U to je vrijeme Mamić mogao imati 25 godina, što će reći da njegova nagla narav zapravo oduvijek terorizira neposrednu okolinu. U intervjuu magazinu Voziona sam je ispripovjedio anegdotu iz još ranije dobi, kada ga je otac Darija Šimića, inače Mamićev rođak, srušio na vozačkom ispitu u Sesvetama. Mamić je, na ispitivačevu nesreću, dozvolu trebao hitno, pa se na Šimića, uz nekoliko prigodnih epiteta, nabacio “šalicom punom crne kave”.

Žrtvom verbalnog maltretiranja Zdravka Mamića u više sam navrata bio i sam. Detalji su notorni i već nebrojeno puta izlistani u medijima, pa nema svrhe ulaziti u njih.

Njegove uvrede krajnje su neugodne i mučne za otrpjeti. Bole jače od razbijene glave ili polomljenih rebara. Najsretnija bi okolnost zapravo bila kada bi Mamić htio fizički napasti. Onda bi se čovjek mogao obraniti. Ovako se ne može, jer se na tako prostačku razinu psovača i prokletinje pristojan čovjek ne može spustiti.

Mamić je čovjek iznimno slabih živaca. Usto ne poštuje komunikaciju ni dijalektičku razmjenu mišljenja. Njegove su reakcije ovisne o promjenjivu raspoloženju. Jednom će mu zasmetati ako ga gledate u oči. Drugi put ako to izbjegavate. Jednom će se naljutiti na vas što zapisujete to što govori. Drugi put će poludjeti što ne zapisujete. Svima onima kojima je Mamić zabavan, predlažem neka ga upoznaju i sjednu s njim na piće. Neka probaju provesti s njim sat vremena pretresajući svakodnevne teme, poput vremena i zdravlja. Velika je vjerojatnost da će prije ili kasnije ‘pogriješiti’, i da će zbog toga šalice i čaše odletjeti sa stola. Slične su se eskalacije događale ne jednom prilikom, i to čak i pri ugodnim, prijateljskim druženjima Mamiću privrženih ljudi.

Čitav Mamićev život zapravo je nastupanje na press-konferencijama.

Monodrame kakve gledate na YouTubeu odvijaju se svakodnevno na hodnicima i u sobama Maksimirske 128, s tim da uloge pasiviziranih slušatelja igraju njegovi zaposlenici i suradnici. Apsolutno je identično i u HNS-ovim forumima. Mamić će izdiktirati svoje, trajalo to 30 sekundi ili dva sata, a za eventualne upite, primjedbe i neslaganja uglavnom neće biti zainteresiran i neće imati vremena. “Možete postaviti pitanje, ali bilo bi bolje da odmah završimo”, reći će i krenuti prema izlaznim vratima. Što ćete, ne može čovjek slušati.

Kad smo već kod njegove zabavljačke prirode, Mamiću se mora priznati da je izuzetno nadaren. “Žrtvujem dio dobrog imidža”, reći će, “ne bi li se narod veselio”. Zato je godinama (pa čak i danas) ljudima koji ga ne poznaju bio simpatičan. Zato novinari dolaze na njegove press-konferencije, prenoseći ih gledateljima i čitateljima u integralnom obliku. Zato svi živi to klikaju i gledaju s većim guštom nego bilo koju humorističnu seriju ili najnoviji holivudski hit.

Čudni smo ljudi mi Zagrepčani. Predali smo klub u ruke tiraninu protiv čijih ispada i ne dižemo glas. Dinamo je danas puno više njegov nego što je naš

Prije četiri godine moj je sadašnji urednik spontano prenosio dijelove jednoga od njegovih javnih nastupa u kratkom formatu svojim inozemnim pratiteljima na Twitteru. Twitter se zarazio. Poruke su prosljeđivane u stotinama navrata, a urednik je u tih sat vremena stekao gotovo tisuću novih pratitelja.

“Ovo je sjajno”, napisao je jedan oduševljeni novi pratitelj čitajući nešto o Mamićevim crijevnim tegobama. “Ne pišem to ja. Samo prevodim što čovjek govori”, branio se kolega od salvi ‘nezasluženih’ hvalospjeva.

Više od svega, sasvim jasno, o Mamiću govore odnosi s igračima-štićenicima, koji trenutačno, kroz osječki proces, predstavljaju vijest od prvorazrednoga nacionalnog zanimanja. Sve što se danas događa u Osijeku, i što će se događati u daljnjim procesima koje se USKOK priprema pokretati protiv Mamića, počelo je građanskom tužbom Eduarda da Silve, kojem je dozlogrdilo plaćati lihvarske namete temeljem građanskog ugovora potpisanog davne 2001.

Pozabavimo se ovom prilikom jednim manje poznatim detaljem iz povijesti dviju danas zavađenih stranaka. Onim koji bi nepristrani promatrač ambiciozno mogao okarakterizirati genezom problema – i to stoga jer je s jedne strane sličan, a s druge opet toliko različit od povijesti odnosa s Lukom Modrićem i Dejanom Lovrenom, zbog koje navedeni trojac polako postaje državni neprijatelj broj 1.

Priču znam iz svojih izvora, odnosno iz pouzdane druge ruke, a ide ovako.

U ljeto 2007. Mamići su u Londonu dogovorili transfer Eduarda u Arsenal. Za razliku od Modrića ili Lovrena, kao prvo, Eduardo nije uživao pravo na djelidbu odštete za transfer, makar mu je Mamić to usmeno bio obećao. Nakon iznosa transfera, dogovorena je ujedno i Duduova plaća, s obzirom na to da su prisutni Zdravko, odnosno Mario Mamić, bili nogometaševi zastupnici. Od 1,2 milijuna funti godišnje, koliko će neto iznositi Eduardova plaća, Arsenal se obvezuje isplatiti pola milijuna na račun NK Dinama. Kako su sve punomoći bile pouzdane, predstavnici Arsenala nisu se bunili. Svejedno, nakon što je Zdravko Mamić počeo lamentirati o Eduardu kao o “najvećoj ljubavi i vlastitom djetetu”, njegov ga je sugovornik, koji je s Arsenalove strane zaključivao dogovor, cinično priupitao:

“Kad ga toliko volite, zašto mu ovo radite?”

Dudu je, po prelasku u London, od Mamića jedino saznao kolika će biti njegova neto plaća – točnije rečeno, njezin okrnjeni dio. Ugovore očito nije ni vidio.

Malo-pomalo, kroz mjesec-dva upoznavanja i druženja s novim suigračima, shvatio je da ima smiješno malu plaću u odnosu na njih. Tražio je i od kluba dobio sve informacije, ali se nije bunio, poštujući građanski ugovor koji je potpisao šest godina ranije. U Arsenalu su tada, međutim, gledajući nezadovoljnog igrača, definitivno odlučili da nikad više neće ulaziti u takav vid transakcija. I da, Eduardu su povisili plaću, a time, sasvim sigurno, i proviziju Mamićima.

“Ali to još uvijek nije sve”, kako bi rekao Zdravko Mamić, parafrazirajući televizijsku reklamu.

Deset posto od preostalog, Eduardova dijela plaće Arsenal je uplaćivao direktno na račun Marija Mamića, službeno igračeva agenta. Čak niti to nije bilo sve. Nakon što je primio nekoliko mjesečnih plaća, nogometaša je u London nazvao Mario Mamić, te ga, pozvavši se na njihov građanski ugovor o 20-postotnoj proviziji, podsjetio da mu uplati ostatak obveza. Dudu se složio da će isplatiti još 70.000 funti od ukupnih godišnjih primanja, računajući da će to s onih Arsenalovih 10 posto činiti 20 posto Mlađi se Mamić, međutim, pobunio, zahtijevajući 20 posto nakon onih 10 koje je uplatio Arsenal. Pobunio se tada napokon i Dudu, jasno poručivši da “tako neće ići”. Sve je završilo kumuliranjem ‘duga’ zbog kojeg su Mamići blokirali i ovršili Eduardov račun u Hrvatskoj, kao i posljedičnom nogometaševom tužbom, nepravomoćno dobivenom pa pravomoćno izgubljenom, koja još uvijek čeka reviziju Vrhovnog suda.

Da je Zdravko Mamić građanin opasnih namjera, poguban za Dinamo i pogotovo za ostatak konkurencije u HNL-u, kojoj je još na prijelazu tisućljeća opustošio dvorišta pokupivši svu najtalentiraniju djecu, pisao sam prvi put prije više od 15 godina. Povremeno sam to ponavljao. Često nespretno, grubo i pogrešno, ali najbolje što sam umio. Otprilike u duhu izjave Nike Kranjčara, koju je iz Dinama upravo protjerani nogometaš novinarima dao potkraj prosinca 2014., na oproštajnom banketu koji je priredio u tadašnjoj novinarskoj loži maksimirskog stadiona.

“Čudni smo ljudi mi Zagrepčani”, konstatirao je Niko. “Predali smo klub u ruke jednom čovjeku, tiraninu, protiv čijih postupaka i ispada ne dižemo glas, iako jako dobro znamo da su oni daleko ispod Dinamove razine. Dinamo je danas puno više njegov nego što je naš.”

Hrvatski se nogomet, na sreću, od Mamićeve despocije polako oporavlja. Istodobno, borba je navijača protiv Zdravka Mamića, kako Dinamovih tako i Hajdukovih, u međuvremenu postala civilizacijskom stečevinom. U središtu maloga virtemberškog gradića Reutlingena, nedaleko Stuttgarta, gdje sam boravio do prije devet mjeseci živeći ondje gotovo godinu i pol dana, dočekao me crvenim sprejem išarani zid s porukom “Mamiću, odlazi”.

Inkriminiranoga sportskog dužnosnika danas se pokušava razotkriti na skliskom tlu fragmentiranih zakona i pravilnika, kao i teško dokazivih financijskih malverzacija. Teško to ide i teško će ići, jer na tom se terenu Mamić najbolje snalazi, a daleko od toga da je u krivu kad navodi da su sve te mućke nešto kao običajno pravo u kojemu putra na glavi imamo doslovno svi.

Ono što mene najviše frapira jest nepostojanje ikakva glasa savjesti kod toga izmučenog čovjeka. Kakvu to savjest može imati i ima li je uopće čovjek koji se ne da s pozicije niti uz toliku količinu kritika, osuda i mržnje s kojima je suočen (i koje je, by the way, svojim nasiljem počeo proizvoditi on sam)? Zašto se toliko grčevito bori da bi ostao? Kakva to motivacija mora biti u pitanju, osvetnička, financijska, egocentrična, sportska…, da ga tjera na nepokorivost?

“Taj se čovjek mora maknuti. Cijela hrvatska javnost ne prihvaća ga kao predsjednika Dinama, a on je jedini koji to ne vidi. On je personifikacija HDZ-a, on je govorio da je klub HDZ-ov projekt. Moramo shvatiti da tako dugo dok je on tu niti jedan sponzor klubu neće dati niti lipe. U Dinamo moraju doći novi ljudi, neopterećeni, koji javnosti, igračima i navijačima mogu pogledati u oči. Svaki normalan čovjek već bi devet puta otišao svojoj ženi.”

Tako je govorio Zdravko Mamić u ožujku 2000. godine, referirajući se na Zlatka Canjugu.

O vremena, o običaji.