Suhi list

Kako je otišao Niko

Priča o onome što je bilo i što je možda moglo biti

Kad je, početkom veljače prošle godine, iznenada osvanuo na treningu danas sasvim nevažnog New York Cosmosa, pomislio sam: uspio je, napokon je uspio NESTATI.

I premda je ubrzo postalo jasno da Niko Kranjčar u Brooklynu tek ubija dvije muhe jednim udarcem, s obzirom na to da je njegova djevojka Zrinka Cvitešić unaprijed isplanirala novi, američki iskorak u karijeri na daskama koje život znače, znao sam da je Niko nekoliko koraka bliže davnom snu. Snu o totalnom nestajanju.

Odrastati uz oca koji spada u red najvećih nogometaša i sportaša u zagrebačkoj povijesti za Niku je uvijek bilo izrazito stresno. Niko je jako volio nogomet i bio je talentirani nogometaš, ali ubrzo je shvatio da će se uvijek baviti očevim sportom i da će uvijek živjeti u očevoj sjeni. Svoje vlastito, unutarnje zadovoljstvo igranja nogometa jednostavno nije mogao istrgnuti iz čvrstog zagrljaja bremenitog očeva naslijeđa i zato zapravo, izražavajući se kroz igranje očeva sporta, nikad u njemu nije oćutio istinsku sreću. Pitam se koliko je bolji nogometaš Niko mogao biti da se ne zove Kranjčar, kao što se pitam koliko bi bolji bio Jordi Cruyff da se ne zove kako se već zove.

U svojevrsnoj izolaciji, daleko od svjetala reflektora, Niko Kranjčar zapravo živi i uživa već dulje vrijeme, najmanje od ožujka 2013., kada ga je ozljeda izdvojila iz kruga kandidata za hrvatsku reprezentaciju, kamo se nakon toga nije uspio – a nije se osobito niti trudio – vratiti. Tu želju za izolacijom, za nestajanjem, čežnju da ostane ispod radara teško je točno datirati, ali javnost ju je prvi put mogla iščitati tamo negdje u kasno ljeto ili jesen 2004. Suočen s ozbiljnom sportskom krizom, osobnom i momčadskom, u Maksimiru, Niko je u svlačionici, pred suigračima, rekao:

“Na kraju krajeva, ne moram se ja ni baviti nogometom.”

Kranjčaru junioru u to je vrijeme bilo jedva 20 godina i bio je među talentiranijim igračima u Europi. Hrvatska reprezentacija bila je strahovito i za današnje prilike nepojmljivo deficitarna na poziciji kreativnoga/ofenzivnoga veznog igrača i Niku se gledalo kao spasitelja hrvatskog nogometa, slično kao što se u ono vrijeme promatralo njegova vršnjaka, košarkaša Roka Lenija Ukića.

Mali, naizgled nevažni detalji koji su dolazili kasnije, poput upisa na Ekonomski fakultet Sveučilišta u Splitu, ili prva ozbiljna razmišljanja o odlasku na neko od američkih sveučilišta da bi ondje igrao nogomet paralelno studirajući, a o čemu je čak i ozbiljno razmišljao po fijasku reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006., koji je ujedno bio i očev trenerski fijasko, govorili su u prilog njegovoj želji za iščeznućem.

Bio je zasićen, umoran i razdražen. Bila mu je puna kapa svega.

Radikalnu ideju, međutim, do kraja nije realizirao nikad, a tada je pogotovo nije mogao realizirati. Jer trebalo se još prodati, namiriti i Hajduk u kojem je igrao, i privatne investitore koji su pomogli transfer iz Maksimira na Poljud, i, govorilo se, očeve dugove koji su se životom na visokoj nozi gomilali. Bio je, sve do potpisivanja za Portsmouth ujesen 2006., zapravo talac u bezizlaznoj situaciji.

Svo to vrijeme, naravno, s pitanjem vlastite karijere niti sam nije bio načistu. Perspektive uspješne profesionalne budućnosti nije se bilo tako lako odreći. Bio je talentiran i toga je bio sasvim svjestan. Ponekad čak i suviše.

Moj drugi susret s njim bio je slučajan, u jednom bistrou na uglu Maksimirske ulice i Svetica. Kasno ujesen 1999., uvečer, u zimskoj jakni, s kapom nabijenom duboko na glavu i sportskom torbom na ramenu, Niko se, šćućuren u kutu, grijao i večerao sendvič. “Dobar si naslov stavio”, dobacio mi je usput, već na odlasku, nakon kratkoga kurtoaznog razgovora. Opaska se odnosila na naslov intervjua koji sam s Nikom, kao dolazećom velikom nadom Dinama i hrvatskog nogometa, obavio možda mjesec dana ranije. Naslov je glasio: “Hrvatski kandidat za Zlatnu loptu.”

U to je vrijeme Zlatna lopta bio Zinedine Zidane, a Nikina je igra na mikroskopskoj razini prilično nalikovala stilu francuskog genijalca. Naslov se učinio logičnim zaključkom izvedenim iz dviju postojećih premisa. Tada 15-godišnji Niko, kao što svi sportaši čine kad ih hvališ, nije se bunio.

Dobar – ono, baš dobar – nogomet Niko je igrao kroz dva vremenska razdoblja u karijeri. Prvo je pokrilo cijelu kalendarsku 2003. i bilo je sagrađeno na temeljima žestokog režima rada i kontrole težine kojima je Niku podvrgnuo, po dolasku u Dinamo ljeta 2002., Ćiro Blažević. Kroz mjesec dana ljetnih priprema, tada niti 18-godišnji Kranjčar skinuo je sedam ili osam kilograma. U švicarskim Alpama, gdje je momčad odrađivala bazični dio priprema, noseći vazda po jednu bananu i jabuku u rukama, Kranjčar se stanjio do neprepoznatljivosti. Ćiro je bio majstor fizičke pripreme i na Niki se to najbolje vidjelo tijekom iste i iduće sezone, koju je najmlađi kapetan u povijesti odradio uzorno. Briljirao je 2003. u kvalifikacijskim dvobojima za Ligu prvaka protiv Maribora i kijevskog Dinama. U posljednjoj utakmici kalendarske godine, kvalitetom već prilično tanki Dinamo teško je stradao u derbiju na Poljudu, izgubivši 4-1.

Kranjčar je, međutim, igrao simultanku. Srđan Andrić, tada najagresivniji igrač lige u naponu snage, odbijao se od Kranjčara poput kakvog igračića. Ona tajnica uvijek uredne frizure iz MI6 imala je više šanse dočekati spoj s Jamesom Bondom nego što je žestoki Andrić imao izgleda doći do lopte u duelu s 19-godišnjom zvijezdom u usponu.

Vodeća osovina BBB-a izabrala je Mamićev Dinamo ispred Kranjčarova, nakon što ih je kapetan okupio u jednome zagrebačkom kafiću i poručio da neće prijeći u Hajduk obećaju li mu da će krenuti u borbu za svrgavanje Mamića

O Kranjčarovoj je karijeri tada brigu, uz mecensku podršku Dine Pokrovca, vodio Davor Šuker, koji je svom štićeniku za Božić 2003. došao s višemilijunskom ponudom kijevskog Dinama. Ukrajincima se Niko svidio u ljetnim kvalifikacijskim dvobojima. Da ga uistinu žele i doživljavaju kao zvijezdu, Niki je objasnio donedavni suigrač Jerko Leko, koji je u Kijev preselio godinu dana ranije. Šuker je inzistirao na transferu jer je prepoznao da će, ostane li u HNL-u, Niko ubuduće samo stagnirati. I bio je, mora se to priznati, apsolutno u pravu. Niko je, međutim, ponudu svisoka odbio.

“Pa neću valjda najljepše godine života provesti u Ukrajini”, rekao je.

Desetljeće stara izjava ga je poput bumeranga dočekala u Kijevu kad je za isti klub potpisao poslije Eura u Poljskoj i Ukrajini 2012. Opravdavao se objašnjenjima da je bio mlad i nezreo, zatraživši oprost od navijača. Kasnije će ispasti da je u pogledu Kijeva pogriješio dvaput: prvi put kad 2003. nije otišao, a drugi put 2012. kada jest.

Drugi dugotrajniji period dobre forme Niko je dočekao u Portsmouthu. Cultured Croat, kako su mu tepali novinari lokalnoga dnevnog lista impresionirani njegovom razboritošću i savršenim baratanjem engleskim jezikom, isprva se, u sezoni 2006./07. mučio, da bi u drugoj godini nastupanja proigrao i postao jednim od ključnih igrača osmoplasirane momčadi Premier lige i osvajača FA Cupa. Tek je tada, s 23 godine, počeo raditi na otklanjanju nedostataka koji su bili vidljivi od najranijih dana i za koje je već bilo prekasno razvijati ih, poput aerobnih kapaciteta. Kad je nešto slično za njegovih kadetskih dana u Dinamu pokušao Vinko Šaka, trener daleko poznatiji po kasnijoj Aferi Offside, pokušaj je naišao na podsmijeh Nikina oca Zlatka.

“Nije tak glup da ne bi mogel naučiti trčati”, govorio je o mladom Kranjčaru još tamo 2001. Dinamov direktor Velimir Zajec. Nažalost pa tu, načelno osnovnu nogometašku vještinu, Niko nikad nije usavršio do kraja.

Prosječno je dobar Niko bio i tijekom prvih dviju sezona u Tottenhamu, kamo je prešao u ljeto 2009. godine, ali sve nakon toga bilo je apsolutno za zaborav.

Niko je uvijek bio pravi zagrebački fakin. Osobina je to koja može nositi prevagu i predstavljati ljudsku kvalitetu, pogotovo među liderima – što je po svojim sposobnostima, inteligenciji, karizmi i talentu, Niko mogao čak i morao biti. U njegovu slučaju, međutim, ta je drskost prečesto znala derivirati u ono što eufemistički zovemo tipičnom agramerskom zločestoćom. Ili jalom. Ili zavišću.

Kada se, na samom početku sezone koja je završila “ligom za bedaka” i Kranjčarovim tužnim odlaskom iz Dinama, Dinamov novi autobus, koji je izvršni dopredsjednik zvao space shuttleom, spremao na put za polazak, dobro raspoloženi Niko stigao je skroz naprijed, do vozača, izvadio CD i na playeru namjestio ciljanu pjesmu. Uzeo je mikrofon i na razglas objavio: “Ovo je samo za mog prijatelja Gorana Ljubojevića“. Zvučnikom se uskoro, uz kratki intro na akustičnoj gitari, razmilio glas Bore Čorbe: O kako je lepo biti glup

Tada, u trenucima prije katastrofe, Kranjčar se ponašao drsko i osorno. Nažalost, uvijek izvan nogometnog terena, na kojem je izgledao skoro pa nevjerojatno tromo i zapušteno, s primjetnim viškom kilograma. Ljubojević i Danijel Pranjić, tog ljeta pristigli iz Osijeka, dobivali su plaće odnosno ugovorne rate prioritetno. Bio je to prastari maksimirski običaj, koji je od Dinamovih legendi, poput Marka Mlinarića ili Zvonimira Bobana, znao stvarati bijedne žicare u odnosu na pridošle plaćenike poput Harisa Škore ili Davora Šukera, koji su jednako dobrim ili boljim starosjediocima nemali broj puta posuđivali novac za svakodnevni život. Ako su zaslužni starosjedioci prije njega, poput Mlinarića i Bobana, bili benevolentni prema toj lošoj praksi radije birajući šutnju, Niko nije bio takav.

“Teta Vesna, lijepo je da su Ljubojević i Pranjić dobili plaću”, rekao je Niko jednom prilikom u prolazu šefici računovodstva Vesni Juraić, inače današnjoj punici Luke Modrića. “Ali kaj bu s nama drugima?”

Konačno, kad je na red došao famozni čin rezanja plaća i ugovora, a za koji je Zdravko Mamić beskrupulozno potrošio naivnog Iliju Lončarevića, tadašnjeg trenera s ovlastima sportskog direktora, za Kranjčara nije bilo uzmaka.

“Igramo slabo i treba nas kazniti. OK. Pristajem potpisati smanjenje plaće. Pod uvjetom da isto takvo smanjenje potpišete svi vi odgovorni u klubu. I pod uvjetom da smanjite moj odštetni zahtjev”, skresao je Niko Iliji u brk, ostavivši ga bez riječi.

Za Mamića je u tom trenutku sve postalo jasno. U njegovim očima, Niko – ili Nitko, kako ga je, šatro zabunivši se, u nekoliko navrata nazvao gostujući na jednoj televizijskoj emisiji – mora biti eliminiran. Nije upalio trik s Lončarevićem. Nisu upalile mnogobrojne uvrede i huliganske metode zastrašivanja – poput maskiranih plaćenika iz redova Bad Blue Boysa, koji su jedan trening ujesen 2004. prekinuli s palicama u rukama natjeravši igrače da se svuku do pojasa, a na što je s podsmijehom pokraj od straha premrzlih suigrača, kao da se ništa ne događa, reagirao upravo mladi kapetan. Preostao je za obaviti još samo čin Nikina ultimativnog sramoćenja.

Izgon iz kluba, i to u redove mrskog neprijatelja.

Niko je i tada reagirao sportski drsko. Umjesto da izabere liniju manjeg otpora i podvijena repa prihvati ponudu nekoga od moskovskih klubova (najmoćniji je bio, naravno, CSKA), Niko je namjerno izabrao ulogu ‘izdajnika’ i otišao u Hajduk. Tužno je što i danas ima Dinamovih navijača, razumnih i poštenih, koji i dalje ne razumiju zašto Hajduk a ne CSKA. Još je tužnije da je ondašnja tvrdolinijaška vodeća osovina BBB-a, čast malobrojnim iznimkama, izabrala Mamićev Dinamo ispred Kranjčarova, nakon što ih je kapetan okupio u jednome zagrebačkom kafiću i poručio da neće prijeći u Hajduk obećaju li mu da će krenuti u borbu za svrgavanje Mamića.

Želio je Niko još 2004. spasiti Dinamo i hrvatski nogomet od Mamića. Dinamova navijačka većina, barem onda predstavnička, rekla je – ne.

Kad je i na tom polju ostao sam, Niko je prelomio: “E, nećete, razbojnici!”

Po mom je sudu, ondašnjem kao i današnjem, odabrao upravo ono što je morao, donijevši najbolju odluku karijere. Ne zato što je na kraju sezone on s Hajdukom slavio naslov prvaka, a Dinamo prvo mjesto u toj ligi za bedaka, već jednostavno stoga što je donio hrabru i karakternu odluku.

Niki Kranjčaru može se naći pregršt ljudskih i profesionalnih mana – kao, uostalom, i svakome od nas. Nije ih, međutim, pristojno tražiti na čovjekov rođendan. Niko je danas, naime, navršio 33.

Sve najbolje i ostaj nam dobro, majstore!