina, s tek navršenih 45, trenerski neobjašnjivo ugasio. Ide već peta godina da se i umirovio.

U mirovini je danas i 49-godišnji Matthias Sammer, koji je kao trenerski početnik, s navršene tek 34 godine života, zasjao odvevši s Tomašom Rosickim i Janom Kollerom dortmundsku Borussiju do naslova bundesligaškog prvaka. Tri je godine kasnije zamijenio klupu direktorskom foteljom – prvo u Njemačkom nogometnom savezu, potom u Bayernu, pretvorivši se u kombinaciju izvrsnog organizatora i team managera, ali definitivno ustuknuvši u drugi plan. U proljeće prošle godine doživio je blaži moždani udar. Povukao se u okrilje obitelji i pokušava živjeti zdraviji život.

Zanimljivo je da su svi spomenuti nogometaši u jednom dijelu karijere igrali libera. Baš kao Velimir Zajec i Igor Štimac, dvojica najvećih domaćih žrtvi sindroma ‘Ja, Beckenbauer’.

Zajec je odradio prljavi posao za klub, ali cijena koju je platio bila je visoka. Karizme je nestalo. O Zeki je od tog trenutka u Maksimiru ostao živjeti jedino mit

Svi nogometaši iz šampionske generacije Ćire Blaževića 1982. smatrali su Zajeca najboljim Dinamovim igračem. Najboljim se je, kako i dolikuje lideru i kapetanu, smatrao i Zajec sam. Ono najzanimljivije je da su ga najboljim igračem u državi smatrali u Fudbalskom savezu Jugoslavije, na čelu s izbornicima Miljanom Miljanićem i Todorom Veselinovićem, pa je Zajec kao jedini standardni dinamovac kapetanski predvodio Jugoslaviju na Mundijalu 1982. te Euru 1984. Kad je Zeko bio u pitanju, prijepor o njegovoj igračkoj klasi jednostavno nije postojao. Ona je bila u domeni onoga što u znanosti zovu opravdanim znanstvenim vjerovanjem. Nešto što nije moguće apsolutno dokazati, ali sve činjenice upućuju da bi to stvarno trebalo biti tako.

Igračku je karijeru Zajec zaključio 1988., s navršene 32 godine života. Već 1989. predstavljen je kao Dinamov sportski direktor. Karizmatična se energija s travnjaka preselila na maksimirske hodnike, pa je Bayernu vrlo unosno prodan Radmilo Mihajlović, da bi ga zamijenili Mladen Mladenović, Davor Šuker i Kujtim Shala, sve to u Zekinoj vrhunskoj režiji. U kratkom je vremenu mladi sportski direktor oformio momčad spremnu napasti tada najbolji europski sastav, onaj beogradske Crvene zvezde.

Izvrstan je posao Zajec odradio i u drugome direktorskom mandatu, onome tijekom 1995., kada je u Maksimir doveo Marka Viduku, Tomislava Rukavinu, Edina Mujčina, Danijela Šarića… Tu je momčad kasnije Otto Barić izbrusio u stroj koji melje, a njegova je okosnica, ojačana za Roberta Prosinečkog, igrala izvrstan nogomet u drugoj polovici 1990-ih.

A onda je, umislivši si da je Beckenbauer, Zajec napravio kardinalnu pogrešku: primio se treniranja.

“Mi moramo igrati na prevaru” – to je bila nogometna deviza koje se čitavog života držao Velimir Zajec. Novinare je s njome upoznao na jednoj davnoj presici kao trener NK Croatije, pokušavajući objasniti tradicionalni reakcionizam zarastao duboko u DNK hrvatskog nogometa, a koji se očituje još i danas na najvišim sferama, uključujući nacionalnu momčad.

Igra na prevaru nije se pokazala uspješnom metodom u njegovoj trenerskoj karijeri. Da je sposoban trener nije uspio dokazati niti u Portsmouthu 2005., niti u posljednjemu maksimirskom pokušaju iz 2010., kada ga je Zdravko Mamić pokušao iskoristiti kao tampon-zonu između sebe i pobunjenih navijača.

Malo je reći da se nije proslavio niti posljednjom upravljačkom epizodom u Dinamu, koju je na Valentinovo 2000. otvorio objavom da je Dinamo opet među nama. Dopala ga je teška zadaća saniranja štete i reduciranja preplaćenoga igračkog kadra. U Zekinim je čistkama prvi pao Robert  Prosinečki. Dražen Ladić pospremljen je u penziju, Goran Jurić završio je u Japanu, a Tomislav Rukavina prodan je u Veneziju. Svima je klub ostao dužan goleme novčane iznose koje, onim famoznim prebacivanjem poslovanja s jednoga poslovnog entiteta na drugi, nikad nisu vidjeli. Zajec je tada odradio prljavi posao za dobrobit kluba, ali cijena koju je platio bila je visoka. Karizme je nestalo. Pala je kultna klupska legenda. O Zeki je od tog trenutka u Maksimiru ostao živjeti jedino mit.

Proteklih 15-16 godina potvrdilo je da je Zajeca progutalo vrijeme. Čini se izgubljen u vremenu i prostoru, što kao libero nikad nije bio. Irelevantan je čak i kao televizijski komentator, u tolikoj mjeri da se gledatelji često pitaju što to ovaj bulazni.

Naravno da Zajec jako dobro razumije nogomet. Ono što ne razumije jest da je nogometni konzumerizam dramatično evoluirao. Publika danas traži više od ispraznih fraza. Traži zahtjevnije i kvalitetnije informacije. Da bi analitičar takve informacije mogao prezentirati, mora se krvavo pripremati. Improvizatorima to, dakako, nije imanentno. Njima je imanentna igra na prevaru.

Nemilosrdno je vrijeme progutalo Zeku, koji je povadio sve životinjice iz svog šešira.

Igora Štimca uvijek se, zbog njegovih konfliktnih sklonosti, smatralo splitskim pandanom Zdravku Mamiću. Štimac je, međutim, bio istinski pandan Velimiru Zajecu.

On nije imao beckenbauerovsku rasplesanost s loptom, ali je sve druge Zajecove karakteristike itekako imao. Iako je išao težim putem, uvijek se uspijevao nametnuti. I kad se Hajduku trebalo nametati preko vinkovačkog Dinama, i kad se u reprezentaciju trebalo probijati iz redova španjolskog trećeligaša Cadiza. Štimčeva je karizma, više od Asanovićeve ili Vučevićeve, izdigla onaj Vidoševićev i Rožićev Hajduk do europski kredibilne momčadi. Nikad u povijesti samostalne Hrvatske jedna momčad nije bila europski konkurentna poput tog Hajduka iz 1994., predvođenog trojicom povratnika. Kada trener Ivan Katalinić nije mogao, Štimac je kapetanski izliječio mušice u glavama tada talentiranih mladaca Milana Rapaića i Ivice Mornara.

“Ako im se ne da igrati, neka se ostave nogometa”, poručio je suigračima preko novina. “Prevelik je Hajduk klub da bi dovijeka čekao dva nezrela balavca da se uozbilje.”

Štimac je u drugoj polovici 1990-ih bio pokretačka snaga Vatrenih. Bez njega kao komandanta obrane bi akcije Blaževićeve momčadi u pravilu padale. Da nije bilo Zvonimira Bobana, uopće ne bi bilo upitno tko bi se nametnuo u vođu najslavnije generacije hrvatskih nogometaša. Kao i Zajec, Štimac je uspješno razdoblje vođenja Hajdukove sportske politike započeo u svojim ranim 30-ima. Hajduk je pod njegovim vodstvom osvojio dva uzastopna naslova 2004. i 2005., a Split je na noge u to doba podigao dovođenjem Nike Kranjčara.

Na njegovu nesreću, i on je pomislio da je Beckenbauerove veličine, pa je počeo trenirati, pa komentirati, pa se kandidirati za predsjednika HNS-a, pa je onda preuzeo reprezentaciju… U zadnjoj je trenerskoj epizodi jedan katarski klub uveo iz tamošnje prve lige u drugu, ali nije se uspio dogovoriti oko nastavka suradnje. Igrajući na kartu iste one improvizacije i prevare, uspio se potrošiti brže i od Zajeca.

Golema većina Hajdukovih navijača danas ga mrzi. Kad bi se nekim čudom vratio u klub, dobar dio njih vjerojatno bi odustao od Hajduka. S nepunih 50 godina nema više kamo – jer ako nije bio sve, barem je pokušao biti sve. Za razliku od njega, Zajec još barem nije bio kandidat za predsjednika HNS-a. Što ne znači da možda još neće biti.

Zajec i Štimac bili su legende i ljubimci navijača. Danas su tek beznačajni autsajderi, izumrle teške životinje iz razdoblja miocena. Koliko ne osjećaju ni vrijeme ni prostor obojica redovito pokažu u javnim istupima, zalažući se za model ‘gazde’ u klubovima čije su igračke i upravljačke legende nekoć bili, a čiji se navijači baš protiv tog modela danas grčevito bore. Ne uspijevajući prepoznati stremljenja skupina ljudi iz kojih su nekad crpili svu svoju snagu, veliki su improvizatori osuđeni da budu voda što neumitno teče ispod mosta.