Paradu igračkih asova predvodili su Brazilci i Francuzi s možda najboljim veznim postavama u povijesti igre. Zico, Socrates, Falcao, Toninho Cerezo i Eder, s Juniorom na mjestu lažnoga lijevog beka, bili su svjetske klase u redovima momčadi Telea Santane. Michel Hidalgo gradio je igru Francuza na majstorima Jeanu Tigani, Alainu Giresseu i Michelu Platiniju.

Bila je u Španjolskoj još jedna momčad koja je trebala pridonijeti inflaciji genijalnosti među veznjacima.

Nijemci su tada bili načistu, a ni kasnije generacije – ma kako uspješne bile – taj osjećaj nisu promijenile, da tako talentiranu generaciju nogometaša dotad nisu imali. Brazilcima i Francuzima u svakom je pogledu trebao parirati kvartet superveznjaka u sastavu: Hansi Müller, Felix Magath, Paul Breitner i Bernd Schuster. Do finala je Die Nationalmannschaft uspio doći, no estetski standard ostao je nezadovoljen. Zašto? Zato jer se kvartet godinu dana uoči turnira raspao. Zašto se raspao?

Najlakše je okriviti alkohol.

Nijemci su španjolski mundijal čekali u svojstvu europskih prvaka iz Italije 1980. Bili su kompletna momčad, sastav bez ijedne mane. Gol je čuvao strašni Harald Schumacher. Zadnju liniju činili su redom vrsni igrači poput Manfreda Kaltza, Ulija Stielikea, Karlheinza Förstera i Hans-Petera Briegela. Napad je predvodila ondašnja dvostruka (1980. i 1981.) Zlatna lopta, Karl-Heinz Rummenigge.

Njezino najveće blago, međutim, ležalo je u dubini veznog reda i zvalo se Bernd Schuster.

Za one mlađe koji trebaju usporedbu, Plavi Anđeo bio je kao Toni Kroos na turbopogon. Izdominirao je Eurom u Italiji i momčad je naizgled bila čitava u njegovim rukama. Naizgled. Njegov još uvijek formirajući liderski status – imao je tada, naime, tek 21 godinu – nikako se nije dopao bavarskoj enklavi u momčadi, na čelu s Rummeniggeom, čime je pokrenuta sveobuhvatna akcija rehabilitacije budućeg Schusterova pandana u momčadi – Paula Breitnera. Tada iskusni, 30-godišnji veznjak, tih je godina kapetanski predvodio Bayern do dvaju naslova njemačkih prvaka. Ne zna se zašto, ali prohtjelo mu se odjedanput i reprezentacije, iz koje se, hirovit kakav je bio, bio povukao još 1975.

“Da bismo postali svjetski prvaci, treba nam osobnost kakvu ima Breitner.”

Tako je govorio Jupp Derwall, tadašnji izbornik reprezentacije, čovjek koji je imao karizmu krpe za brisanje podova, i izgled općinskog činovnika pred odlazak u penziju. Njegov se plan na prvu činio u redu. Momčad koja je već dosegla vrh želio je odvesti korak dalje, pa je, poput pronicljivog poduzetnika, pretpostavio da njegov sustav treba osvježenje. Nije, međutim, shvaćao da bi angažmanom novog lidera izvana mogao izgubiti onoga koji mu se prirodnim putem nametao iznutra.

Ne možemo igrati tako sporo. Pa nisam ja Breitnerova kosilica

Obično pretpostavljamo da su treneri u nogometu ingeniozni stratezi, generali koji svoje trupe u bitke vode idealno pripremljene i do u detalj informirane. Jupp Derwall nije bio jedan od takvih. On je bio aparatčik koji je slijepo vjerovao procesima grupne dinamike. Kad je trojici svojih superveznjaka, Mülleru, Magathu i Schusteru, koji su u svojim tadašnjim klubovima uživali potpunu kreativnu slobodu, priopćio da im priključuje Breitnera, uputio ih je neka modalitete igre dogovore između sebe, s njim.

Bio je travanj 1981. i pred njemačkom je nacionalnom momčadi bio kvalifikacijski dvoboj za Mundijal protiv Austrije. Povratnik Breitner, najstariji i najnoviji među kolegama, pozvao je preostalu trojicu veznjaka na sastanak. Uzeo je četiri šibice, rasporedio ih na stol i rekao: “Pazite sad, najbolje će biti da igramo ovako…”

Schuster je gledao, slušao i bjesnio. Nije rekao ništa. Došla je utakmica, u kojoj je Njemačka vodila 2-0, a Schuster je bio najbolji Derwallov čovjek na terenu. Kapetan Breitner u jednom je trenutku stao na loptu odlučivši usporiti ritam. Schuster je dobio priliku riješiti problem na svoj način: zaletio se na suigrača kao da je u presingu na suparnika, odgurnuo ga s objema rukama o prsa i doslovno mu preoteo loptu iz nogu! Poslije utakmice, novinari su na pladnju imali skandal.

“Nepojmljivo, nevjerojatno, neviđeno…”, iščuđavao se zatečeni Breitner u miks zoni, dok je goropadni Schuster nekoliko metara dalje elaborirao: “Ne možemo igrati tako sporo. Pa nisam ja Breitnerova kosilica!”

Sjeme razdora bilo je zasijano; isklijalo je nakon četiri tjedna.

Dvadesetog svibnja 1981. Njemačka je u Stuttgartu igrala prijateljski dvoboj protiv Santanina Brazila. Schuster je doputovao na utakmicu samo zbog značaja suparnika, posebnim avionom koji mu je osigurala njegova Barcelona, i kojim se rano ujutro nakon dvoboja trebao vratiti natrag jer je istog dana klub igrao važnu utakmicu u Kupu kralja. Mlada se zvijezda jednostavno željela okušati u direktnom srazu sa Socratesom, Falcaom i Toninhom. Barcelona je uvjetovala da smije igrati maksimalno 45 minuta.

Dok je Schuster bio na travnjaku, do poluvremena, domaćini su vodili 1-0. Dok se još, početkom drugog dijela, tuširao u kabini, Toninho i Junior preokrenuli su rezultat, dok je Breitner u 80. minuti druge utakmice od povratka dva puta uspio promašiti isti 11-erac, koji mu je sudac zbog golmanova predubokog izlaska naložio ponoviti.

Kako se igralo u Stuttgartu, prilika je bila da lokalna zvijezda, Hansi Müller, ponudi kompletnoj ekspediciji gostoprimstvo u svome vinskom podrumu. Kako je pak rano ujutro, u pola šest, trebao putovati, a nije bio ni neki obožavatelj pijanih terevenki, Schuster je odlučio izostati. Nije, međutim, vijest na vrijeme priopćio Derwallu, nego je da to učini zadužio bivšega klupskog suigrača iz Kölna i najboljeg prijatelja među reprezentativcima, Haralda Schumachera, nazvavši ga jednostavno u njegovu hotelsku sobu.

Kod Müllera se, međutim, utapalo u alkoholu, i Schumacher je zaboravio prenijeti poruku.

Bilo je debelo iza ponoći kad je Derwall naglo shvatio da Schustera nema na zabavi. Strašno se uzbudio i od Müllera zatražio da ga odvede do telefona. (Tko zna gdje je u to vrijeme bio Schumacher.) Pripiti izbornik nazvao je Schustera u hotel. Javila se nogometaševa žena i menadžerica Gaby, inače šest godina starija od supruga, i kazala izborniku da je Schuster zaspao.

“Čujte, gospođo! Moram vam reći da vrlo loše utječete na Bernda. Prenesite mu, molim vas, da na iduće okupljanje ne mora ni dolaziti.”

Odmah nakon toga Derwall je probudio novinare koji su se nalazili u istom hotelu, najavivši im neka ga čekaju u hotelskom baru jer da ima veliku vijest. U pola tri u noći.

“Možete mi naručiti pivicu.”

Taman kad je Derwall obavio s novinarima i otišao u sobu, odjednom se u predvorju pojavio Schuster.

“Ako se izbornik toliko mogao uzbuditi zbog takve sitnice, onda mislim da stvarno nema potrebe dolaziti više na okupljanja.”

Na licu mjesta zatekao se onodobni slavni trener Udo Lattek. Shvativši odmah da će situacija eskalirati, krenuo je u posredničku misiju. Otišao je Schusterima i objasnio da će sve srediti. Onda je iz svoje je sobe, malo pod gasom, preko recepcije zatražio da ga spoje s Derwallom. Poslužitelj ga je shvatio da hoće nekog Diewalda, pa ga je spojio s čovjekom ni krivim ni dužnim. Onako snen, ništa ne razumjevši Latteka, Diewald je samo dva puta ponovio ja, ja, kein Problem i stvar je bila riješena.

Kad je sa suprugom doputovao u Barcelonu, Schustera su u zračnoj luci dočekali novinari, znatiželjni zašto je suspendiran. Niz slučajeva naslonjenih jedan na drugoga završio je općim kaosom. Njemačka je ostala bez najboljeg igrača, a Plavi Anđeo, u to vrijeme uz suigrača Maradonu najveća mlada nogometna zvijezda na svijetu, bez Svjetskog prvenstva.

U vremenu koje je uslijedilo Schuster je pokrenuo medijsku ofenzivu. Izgubljeni sin njemačkog nogometa, Don Bernardo, kako su ga zvali u Španjolskoj, upustio se u rafalnu paljbu nesmiljene žestine. Stalo mu je do Mundijala koji se igrao u njegovoj drugoj domovini. Kazao je da će se u reprezentaciju vratiti jedino u slučaju da mu se Derwall dođe u Barcelonu osobno ispričati. Rekao bi Ćiro Blažević, pojesti govno. Ako se to pak ne dogodi, nema veze.

“Ionako mi ne čini osobiti gušt igrati u toj brajtneriziranoj i rumenigeriziranoj momčadi.”

Bavarski klan, naravno, nije ostajao dužan. Rummenigge je javno rekao da Schuster nije u stanju kontrolirati svoje unutarnje ludilo. Breitner je poručio da se u tim dvama okupljanjima što su ih proveli zajedno Schuster “ponašao poput vepra”. Kad je prošlo dovoljno vremena i kad je otkriveno što se zapravo sve izdogađalo, ugledni su njemački mediji na priču reagirali antialkoholnim manifestom: “Tako je to kad pivo teče u potocima.”

Najlakše je okriviti alkohol.

Unatoč ulasku u finale, Svjetsko prvenstvo Nijemcima nije donijelo niti zadovoljstvo niti dobar dojam. Ostao je, dapače, prilično gorak okus. Zbog poraza od Alžiraca, zbog Gijonske sramote, zbog Schumacherova divljačkog starta na Francuza Patricka Battistona u polufinalu.

Hiroviti se Breitner po drugi put i zauvijek povukao iz momčadi nakon finala, koje je zaključio prekrasnim volejom za utješni gol Nijemaca u porazu 3-1 od Talijana. Teren za Schusterov veliki povratak bio je spreman. Derwall je otišao u Barcelonu i pojeo govno. Plavi Anđeo vratio se, međutim, samo nakratko, skupivši još sedam nastupa prije nego što se, uoči Eura 1984., ponovno oprostio. S 24 godine odigrao je posljednju od 21 utakmice u nacionalnom dresu.

Došao je po svojeglavog veznjaka, doduše, i novi izbornik Franz Beckenbauer kad je preuzimao momčad u kvalifikacijama za SP u Meksiku 1986. Dočekala ga je Gaby Schuster i rekla da je Bernd spreman vratiti se. Ukoliko mu njemački savez na račun doznači milijun maraka!

Španjolska 1982. ostala je najveća propuštena prilika njemačke reprezentacije. Momčadi iz 1986. i 2002., koje su također dolazile do finala, nisu bile ni blizu kvalitete onoj Derwallovoj. Svjetski prvaci postali su Talijani, moralni su i estetski pobjednici ispali Brazilci i Francuzi. Nijemce, da nisu sudjelovali u onome legendarnom polufinalu protiv Francuza, nitko spominjao ne bi.

Najlakše je okriviti alkohol, samo što bi to bilo naivno. Kao što je bilo naivno očekivati da će dva ovna mirno sjesti na brvno.