Suhi list

Zašto suci ne vole Hrvate?

Dvije sudačke pljačke pamtimo kao da su bile jučer – no, jesu li to samo mitovi?

Ispaćeni, ojađeni glas Slavka Cvitkovića biljeg je na kasnoljetnoj kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda punih 20, pa i više godina. Duga dva desetljeća krajem ljeta mi se borimo s teškim košarkaškim depresijama. Uvijek po istome, ukalupljenom modelu 20 i kusur godina nismo se sposobni pomiriti s našim ograničenjima, upadajući uvijek u isti vrtlog nadanja i razočaranja. Pa koliko će nam trebati da se opametimo?

“Moj najveći problem”, poručio je iz zatvorske ćelije najpoznatiji američki krijumčar kokaina George Jung, “bio je to što je moja ambicija višestruko premašivala moj talent”.

Za razliku od nekih drugih kolektivnih sportova, hrvatska košarka od raspada Jugoslavije dosad nije uspijevala stvarati igrače najviše vrijednosti. Bilo je i trenutačno ima vrhunskih talenata, ali istinskih klasa nije bilo i nema ih. Uzmemo li najbolje hrvatske košarkaše po generacijama od 1996. naovamo, uključujući Gordana Giričeka, Nikolu Vujčića, Antu Tomića ili trenutačno Bojana Bogdanovića i Darija Šarića, niti jedan od njih nije mogao u istu rečenicu s najužim krugom najboljih europskih igrača. Niti jedan od njih nije bio ni blizu klase kakvu su nekoć predstavljali Krešo Ćosić, Dražen Petrović, Toni Kukoč ili Dino Rađa.

U više od dva desetljeća nismo, dakle, stvorili košarkaša baš najviše internacionalne klase. Osim toga, suigrači nositelja igre iz modernog doba hrvatske košarke nisu ni blizu kvaliteti suigrača kakve su imale gore pobrojane zvijezde, što je samo po sebi logično i razumljivo, jer sustav je obično jak koliko su jaki njegovi najkvalitetniji izdanci. Zašto smo i kako onda mogli očekivati da ti ljudi, s tako očiglednim limitima, igraju finala i pobjeđuju na najvećim natjecanjima?

U 1980-ima i ranim 1990-ima europske su košarkaške velesile bile SSSR i Jugoslavija. Iza njih su slijedile Španjolska, Italija i Grčka. Spektar kandidata za osvajanje medalje bio je ono vrijeme širine tadašnjega (ili današnjega) vaterpola. U novije vrijeme, Španjolska, Srbija, Grčka, Francuska, Litva, pa čak i Slovenija i Turska, prednjače košarkaškim talentom u odnosu na hrvatsku reprezentaciju. Dok je za Njemačku igrao Dirk Nowitzki, a za Rusiju Andrej Kiriljenko, realno nismo bili bolji niti od njihovih reprezentacija. Sva ta silna rujanska razočaranja, jedno za drugim, to su zorno dokazivala. Štoviše, od Nijemaca s Nowitzkim gubili smo na Eurobasketima 1999., 2001. i 2007.

U novijoj povijesti hrvatske reprezentativne košarke postoje dvije žarišne točke, ako tome ne pridodamo mnogobrojne manje ili više važne poraze od srpske reprezentacije, koje su ‘zakucale čavle’ u lijes hrvatske košarke. Iz nekog smo razloga skloni misliti kako bi sve bilo drukčije da smo Turke dobili na njihovu Eurobasketu 2001., a Španjolce četiri godine kasnije u Beogradu, oba puta u četvrtfinalima. Kolektivna košarkaška svijest u Hrvata zapamtila je te događaje kao nacionalne tragedije, zaboravljajući da je u oba navrata pobjednike tih dvoboja u polufinalima čekao Nowitzki iz najboljih dana.

Promatrajte ovo što slijedi kao mali prinos pokušaju da raščistimo i s tim zabludama.

U Turskoj je momčad Ace Petrovića igrala protiv domaćina turnira i kvalitetnije momčadi, koja je k tome praktički jedini put na jednom turniru izgledala kao ozbiljna momčad. Na poluvremenu je Hrvatska vodila 16 razlike (44-28), a 13 i po minuta prije kraja utakmice 19 (56-37). Nema dvojbe, Aco Petrović odlično je pripremio utakmicu i jednako je dobro vodio.

U čemu je onda bila pogreška?

Ni u čemu.

U prvom su poluvremenu Hrvati gađali 60% iza linije tri poena, odgovorivši na tursku zonu sa šest trica iz 10 pokušaja. Onaj tko će razmisliti trezveno, prihvatit će činjenicu da nismo bili bogomdana šuterska momčad. Štoviše, imali smo drugi najlošiji postotak ubačaja za tri poena na cijelom turniru. Takav će također razumjeti da šuterski limitirana momčad ne može ni izbliza držati taj postotak kroz 40 minuta utakmice. U drugom poluvremenu i produžetku Hrvatska je za tricu gađala 1-13. Sve skupa bili smo na 30%, za nijansu iznad prosjeka reprezentacije na cijelom turniru. Ako se sudaraju dvije kvalitetom izjednačene momčadi, koje u okviru svojih taktika na parketu igraju najbolje što mogu i znaju, koja je vjerojatnost da će jedni cijelo vrijeme utakmice otvorene šutove promašivati, a oni drugi pogađati?

Hrvatska je metafora neželjenog djeteta kojeg svatko pljusne neovisno o tome je li kriv ili nije. Morali bismo se osloboditi stava da smo mali narod kojeg nitko ne voli

Hrvatska sportska javnost stvorila je mnogo državnih neprijatelja. Jedan od najpoznatijih svakako je Leif Sundell, švedski nogometni sudac koji je oštetio hrvatsku reprezentaciju u četvrtfinalnom srazu protiv Nijemaca na Euru 1996. Sundell je, međutim, prošao gospodski za količinu proklinjanja s kojom su u noći s 23. na 24. rujna 2005. u Beogradu na počinak krenuli – ukoliko su mogli spavati mirno – Talijan Luigi Lamonica sa svojim dvama pomoćnicima, Ukrajincem Volodimirom Drabikovskim i Litavcem Virginijusom Dovidavičijusom. Sudačku postavu s te utakmice daleko bolje pamtimo nego startnu petorku momčadi Nevena Spahije, koja je tog dana u još jednoj triler-utakmici nalik onoj istanbulskoj izgubila četvrtfinale, sada od Španjolaca.

Pred kraj osnovnog dijela utakmice suci su, slučajno ili ne, previdjeli prekršaj nad mladim i neiskusnim Markom Tomasom, prekršaj koji samo godinu dana iskusniji Tomas ne bi niti dopustio, ili bi ga daleko uvjerljivije iznudio. U nastavku akcije Fran Vasquez je položio loptu u koš i time pomogao dovući Španjolce u produžetke.

Serijom slobodnih bacanja u produžetku, nakon što su tehničke pogreške dosuđene Spahiji i Marku Popoviću (dvije), Španjolci su pobijedili rezultatski uvjerljivo (101-85). Slobodna bacanja i osobne pogreške i jesu bile kamen spoticanja, jer je Španjolcima dosuđeno 14, a Hrvatima čak 37 faulova.

Opet, igrali smo protiv osjetno kvalitetnije i talentiranije momčadi, buduće dominantne snage europske košarke koja se već iduće godine u Japanu okitila svjetskim zlatom. Španjolci su u napadu igrali lepršavo, a do otvorenih šutova, usprkos visokome obrambenom intenzitetu Spahijine momčadi, dolazili lakše nego Hrvati, koji su najčešće ubacivali iz teških situacija, često iz akcija jedan-na-pet. Marko Popović pogodio je tešku tricu sa zvukom sirene na kraju druge četvrtine. Roko Ukić pogodio je još težu iz natrčavanja sa zvukom sirene na isteku treće.

Nespretnim spletom okolnosti već u prvoj četvrtini dvoboja Spahija je izgubio ozlijeđene Marija Kasuna i Zorana Planinića. Minutažu su stoga nepredviđeno dobili Roko Ukić i Marko Tomas, koji su dotad navijali s klupe. Ukić je u četiri prethodne utakmice skupio 14 minuta i tri poena, Tomas 22 minute i dva poena. Baš je protiv Španjolaca u beogradskoj Areni Ukić odigrao jednu od najboljih utakmica za reprezentaciju, ubacivši 15 poena.

Kad su osobne pogreške u pitanju, Hrvatska je u toj utakmici mogla opstati samo uz optimalni obrambeni intenzitet. To je i činila. Španjolci, što je već godinama rak-rana Reala i Barcelone u Euroligi, igraju mekanu obranu. To su činjenice koje definiraju sudački kriterij, koji u takvim okolnostima nije lako ujednačiti. Svih ovih godina mi tu mogućnost odbijamo prihvatiti.

“Hrvatska je nešto kao metafora neželjenog djeteta kojeg svatko pljusne neovisno o tome je li kriv ili nije. Morali bismo se osloboditi stava da smo mali narod kojeg nitko ne voli. Morali bismo početi razbijati stereotip da je Hrvatska zemlja koja stvara probleme.”

Priložena misao nije kritika prosječnoga hrvatskog košarkaškog uma, nego refleksija profesora političke ekonomije s Fakulteta političkih znanosti Zdravka Petaka o posljedicama isključivosti hrvatskog neprihvaćanja arbitražne odluke o granici sa Slovenijom. U ovom kontekstu, međutim, ona je svakako primjenjiva i na sport.

Vrijeme je da se ohladimo, resetiramo i krenemo od početka. Moramo naučiti gledati košarku iz drukčijeg rakursa, jednostavno prihvatiti da smo inferiorniji. Možda ćemo jednog dana opet imati sastav koji će se znati dva ili tri puta dodati do otvorenog šuta. Sada ga nemamo, uza sav respekt prema talentu i kvaliteti Bogdanovića i Šarića. Možda ćemo onda jednog dana imati i atmosferu koja će u reprezentaciji okupiti sve najbolje igrače.