Suhi list

Košarkaški tango u aoristu

O oproštaju A. Velikog, čovjeka koji se nikad nije prepao

Tada ostade samo on, jer svi se ostali prepadoše.

Na olimpijski košarkaški turnir u Peking Amerikanci su napokon stigli s reprezentacijom dostojnom naziva Dream Team. Jason Kidd, Kobe Bryant i LeBron James predvodili su najjaču momčad Sjedinjenih Država na jednom natjecanju od 1992. i Barcelone, kada su Jordan, Magic, Bird i društvo pobjeđivali suparnike s prosječno 43,7 koševa razlike. U Pekingu su igrači Mikea Krzyzewskog kroz prvih šest utakmica generirali razliku od 192 koša plusa, što je u prosjeku iznosilo 32 poena. Tada aktualne svjetske prvake Španjolce, koje će u legendarnome pekinškom finalu, inače rijetko viđenom pronošenju slave košarkaške igre, pobijediti 118-107, u skupini su Amerikanci deklasirali s 37 poena razlike.

Baš sve je vodilo tome da će Dream Team do zlata šetnjom i da će, kao u 1990-ima, njihovi suparnici – jednom kad ih trener tijekom igre povuče s parketa – početi prekapati po svojim stvarima da bi se pošto-poto uhvatili foto-aparata i iz tjelesnog položaja paparazza-početnika krenuli fotografirati košarkaške polubogove. Činilo se da tome vodi i polufinalni ogled protiv Argentine.

Nakon početnog opipavanja, favoriti se razgoropadiše. Od prelaska u vodstvo 5-4 pet minuta i 40 sekundi prije kraja prve četvrtine, Amerikanci učas stigoše do prednosti 30-9 na samom kraju iste. Argentinci izgledahu prestravljeni. Trebaše im čudo da se spase, a spasitelj već bijaše ‘napustio grad’. Bez Manua Ginobilija, koji se bijaše povukao se s parketa nakon nepunih sedam minuta igre zbog ozljede gležnja, braniteljima olimpijskog naslova zaprijeti katastrofa. A onda… Onda se pojavi on.

Kako bi rekao veliki Rus, u nekoga je srce kao u kujice Fidelke. U nekoga drugog je pak kao u Aleksandra Velikog. U njega je kao u Aleksandra Velikog. Jer on se nikad nije prepao.

U igru uđe potkraj prve dionice igre, po Ginobilijevu izlasku, vukući tendonitisom načeto koljeno. Iako bijaše planirano odmarati ga više, moraše biti tako, jer ugled olimpijskih pobjednika bijaše na kocki. Oči mu zaiskriše prkosnim sjajem. Pa zabije prvo iz teškog dvokoraka, udvojen. Pa onda iz još težeg fadeawaya od table. U istom napadu, unutar samo deset sekundi, zalijepi najprije postersku blokadu Kobeu Bryantu, a potom ukrade loptu LeBronu Jamesu u driblingu. Onda povede kontru, i asistencijom pronađe Juampija Gutierreza za sigurno polaganje. Stisnute bijahu obje njegove pesnice, i ramena zbližena u prijekom grču kao da ih želi spojiti, dok iz grla puštaše dugi, oslobođajući krik pobjednika. Amerikanci pozvaše minutu odmora i utakmica ponovno bijaše ‘živa’.

Na sekundu do kraja poluvremena Argentina je u olimpijskom finalu stigla na minus šest (40-46). Uz faul na trici poluvrijeme je završilo 49-40 za kasnije finaliste i olimpijske pobjednike. U drugom je poluvremenu on, onako ozlijeđen, skupio još svega pet minuta i Amerikanci su na kraju slavili s uvjerljivih 20 razlike. Moglo je, međutim, lako biti 40 ili 50 da nije bilo njegove intervencije.

Povrati on tako Argentinu u utakmicu kad nikoga od njegovih ne bijaše nigdje. Dok Ginobili sjeđaše na klupi s vrećom leda na gležnju i izrazom lica “nek’ sam se ja riješio ovog”. Pokaza da se s vjerom može sve, pa i boriti se protiv Dream Teama s Pablom Quinterosom i dvama Gutierrezima u petorci. Turnir bijaše spašen, jer zbog njega i Španjolci naučiše da se s Amerikancima može, te odigraše veliko finale, utakmicu koja nam povrati vjeru u košarku.

U petak je, u 38. godini života, odigrao svoju zadnju utakmicu.

Od velike se karijere nije oprostio pobjednički. Ne može se, međutim, reći da impuls svojoj momčadi nije dao. Protiv bolje momčadi Valencije u finalu doigravanja za španjolskog prvaka odigrao je još jednu savršenu utakmicu, drugu u seriji. Kao i uvijek, nije se predao niti se prepao, no beživotnu i iscijeđenu Realovu momčad njegove sjajne finte i trice iz catch-and-shoota, općenito akcije kakve noge jednoga 37-godišnjaka baš i nisu dužne poslušati, nisu uspjele spasiti.

Se va un Grande, napisao je netko. Otišao je velikan, košarkaš koji je uvijek igrao kao da će pobijediti. Diveći se gledali smo ga već početkom tisućljeća u Tau Ceramici, potom u NBA-u, pogotovo u Chicago Bullsima, za koje je najbolje partije igrao u najtežim utakmicama, poput svoje premijerne u doigravanju, kada je Washington Wizardsima, igrajući svaku sekundu od 48 minuta dvoboja, ubacio 25 poena uz 18 skokova. Nastupi poput tog priskrbili su mu službenu nagradu najboljeg igrača Bullsa u sezoni 2005./06.

U Madridu su na njegovim krilima letjeli u sezoni 2014/15, osvojivši trostruku krunu. On je proglašen MVP-om euroligaškog Final Foura.

Konačno, najveće trenutke karijere doživio je sa svojom Argentinom, koje je bio predvodnik i čijega je strelovitog uspona na vrh svjetske košarke bio simbol. Sudjelovao je u povijesnoj pobjedi jedne momčadi nad Dream Teamom, sastavom ispunjenim igračima iz NBA lige, na Svjetskom prvenstvu u Indianapolisu 2002., uzevši srebro. Sudjelovao je i pri pohodu na Olimpijsko zlato dvije godine kasnije u Ateni, te pri osvajanju bronce u Pekingu 2008. Po defaultu je bio najbolji u najtežim utakmicama, vukući Zlatnu generaciju zaraznom energijom. Za famoznu Generación Dorada bio je upravo ono što očekujemo da za Hrvatsku postane Dario Šarić.

Pospremanje Andresa Nocionija ‘Chapua’ u košarkašku arhivu čini mi se najdoličnijim uz parafrazu njegovih oproštajnih riječi:

Otiđe on u miru, jer napravi sve!