Suhi list

Najbolja mala momčad ikad

Mostovoj, Karpin, Victor Fernandez i slavni dani Celte iz Viga

Ja tebi – ti meni – ti meni – ja tebi!

To je tiki-taka u opisu legendarnoga zagrebačkog novinara Zvonimira Magdića ‘Amiga’. Ona porijeklo ne vuče niti iz Nizozemske niti iz La Masije i nema veze s Johanom Cruyffom. Zapravo je nastala u srcu Austro-Ugarske, gdje se tako igralo u godinama prije 1. Svjetskog rata. Bečka nogometna škola s vremenom je postala, u međuratnom razdoblju, srednjoeuropska. Usvojili su je Mađari, Česi i Hrvati, pa se tako, kaže Amigo, zdavna igralo po skučenim zagrebačkim dvorištima.

Igru strpljivog građenja napada kroz dodavanje, koju je proslavio Pep Guardiola s Barcelonom, igrali su navodno Ferenc Puskas i Alfredo Di Stefano 1950-ih u Madridu, kao i desetljeće ranije čuvena La Maquina, zastrašujuća ofenzivna linija River Platea, u Buenos Airesu. Tko zna, možda i južnoamerički urođenici s kraja 19. stoljeća, iz čije je igre derivirao naziv kreolski nogomet, a čija je je parola bila “cuidar la pelota” – paziti na loptu, ili, bolje rečeno, njegovati je. Igrati tada nogomet s pristojnim rekvizitom bio je luksuz, pa je loptu bilo zabranjeno udarati punom snagom. Činilo se to opreznim, nježnim dodirom. Milovanjem.

Meni osobno srcu je ipak najviše prirasla jedna skromnija, da ne kažem opskurnija verzija tiki-take – ako je možemo tako kolokvijalno nazvati. Destilirana kroz godine opsesivnog gledanja malog nogometa, sama esencija ideje ozbiljila se napokon u igri jednoga malog i dotad sasvim nebitnog kluba s krajnjeg sjeverozapada Španjolske. Celte iz Viga.

Victor Fernandez

Mozak operacije bio je sjajni trener iz Zaragoze, Guardiola prije Guardiole u smislu nogometne filozofije koju je zastupao, i Mourinho prije Mourinha u smislu trenerskog čuda od djeteta kakvim ga se nekoć smatralo. Kao 30-godišnjak, svoju je Zaragozu Victor Fernandez 1991. spasio od ispadanja iz Primere. Četiri godine kasnije s istom je momčadi osvojio Kup pobjednika kupova. Na Parku prinčeva Aragonci su pobijedili Arsenal. To je bilo onda kada je Mohammed Ali Amar zvani Nayim u posljednjoj minuti produžetka lobao Davida Seamana s 40 metara, zaključivši time uistinu spektakularni dvoboj.

Sam Guardiola pozvao se na Victora Fernandeza, danas četvrtoplasiranog trenera po broju utakmica (544) vođenih u Primeri (iza Luisa Aragonesa, Javiera Irurete i Miguela Muñoza), kao referencu u svom poimanju nogometa, odnosno principu koji je tako uspješno implementirao u Barceloni, i koji je Vicente del Bosque posudio i prilagodio da bi španjolsku nacionalnu momčad pretvorio u nogometnu dinastiju.

Fernandezova je momčad igrala nogomet koji se suštinski držao malonogometne paradigme.

Nazovimo je za ovu priliku ‘Igraj do stative’. Celta nikad nije preskakala linije dodavanja, a kratkim pasovima igralo se onoliko daleko koliko su mogućnosti dopuštale: ako se moglo do gol-crte, išlo se do gol-crte, odnosno do vratnice. Nikad prije moderni nogomet nije vidio toliko ušetavanja s loptom u gol. Nikad prije nije se toliko elegantno umiralo u ljepoti.

Rezultat je zbog toga znao patiti. Pod Fernandezovim ravnanjem, između 1998. i 2002., momčad iz Galicije u Primeri je zauzimala redom peto, sedmo, šesto pa peto mjesto. U tom je razdoblju tek jednom prilikom dospjela do finala Kupa kralja i izgubila od Zaragoze. Igrala je, međutim, redovito u Kupu Uefa, ispadajući triput zaredom u četvrtfinalu.

Mostovoj i Karpin

Kad je sezonu 1998./99. otvorila s 10 uvodnih utakmica bez poraza, zaključivši seriju gostujućom pobjedom 2-1 na Santiago Bernabeuu, Johan Cruyff oglasio se u medijima objavom da Celta igra najbolji nogomet u Španjolskoj. Pogledamo li bolje kompoziciju momčadi, niti učinak niti njegova presuda ne trebaju čuditi.

Trebalo je samo dočekati da Rusi s napadačem ili jednim od preostala dva veznjaka na terenu stanu u trokut. Kad se taj uvjet ispunio, preostao je samo – diviti se

Gol je čuvao odlični Francuz Richard Dutruel. Bekovske su pozicije, među mnogima, popunjavali kasniji reprezentativci Michel Salgado i Juanfran. Sredinu obrane držali su Argentinac Fernando Caceres, kojeg je Fernandez vodio sa sobom kamo god išao, i srbijanski branič Goran Đorović. Mazinho, brazilski reprezentativac sa svjetskih prvenstava 1990. i 1994. te otac Thiaga Alcantare i Rafinhe, držao je sredinu terena u paru s Claudeom Makeleleom. Lijevo je igrao vjerojatno najbolji izraelski nogometaš svih vremena, Haim Revivo, a nakon njega i argentinski reprezentativac Gustavo Lopez. Ubojiti su napad činili Bugarin Ljubo Penev i Juan Sanchez, kasnije i igrači poput Bennyja McCarthyja ili Catanhe.

Lokomotiva cijele te skupine sjajnih igrača bila su dva Rusa.

Zapanjujuće je koliko je uistinu dobrih i talentiranih ruskih nogometaša od 1990-ih godina naovamo izvan domovine ostvarilo jedva prosječnu ili nikakvu karijeru. Iz nekog se razloga Rusi jednostavno ne uklapaju. Odgovor bi mogao ležati u mentalitetu koji je, ljepše nego itko drugi u filmskoj povijesti, u svojevrsnoj priči o samome sebi sažeo Andrej Tarkovski u svojoj Nostalgiji. Višeslojnost i širina ruske duše Europljanima nisu dostupne. To bi mogla biti poanta.

Mogla bi to biti i jedna druga, kudikamo prozaičnija, a s kojom me svojedobno upoznao nogometaš Tomislav Dujmović, čovjek s dugogodišnjim igračkim stažem u Rusiji. “Tamošnji nogometaši, kao i narod općenito, vole puno piti. U Europi se zbog toga možda ne osjećaju ugodno. Tko zna, možda zbog toga potajice piju čak i više.”

U Vigu Aleksandr Mostovoj nije imao problema s prilagodbom, osim možda u početku, čim je stigao nakon Eura 1996. Godinu dana kasnije priključili su mu za svaki slučaj na Španjolsku već aklimatiziranog Valerija Karpina, Kontinentu bližeg zbog estonskih korijena. Poduprt jednako darovitim sunarodnjakom, Mostovoj je u godinama što su slijedile postao ‘Car Balaidosa’. I generacijski, i talentom, i stilom Mostovoj i Karpin bili su istoznačnica našem tandemu Boban-Prosinečki. Trebalo je samo dočekati da Rusi s napadačem ili jednim od preostala dva veznjaka na terenu stanu u trokut. Kad se taj uvjet ispunio, preostao je samo – diviti se. Jer Mostovoj i Karpin uvijek bi smislili nešto posebno, ma koliko to, kad se svaki od poteza raščlani na samostalne dijelove, izgledalo jednostavno.

Zvonimir Boban

Momčad je u Europi uživala pomalo i mitski status kad joj se, ujesen 2001., priključio. Prognan iz Milana po dolasku Ruija Coste, hrvatski je veznjak za poprište svog labuđeg pjeva izabrao Vigo. Boban nikad to nije javno rekao, ali okolnosti sugeriraju da je osobito cijenio momčad Celte, trenera Fernandeza i vršnjaka Mostovoja, s kojim se još u juniorskim danima susretao na moskovskim malonogometnim turnirima, nastupajući u dresu zagrebačkog Dinama.

Daleko od pritiska Serije A, želio je zadnje dane profesionalne karijere provesti u opuštenome galicijskom ambijentu, igrajući mali nogomet, koji je oduvijek obožavao igrati, na dimenzijama velikog igrališta sa svojim nogometaškim srodnim dušama iz Rusije. Jednostavno, igrati do stative.

U Vigo je Boban stigao na izričiti zahtjev Victora Fernandeza, koji ga je namjeravao uklopiti u momčad na mjestu zadnjega veznog, u paru s odličnim Brazilcem Evertonom Giovanellom ili tada još mlađahnim Francuzom Peterom Luccinom. U trenerovu planu, veličanstveni je hrvatski nogometaš trebao momčadi dati dodatnu notu genijalnosti. Na njegovu nesreću i na Bobanovo razočaranje, čini se da dolazak karizmatičnog Hrvata – dotad a možda i do dana današnjih najvećeg nogometaša u povijesti koji je pojačao Celtu – nije osobito dobro legao Caru Balaidosa, koji se jednostavno plašio da ne padne u drugi plan. Široka ruska duša ostala je zakopčana još jednom Europljaninu, mada slavenskog podrijetla.

Po svršetku te sezone Fernandez je napustio klub, osjetivši da je momčad ušla u prirodnu i neminovnu silaznu putanju, što je ispadanje iz Primere dvije sezone potom i potvrdilo. Celta se kroz proteklih pet sezona, vođena skromnom ali mudrom politikom klupskog rukovodstva, uspjela oporaviti i vratiti u gornji dom španjolskog nogometa, zaigravši lani čak i u polufinalu Europa lige. Fernandez se od odlaska iz Celte nije oporavio nikad, mijenjajući klub za klubom i gubeći posao za poslom. Zadnji je početkom ljeta prijevremeno završio kao direktor nogometne akademije Real Madrida.

U sjećanju ponekoga ostarjelog i već pomalo dementnog nogometnog sladokusca ostat će, međutim, permanentnim markerom upisano: Victor Fernandez, kreator najbolje male momčadi svih vremena.