Sazidan na hrpi klišeja – od obilježavanja obljetnice mature, preko stereotipnih provincijskih likova i njihovih ljubavno-egzistencijalističkih nedoumica, do platonskog odnosa na prvi pogled između 29-godišnjaka i 13-godišnjakinje koji se simpatičnošću protagonista odolijeva strmoglaviti u prijeteću antipatiju – on cijelo vrijeme nagovještava put u katastrofu. Pa ipak, kvalitetani predložak uz ponešto talenta pokojnog redatelja drži priču sigurnom od rastakanja, barem u očima 20-i-kusur-godišnjaka koji se s likovima uspijeva poistovjetiti. Nije to, doduše, osobito teško; glumačka postava iz filma dođe skoro kao originalni Dream Team s Hakeemom Olajuwonom na mjestu Christiana Laettnera.

U jednoj od scena koju bi se moglo kategorizirati pod ludo i nezaboravno, briljantna Rosie O’Donnell ovako definira kozmički koncept pravde:

“Let me explain something to you, ok? Girls with big tits have big asses. Girls with little tits have little asses. That’s the way it goes. God doesn’t fuck around; he’s a fair guy. He gives the fatties big, beautiful tits, and the skinnies little, tiny niddlers. It’s not my rule. If you don’t like it, call him.”

Rosieno pravilo nije teško pojmiti. Nije ga teško niti transcendirati na nogomet.

Volimo dvije osnovne vrste velikih igrača.

Prvu čine elegantni tipovi starih majstora. Oni dodiruju i udaraju loptu na sve moguće načine. Vješto je vode i čuvaju. Ništa što se dotiče lopte za njih nije tajna. Igrači su suradnje. Čine suigrače boljima. Imaju savršen zadnji pas, ali i dugu dijagonalu. Znaju točno što će i prije no što im lopta dospije u noge. Vole igrati u sporijem ritmu. Nositelji su ideja. Periferni vid omogućuje ima da percipiraju igru i da su potpuno svjesni što se oko njih događa. Rekli bi Anglosaksonci, imaju širu sliku. Bigger picture. Neka nam paradigma za takve bude Zinedine Zidane.

Drugu vrstu čine ekstrabrzi nogometaši. S loptom su zapravo podjednako vješti, samo što njihov dar služi sasvim drugoj i konkretnoj svrsi: stvaranju viška, prilike za gol, postizanju gola. Oni su toliko usredotočeni na vlastitu misiju da altruizam koji bi eventualno mogli razviti pada u skroz dugi plan. Nije na njima da čine išta za ostatak momčadi, jer ostatak momčadi tu je da bi činio stvari za njih. Izolirani su i usamljeni, poput otoka, okruženi tek grandioznim očekivanjima u postignuće. Oni donose pobjede, i to na najdirektniji mogući način. Golovi i bodovi, to je njihov doprinos momčadi. Kao predstavnik ove skupine poslužit će Thierry Henry.

On je nogometaška verzija manekenske ljepote s raskošnim oblinama

Prvu skupinu čine igrači koji nisu ekstremne brzine i nisu vrhunski atlete. Oni zapravo uopće ne moraju biti spori i uopće ne trče loše, samo što brzina i atleticizam nisu bili stijena na kojoj su sagradili svoj nogometni hram. Nisu pravocrtni. Oni brzinu projiciraju na kolektivnu razinu svijesti grupe iz ideja u svojim sinapsama, iz bogatstva rješenja kojima svoje momčadi čine funkcionalnima. Oni ne mogu biti brzonogi niti mogu sprintati, jer time ne bi stigli procesuirati golemu količinu podataka koja im treba za donošenje odluke.

Po istome logičkom principu, hitronogi si nogometaši ne mogu dopuštati luksuz viška vremena za donošenje svojih odluka. Njihovo je da u najkraćemu mogućem vremenu, po mogućnosti na najokomitiji mogući način i čim uhvate priliku, osvoje prostor, napadnu svog igrača i suparnički gol. Svaka desetinka sekunde koju izgube može ih, a time i njihovu momčad, onemogućiti u postizanju cilja.

Dva se igračka arhetipa u nogometnoj igri zato međusobno isključuju. Višegodišnje razvijanje i maksimiziranje vještina na jednome, jačem planu, automatski sakate slabiji element igre.

‘Henry’ koji trči u ekstrabrzoj frekvenciji fokusiran je na svoj četvorni hvat prostora, loptu i položaj neposrednog suparnika. U toj brzini, sa spuštenom glavom, on ne može nego isključivo biti svjestan mikroprostora koji ga okružuje. On nije u stanju percipirati širu sliku. Osuđen je biti egoist.

‘Zidane’ koji igra u nižoj frekvenciji zato može biti elegantan. Njegova je glava podignuta i postura uspravna. Zastave altruizma sada ponosno vijore. U igru su uključeni svi igrači i loptu će obično dobiti onaj u najboljem položaju. Okolnosti su to koje donose zadovoljstvo i ugodu participiranja, ali ne moraju nužno donijeti zadovoljstvo i ugodu rezultata, jer ‘Zidane’ najčešće nije zadnja karika u lancu. Njegovo je da započinje, ne da završava.

I sve bi to bilo super, što Bog ili Priroda – nazovite to kako hoćete – ne tjeraju zajebanciju, pa ljepoticama pridaju onoliko atributa koliko njihova tijela i duše mogu nositi. Ponekad se, međutim, i kreativnim silama svemira dogodi standardna pogreška aritmetičke sredine, pa slučajno pobrkaju lončiće.

Koliko mi je donedavno sjećanje sezalo u prošlost, rodio se jedan nogometaš koji je kombinirao eksplozivnu brzinu, ubitačno ubrzanje i bogomdani atleticizam s istinskim osjećajem za kombinatoriku i izvrsnim pregledom igre. Kraće rečeno, sa širom slikom. Bio je to Ronaldo Luís Nazário de Lima.

Pred Božić 1998., kad je 22-godišnji Brazilac taman (nažalost) bio prolazio svoj fizički zenit, rodio se Kylian Sanmi Mbappé Lottin. Forte u igri mladog Francuza jesu eksplozivnost, ubrzanje, izvrsna kontrola lopte i dribling pri punoj brzini, pa temeljem svega pobrojanog igra jedan-na-jedan, ali…

Mbappé je fascinantno nesebičan nogometaš, astronaut s neobično istančanim osjećajem za suradnju i fantastičnim pregledom igre. Potez u utakmici protiv Bayerna, kojim je demonstrirao čudesnu strpljivost i idealan tajming dok je, unutar kaznenog prostora iskosa s desne strane, čekao Edinsona Cavanija da napadne daljnju vratnicu, pa unutarnjim dijelom stopala desne noge, ukočene u koljenu i finim lateralnim pokretom u kuku izbačene prema van, savršeno zarotirao loptu na suigrača od kojeg je u padu ipak bio brži Javi Martinez, bio je za ustati i nakloniti se.

Bio je to samo jedan u nizu poteza kakve Mbappé demonstrira redovito, i prije Bayerna s Montpellierom i nakon Bayerna s Bordeauxom. Osim fizičkog aspekta igre koji je senzacionalan, zna se ukopati i zagraditi leđima okrenut golu, ta potom razigrati, često petom, ili samo odložiti i krenuti u novo otvaranje, što čini doista spektakularno. Umije koristiti međulinijske prostore i još bolje napasti one iza leđa zadnjoj liniji ili između pojedinih njezinih članova. Igrač je koji pokreće stvari, oko kojeg se sve vrti i koji čini da se nogomet događa. Apsolutno nije normalno koliko rijetko donosi loše odluke, ne za igrača njegovih godina.

Kyilian Mbappé 2017. je krilo ili inside forward, igrač dinamike i prvenstveno širokih prostora. Kylian Mbappé 2020. može biti nešto sasvim drugo, centarfor, desetka ili ovo što je sad. Može biti ono što poželi. On je nogometaška verzija manekenske ljepote s raskošnim oblinama; nogometni supermodel.

Kako bi rekao jedan drugi protagonist Demmeovih Ljepotica, nada u bolje sutra koja pleše u visokim potpeticama; pojava koja te ošamućuje kao kad piješ Jackie i Colu cijelo prijepodne.